O dnevniku "Bilješkarica" Darka Cvijetića: Kako probiti opnu negovora?

“Tko nema doma, taj mora živjeti u riječima”, prva je to, nakon prologa, rečenica kojom Darko Cvijetić otvara svoju novu knjigu: dnevnik, autobiografski zapis, misli što ga zaokupljaju od kada piše - nazvao ju je “Bilješkarica” (Izbačene slike), izdavač Buybook Zagreb/Sarajevo 2025, glavni i odgovorni urednik Semezdin Mehmedinović.

Zašto “Bilješkarica”? Jer, piše Cvijetić: “A Hipomemnata? Moja omiljena starogrčka riječ za bilješkarenje. Bilješkaranje. Škare, bilje, zabilješke, škarene (izrezane) bilješke, ostaci za bilješke. Ostaci bilja. Poškarane rečenice.”

Pisac novotvorenica

I odmah nas uvodi u svoj magičan svijet novih riječi, u skrivene, maglovite predjele novogovora kojega sam tvori i kojim se tako suvereno kreće, dopuštajući i svom čitatelju da ga prati na tom putu i otkriva, zajedno s njim, začudno bogatstvo i moć riječi što ih podastire pred njim. Zapaža to i Miljenko Jergović: “Cvijetić je otpočetka pisac novotvorenica. On smišlja za sebe novi jezik. Ali si njime, istovremeno, pokušava objasniti svijet. Unatoč njegovim nastojanjima da se riječima ogradi od svijeta...”

Stoga je “Bilješkarica”, primjećuje Jergović, “pripovijest o nemogućnosti katarze, ona je provokacija pa i svojevrsni obračun Cvijetićev sa svima. Sa svima koji su ga voljeli i u zvijezde okivali – po sazviježđima razapinjali – iz krivih i po njega, zapravo, uvredljivih razloga.”

“Bilješkarica” jeste takav jedan obračun pisca koji shvaća da je, u konačnici, ipak neumitno sam – ali ona je, uz svu tugu i očaj koji povremeno izranjaju između redova, ponekada izuzetno vedra i puna optimizma, humora: “... prava književna zabava počinje u onom trenutku kada priča izmakne autorovoj kontroli, kada se počne ponašati poput rotirajućih prskalica za travu i prskati u raznim smjerovima; kada trava krene rasti ne zbog vlage, već zbog žeđi za bliskim izvorom vlage...” (I. Ferris).

Knjiga je to koja se može u nekom trenutku doimati kao niz nekih samo upućenom čitatelju dostupnih misli o svrhovitosti života, o svom mjestu i položaju u svijetu, o onome što je na taj život presudno, sudbinski utjecalo da bude takav kakav je proživljen – gotovo na tragu onoga što je svojedobno rekao Nabokov: “Ljudski život i nije drugo do niz, serija fusnota što tvori neko opskurno, nedovršeno remek-djelo.”

Poput didaskalija u nekoj drami – a ne treba nikada zaboraviti da Cvijetić nije samo gospodar u carstvu riječi nego da se suvereno kreće i svijetom kazališne umjetnosti, kao dramski pisac, dramaturg, redatelj ali i glumac – autor nam skreće pažnju na neke trenutke, pojedinosti i epizode koje bi nam mogle izmaknuti, koje bismo možda nepažnjom ili u žurbi čitanja preskočili, a bez kojih bismo izgubili uvid u cjelinu ove nesvakidašnje knjige.

Recimo, pasus koji neodoljivo podsjeća na umjetnost haiku izraza: “Išao sam u šetnju. Izmrvio ostatke kifle. Sitne ribice došle u jatu, grickaju mi grijehove. Kiša šapicama tapka po prašini”.

"Bilješkarica" Darka Cvijetića/

Ili, što je to umjetnik? “Umjetnik je osluškivač. Svega oko sebe, čovjekov supatnik, bilokog čovjeka brat, njegova posrnulost. Umjetnik je osluškivač. Jedan korak od nepostojanja, možda Onaj koji je između smrtnoga i smrti. Kao rad nozdrva teleta, para koju izbacuje u nebo, strah dok ga uvlače u klaonicu... Osluškivač. Šunjač. Stalker. Varniči od tišine u samoću. Korak iz nepostojanja, sklizak od materine posteljice.”

