Nije sve kič i maskarada, može se djelovati i drugačije: Godina u znaku Sarajevske filharmonije
Godina koja je iza nas, u pogledu kulture, nije donijela ništa spektakularno. Još se bacakamo u plićaku finansijske neimaštine iako se čini da svi rade više nego ikada. Rijetke su institucije, pa i individualni radnici na polju kulture koji će vam reći da su zadovoljni godinom na izmaku, da su imali dovoljno sredstava da se realizuju svi planirani projekti i da nije nedostajalo novca za plate.
Ako znamo da je kultura ogledalo društva, onda je novčanik kulture - džep tog istog društva. Ni u jednom ni u drugom nema dovoljno novca da se normalno živi. Kulturnih događaja je bilo, katkad i previše, samo se o njihovim kvalitetima itekako može raspravljati. Novac koji katkad dođe od upravne vlasti do institucija kulture je svima prijeko potreban, ali za društvo on može biti dvosjekli mač. Neke od institucija nemaju ni umjetničke direktore, pa onda novcem koji stigne upravljaju - upravnici. Rezultat je kič i maskarada od koje kultura nema ama baš ništa.
Muzika u srcu
No, kako kaže floskula: nije sve tako crno. Uzmimo za primjer Sarajevsku filharmoniju, koja je ove godine koja nam curi iz ruku proslavila stoljeće postojanja. To nije malo ni za bilo kakvu filharmoniju, bilo gdje u svijetu. A znajući sve navedeno, to je prosto fenomenalan uspjeh.
Sjajno vođeni od Vedrana Tucea, te uz pomoć mnoštva prijatelja koji još nose klasičnu muziku u srcu, uspjeli su u Sarajevo vratiti velikog Riccarda Mutija, čiji koncert je prenošen i ispred mjesta održavanja - Narodnog pozorišta Sarajevo. Uz to, filharmonija je ugostila i brojne druge hvaljene umjetnike, uz 12 odličnih koncerata. Naposljetku, kao krema na vrhu torte stoljetnice, došla je i poštanska marka posvećena baš ovom jubileju.
Kada je u pitanju teatar, čini se da mnoštvo festivala ponekad i brka našu percepciju šta smo sve u prilici da gledamo. MESS, kao vodeći teatarski festival u BiH, ima daleko najutjecajnije programe, ali on baš i nije istinski pokazatelj u kakvom je stanju domaći teatar, ako ništa iz razloga što je selekcija međunarodna. Ali, MESS je sjajan u nekim drugim stvarima, kao što je pokretanje novih inicijativa, kao što su ove godine učinili sa programom Dramadžiluk, kao i sa uvijek vrijednim projektom Modul memorije, koji nam ne dozvoljava da zaboravljamo ono što je bitno.
A također je bitno, kada je u pitanju teatar, držati se klasicizma. Dokaz za to je i vjerovatno najbolja predstava producirana u BiH 2023, nastala po slavnoj tragediji Eshila, “Orestija” Slobodana Unkovskog. Puni hvale bili su svi, a predstava je trijumfovala i na Pozorišnim susretima u Brčkom. Nastala je u produkciji Narodnog pozorišta Sarajevo, koje je, zahvaljujući programima “Kultura na ulice” i “Kultura na kućnoj adresi”, uspješno promijenilo cijelu percepciju kulturne ponude u glavnom gradu BiH, što bi vjerovatno trebalo biti i nulti prioritet onima koji kroje kulturne politike.
A dok su se u teatrima smjenjivale predstave, muzeji su pomalo stagnirali. Taj vječni problem sa finansiranjem kreativnost drži svezanu za radijator, pa su realizovani programi ili površni ili isuviše lokalni da bi ih se zvalo vrlo bitnima. Ipak, jedna izložba je ukrala pažnju publike i pokrenula je cijelu lavinu sličnih inicijativa. Riječ je o postavci koja nas je uvela u magični svijet ubijenog novinara i umjetnika Karima Zaimovića, realizovanoj u, za ovu priliku, premaloj galeriji Mak Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti.
Iako divna, intimna i precizna, pasao bi joj neki veći prostor, gdje bi se bogatstvo njegovih radova, razmišljanja i raznih životnih artefakata, dalo predstaviti na pravi način. Koliko je ova izložba bila uspješna, dokazuje i sve ono što se dešavalo nakon nje. Naime, ona je i nastala nakon što je muzeju poklonjen Karimov porodični legat. To se ne dešava često, ali bi očito trebalo, jer je muzej nakon toga počeo skupljati i neke vrlo bitne stvari iz života drugih uglednika koji više nisu s nama, kao što je, recimo, profesor Zdravko Grebo. Odlična inicijativa i prosto dirljiva izložba.
Sjajna “Ekskurzija”
Spomenimo i sedmu umjetnost u kojoj, od svih umjetnosti kojima se Bosanci i Hercegovci bave, postoji najviše previranja, gledanja poprijeko i javnih prozivanja. No, toga ima otkako nam je nastala kinematografija pa se nećemo previše baviti time ko je dobio, a ko nije neki novac, nego ćemo istaći ono što jeste bitno: odličan uspjeh filma prvijenca (!) Une Gunjak “Ekskurzija”, koji je osvojio nagradu u Locarnu, a vidi čuda, svidio se i domaćoj publici. Film je uistinu zaslužio sve pohvale.
Nešto obrnuto desilo se na polju dramskih serija. Razvikana i svježa nakon premijere u Veneciji, serija “Znam kako dišeš” u produkciji pro.ba i BH Content Laba nije baš oduševila domaću publiku. Brojne manjkavosti joj je narod izrovio, ali ko još sluša narod? BH Telecom ju je prodao HBO-u i to je jedino mjerilo u svijetu gdje vlada novac, a ne umjetnost.
