ČITANJE (U)SEBI: Nikome ne pripada ništa

”Ruski vrtlar”, Bora Ćosić, LOM, 2023.

Svojim romanom “Ruski vrtlar” književnik Bora Ćosić, i u desetoj deceniji života, pokazuje iznimnu lucidnost i vještinu oblikovanja književnog teksta u prepoznatljivom stilskom postupku prožetom zavodljivom litetarnom i intelektualnom igrom, te obiljem eruditnih referenci koje odlikuju cjelokupan njegov književni opus. Ćosić ostaje vjeran svojim hibridnim, postmodernističkim, književnim preokupacijama, koje su neprestano na granici romanesknog i esejističkog teksta, preklapaju se i prepliću, uranjaju jedna u drugu, stvarajući razigrani ironijski prosede kojim se nemilosrdno secira cijeli niz savremenih društvenih, političkih, kulturnih ili umjetničkih fenomena.

Neuhvatljiva visprenost

Kod ovog autora pripovijedanje nikad nije linearna funkcija teksta, već naprotiv, zavodljiva i razgranata mreža značenja i asocijacija, kojima se čitaoca vodi kroz iznimno uzbudljivo putovanje, na kojem ga očekuju različita zakrivljenja i iznenađujući obrati. “Ruski vrtlar” spada u krug onih knjiga Bore Ćosića u kojem su ostvarenja kao što su “Doktor Krleža”, “Povest o Miškinu” ili “Dnevnik 2013-2020”, unutar kojih se razvija složena unutrašnja pripovjedačka mreža, kroz koju autor melanžira svoje opsesivne tematske preokupacije, te neprestano iskušava krajnje granice mogućnosti samog teksta. Drugim riječima, ako se prisjetimo njegovog miksmedijskog postulata literarnog iskaza, pomenute knjige, kao i ovaj njegov novi roman, u najširem smislu zahvataju u raznorodna izražajna sredstva, vrludajući u kaskadnim propadivanjima i stvarajući utisak neuhvatljive misaone visprenosti.

“Ruski vrtlar” je roman hamsunovskog zamaha, ne samo po činjenici da Bora Ćosić, kao nekad Knut Hamsun, u poznim godinama života jednako bistro i suvereno oblikuje svoj tekst, već i prema visprenosti želje da se iznova piše, iznova stvara, da se bude prisutan i aktuelan i u tako zrelim autorskim godinama. Time želim reći da u književnosti Ćosićevoj nema ništa od bilo kakve bolećivosti, niti patetike starosti, njegova rečenica je jednako mlada i izazovna, snažna i direktna. U središtu ovog romana je priča o ruskom emigrantu Andreju, koji se sa naratorom susreće u neimenovanom malom mjestu, postajući posredstvom njegove djevojke Marice vrtlar koji kultiviše zarasle staze koje pripovjedač posmatra sa svog balkona. Upravo taj balkon, kao jedinstven rakurs, određuje suštinu ove proze Bore Ćosića. Svodeći svoj tekst na tu jedinstvenu optiku, na taj kadar u kojem se kamera pomjera polako i dubinski uranja u ono što prikazuje, Ćosić nas suočava sa nizom dojmljivih pasaža u ovom svom fragmentiranom proznom ostvarenju. Evo jednog fragmenta sa početka romana koji nam dočarava o kakvom se djelu radi i šta jesu autorske preokupacije unutar njega: “Sada očekujem tog mladog stvora, zaručenog sa devojkom koja mi donosi povrće, a pritom želi da se govori kako je ovom mladiću sestra. Kao što i njemu najlakše bi bilo da se misli kako nije Rus. A ne zna da biti Rus ne bi trebalo ni jednom Rusu da znači ništa, jer je to samo pitanje oponomastike. Otud ja očekujem svoga budućeg vrtlara, koji prikriva svoje rusko poreklo, a ne zna da ovo možda i ne postoji, kao što je malo verovatno da i ime tome nejasnom biću, čoveku, zakonski pripada. Pa je otud uputno da sa jednom živom vrstom, spremnom da pljuje međusobno, jedno drugom na glavu, budemo vrlo oprezni.” Ili, još dojmljivije: “Prednost ovog mesta je u tome što tu se, izgleda, nikom nikuda ne žuri, kao da nikome ništa više ne treba, šta su završili, završili su! Zbog toga i događaje, koji se odvijaju tamo, ispod mog balkona, pratim bez nekog posebnog plana, najprije da bih ugodio tom Rusu, odbeglom iz vlastite zemlje, pa onda onoj devojci koju je ovaj verio, tajno, probajući da svoj jezik ne umekšava. S obzirom da, čini se, preostalo je još vrlo malo stvari koje mogle bi nekome ugoditi, ostaje onda na tome da vrt sa stazama koje se polako račvaju, živi po svome, a nama drugima, kako bude.”