A rezignirani ton zbog posrnulog svijeta: “Prilično sam toga kazao, nakazao sam se, napisao, glumio, kazao-kezio, režirao... A opet, sve je bilo voda u šupljoj kantici, igra taštine i živojinpavlovićevski ‘ispljuvak pun krvi’. Jednopartijska demokratura jest demokreatura... Nema nikakva mišljenja koje je izvan nacionalističkog koda. Ljudi vole biti podanici, ljudi vole trampovani svijet, žongliranje tuđim glavama i sigurnost mokraća. I ništa se tome ne može. Ispisani su milijuni stranica o tome – uzalud.”

Živimo neko licemjerje koje je fenomenalno, a zapravo trulo - rekao bi slovenski kazališni redatelj Jernej Lorenci. Darko Cvijetić ne miri se s mnogim apsurdima sa kojima se svakodnevno sudaramo. Pita se: “Kako nam se u poeziji uselilo siromaštvo s ‘Pinkova’? Gdje je naš Babelj? Gdje nam je Cvetajeva, Bulgakov, Mandeljštam, Šalamov, oh, Šalamov...? Putom nacionalizma prešli smo od: a) socijalizma do b) kolonijalizma.”

I novo pitanje: “Jesam li ona posljednja generacija koja zna tko je Vuk Karadžić, tko je Tesla ili tko je Žika Pavlović, tko Kafka, ili Modigliani ili Ella Fitzgerald, što zna tko je Šostakovič, ili što zna tko su bili stoici, tko je bio Marko Aurelije, tko ga je učio, tko je Krleža, Crnjanski ili Tomaž Šalamun ili kako režira Kokan Mladenović... Izgleda.”

“Ako sam i vidio dalje od drugih, to je zato što sam stajao na ramenima divova”, rekao je jedan od najvećih umova u povijesti svijeta Isaac N. Na čijim mi ramenima stojimo danas, tko su divovi kojima se divimo – i o tome se pita Cvijetić u “Bilješkarici”.

Književna vivisekcija društva

Naravno, nezaobilazna je tema teatar, onaj veliki teatar o kome, recimo, govori P. Brook: “Kazalište rabi bezgranično mnogo jezika kojima i mimo riječi komuniciramo s publikom. To je jezik tijela, zvuka, jezik ritma, boje, kostima, scenografije, svjetla i sve se to može dodati onom broju od 25.000 riječi.” (Misli se na broj riječi i pojmova sa kojima je baratao W. Shakespeare.)

Cvijetića pak posebno zaokuplja pitanje: na kojem je jeziku predstava? Konkretno misli na adaptaciju svog romana “Što na podu spavaš” (r. Kokan Mladenović) koji je bio u finalu NIN-ove nagrade i to kao napisan na srpskom jeziku, potom u finalu Nagrade Fritz, na hrvatskom jeziku, u Sarajevu je signaturno na bosanskom jeziku. Pa se autor pita: “Ali, na kojem je jeziku predstava? Treba li joj sinkronizacija kad putuje? Nema predstava jezik? Osnovni ton predstave jest jezična upitanost. Kako se raspao jezik jedne porodice u jeziku jedne zemlje, na jezike koje svi imenuju po sebi? To je ton, ruševine i jezikolupin. Jedna vjernost jest odanost jeziku. Ali, kojem jeziku? Odsutnom jeziku. Onome na kojem ćeš mucati, kad izbiješ na obalu smrti, bez ičega.”

U razgovoru za časopis za pozorišnu umetnost Scena, ne tako davno, Vida Ognjenović, znamenita srpska dramska spisateljica, reći će o teatru i ovo: “... Mogli bismo da kažemo da je žestoka scenska vivisekcija društveni problem u čijem je središtu čovjek i kao akter i kao žrtva, najčešća tema našeg današnjeg pozorišta...”

Nova knjiga Darka Cvijetića “Bilješkarica” je upravo takva neka književna vivisekcija društva u kojem živimo, ali i autora koji pritom ne štedi sebe. Završavam citatom o sprezi riječi i smrti: “Kad netko umre, ljudi se okupe. I šute. Već stoljećima nitko ne uspijeva pronaći smislene riječi koje bi ljudi jedni drugima mogli reći. Ovako, šute. Stoljećima. Moderato cantabile. Riječi odu s mrtvima. Nema ih neko vrijeme, sve dok se ne počnu polako vraćati, korak po korak u danima iza pokopa. Hej, fikcio, jesam li ja onaj koji bdi”?