U središtu romana je priča o ruskom emigrantu

Činjenica da se pojavljuju mladi vrtlar i njegova djevojka, za pripovjedača otvara cijeli niz tematskih cjelina kojima se čitaoca suočava sa svom suštinom izglobljenosti našeg svijeta. Vrijeme je, dakle, rata u Ukrajini, a taj mladi Rus u Ćosićevom romanu oličenje je poraza ljudskog pred demonima rata i njegovih ubilačkih mašinerija. Dakako, ovdje se ne radi o knjizi koja direktno zadire u propitivanje aktuelnog rata, ali je važna činjenica njegova upravo to skretanje i ta avetna potreba da se u sukobe ulazi, ta čovjekova nakana da kroz nasilje, kroz potpuno degradiranje svih humanističkih postulata od sebe stvara krvoločnu životinju. “Sad smo”, napisaće Ćosić, “došli do toga – ima li ičeg časnog u ljudskom životu – ja mislim da nema. Časnog može biti u svake pume koja rastrže umilno lane, jer se mora nahraniti, ali šta može biti časno u gomili pijanih soldata koji nasrnu na neku varoš, a da joj ni imena ne znaju!” Iz toga se vidi cijeli jedan dijapazon slika razornosti naše civilizacije, uopšte ljudi kao vrste. One koja se ufa da je nadvladala sve drugo u prirodi, a zapravo je u vijekovima iz nas pokazivala da je u svojoj ubilačkoj nakani spremna ići do najvećih svireposti. Autor to ovako sažima: “Samo graja školske dece iz susedstva donosi mali zvuk ljudskosti, deca su jedini čisti ludi ljudi, pa kako odrastaju, tako polako i gube ona posebna svojstva naše životinjske vrste, ulazeći sve više u sumnjivu grupaciju živih bića, čiju svrhu niko ne ume da razjasni.”

Razbijanje okoštalog

Sa druge strane, moglo bi se reći da je “Ruski vrtlar” u svojoj suštini i ontološki roman, cijeli niz filozofskih koncepata izneseni su kroz mirno rasuđivanje njegovog pripovjedača, uz izvjesnu dozu cinizma i suprotstavljanja onome što jeste mračna strana naše ljudske suštine. “Skupocena vaza”, stoji u ovom romanu, “koju oborio je u svojoj neizbežnoj smušenosti Lav Nikolajevič Miškin, trebalo bi da bude ključni dokaz svih ljudskih dostignuća, njihove neizbežne omašenosti. Mi smo omašeni, naš kosmički položaj omašaj je tog kosmosa, i ovoga trebalo bi da se držimo.” Samo iz tog osjećaja poraza, slabosti, tog miškinizma, lomljavine i nespretnosti, moglo bi se naći načina kako koncipirati smisao čovjekovog bitisanja, njegove opstojnosti, uopšte njegove svrhe i razloga. Sve van toga, kao da nam poručuje Bora Ćosić, puka je tlapnja i sila, iz koje se stvaraju jedino koncentrični krugovi nasilja i zla. Stoga, sam kraj ove knjige donosi jedan dojmljiv pasaž, kojim se zaključuje nesputana svježina autorske imaginacije ovog pisca i njegova sposobnost da razbija svaku vrstu okoštalog, identitetskog ili bilo kog drugog sljepila: “Mrak je ono iskonsko, svetlost je jedna od lažnih činjenica koje samo jalovo pothranjuju čovekov optimizam. Onde, pri lakom polumraku, sedimo nas dvojica, ja i moj vrtlar, u toj bašti, donekle njegovoj, pa ga pitam da li je ikad bio zaljubljen u dve devojke, ne znajući sa kojom bi. Kaže da nije. A da li ga je nekad progonio nekakav mračan tip po uskim ulicama, možda petrogradskim, veli opet, da nije. Ideš li ti Andrej, katkad u lov? Nikad. Piješ li percovku? Ne zna šta je to. Veruješ li u boga? Ne baš. Pa kakav si to onda Rus?! Kaže nikakav. Ne mari, velim, takvi su većinom i ljudi. Nikakvi.”

Sa tim “nikakvi” sve je rečeno, a “Ruski vrtlar” Bore Ćosića nam pokazuje kako se pisac zapravo odnosi spram onih datosti koje nas zasipaju sa svih strana, kako se na malom prostoru, u mikrodetaljima, stvara vrhunska i vanvremenska književnost.