Nihad Kreševljaković, direktor MESS-a: Životna misija očuvanja sjećanja

Modul Memorije ove godine slavi jubilej - svoje trideseto izdanje. Da li je tri decenije postojanja možda i najbolji dokaz o uspješnosti programa?

- Sigurno da jeste s obzirom na to da Modul Memorije jeste program koji se najduže bavi kulturom sjećanja, sistematski i u kontinuitetu. Prije nekoliko godina dr. Lauren Walsh mi je rekla da misli da je način na koji se mi bavimo sjećanjem poprilično jedinstven i da smo praktično jedan od prvih programa uopće koji se na ovaj način posvetio fenomenu sjećanja.

Suštinski naša ideja bila je istraživati efekte radikalnih situacija, prije svega ratova, na umjetnost. Rekao bih da o uspješnosti programa najbolje svjedoči oko 300 različitih programa koje smo organizirali u okviru Modula Memorije, a što će biti jasno i iz monografije koju ćemo prezentirati ove godine.

Retrospektivno, tamo 1995, da li je bilo sumnji u uspješnost programa?

- Modul Memorije je imao različite faze. Osmišljen je kao projekat iz koga će se vremenom razviti program koji više nalikuje festivalu. Bilo je važno to da smo u godinama poslije rata, kada je direktor festivala MESS bio Dino Mustafić, bili svjesni važnosti takvog programa i njegovog očuvanja. Bilo je perioda kada su nam kao javnoj ustanovi sugerirali da se mi sa tim ne bismo trebali baviti bez obzira na to što se time niko drugi nije bavio.

Univerzalni fenomen

Koliko god se činilo čudno, ali bar deset godina poslije opsade gotovo da nije postojao niti jedan projekat koji se bavio ovakvim temama i smatralo se to nepopularnom pričom. Ta priča nije zanimala ni strance, ali ni naše političare, osim onoliko koliko se mogla zloupotrebljavati u dnevnopolitičke svrhe.

S druge strane, nama je bilo važno čuvati je zbog nas samih jer smo smatrali da je umjetnost nastala u periodu opsade dio našeg kulturnog nasljeđa koje se mora sačuvati. Vrijednost tog nasljeđa je neupitna ne samo iz perspektive onoga šta je ona značila za nas već i iz znatno šire perspektive, kako evropske, tako i svjetske. Kultura iz tog perioda u Sarajevu i BiH zaista jeste univerzalni fenomen.

Kada smo već spomenuli neinteresovanje institucija o očuvanju sjećanja, kakva je bila svijest javnosti o tome kroz godine? Koliko je u tome pomogao Modul Memorije?

- Posebno je važna ta činjenica da smo se mi institucionalno bavili sjećanjem i u tome je ogroman značaj koji u tom pogledu imaju festival MESS i Modul Memorije. Kada se radi o svijesti javnosti, rekao bih da je i ona prošla kroz različite faze. Ljudi su možda zaboravili, ali odnos prema važnim temama iz naše prošlosti kao što je genocid u Srebrenici nije u javnosti bio tretiran na način kako se danas tretira. U tome su upravo važnu ulogu odigrale individualne umjetničke intervencije kao ona Tarika Samaraha i Šejle Kamerić, a posebno kasnije otvaranjem Memorijalnog centra.

Ista stvar je bila i u Sarajevu. Kada smo mi zajedno sa skupinom drugih umjetnika obilježavali desetogodišnjicu od početka opsade, taj datum institucionalno niko nije obilježavao ni na nivou države, ni entiteta, pa ni kantona. Bukvalno su taj događaj organizirali sami umjetnici, a reakcija građana na taj program bila je takva da je nama bila motiv da se nastavimo još posvećenije baviti time.

Do unazad nekoliko godina mi smo Modul Memorije organizirali gotovo ni sa kakvim finansijskim sredstvima, ali danas je naš rad prepoznat ne samo od našeg nadležnog ministarstva već i od Ministarstva za boračka pitanja Kantona Sarajevo, ali i drugih.

Također, danas postoji puno različitih kako institucionalnih tako i privatnih inicijativa u kojima se umjetničko nasljeđe iz perioda opsade čuva na različite načine. Neki od tih projekata su možda kratkotrajni i zavise od fondova iz kojih se trenutno finansiraju, ali činjenica je da danas postoji opća svijest o važnosti kulture sjećanja za društvo, a samim tim i umjetnosti.

Šta publiku očekuje na jubilarnom izdanju Modula Memorije?

- Ovogodišnji, kao i svaki naš program je raznovrstan i to ne samo u tematskom smislu već i zbog tog našeg multimedijalnog karaktera. Tako će publika ponovo imati priliku prisustvovati fotografskim i drugim izložbama, teatarskim predstavama, filmovima, razgovorima i drugim događajima.

Ove godine plakat cijele manifestacije posvećen je Paulu Loweu, koji je također jedan od dobitnika Nagrade za doprinos očuvanju kulture sjećanja Modula Memorije. Koliko je Paul ustvari bitan za Sarajevo i cijelu Bosnu i Hercegovinu?

- Paul Lowe bio je jedan od dobitnika naše nagrade za poseban doprinos očuvanju kulture sjećanja i tom prilikom, još dok je bio živ, govorili smo o ogromnom značaju njegovog rada za Sarajevo i Bosnu. Iako je Paul po mnogo čemu bio poseban, on je bio jedan od brojnih ljudi koji su svojim radom u periodu agresije i opsade Sarajeva značajno utjecali da slika o nama dopre na mjesta gdje je bilo važno da se razumije šta se dešava. Činjenica da je nastavio živjeti u Sarajevu i nakon rata utjecala je da je Paul ostao dijelom naše svakodnevnice i mogu reći da je prava sreća da je neposredno prije tragične smrti imao toliko izložbi te da je bio prisutan u medijima.

Festivalski plakat

Ovo je drugi put da ćemo njegovu fotografiju imati na posteru Modula Memorije, ali još važnije, zahvaljujući Sniper Alley Photo i Džemilu Hodžiću, publika će na otvaranju ovogodišnjeg Modula Memorije imati priliku pogledati razgovor koji je za Sniper Alley Photo snimljen i koji će prvi put biti prikazan.

Ove godine sarađujete i sa Akademijom VII, čiji je jedan od osnivača upravo bio i Lowe. Kako je došlo do te saradnje i šta nam ona donosi?

- Sa Akademijom VII surađujemo praktično od pokretanja njenog sjedišta u Sarajevu i radi se o vrlo važnoj suradnji s obzirom na to da je Akademija VII jedna potpuno fascinantna organizacija sa izrazito visokim standardima rada i profesionalizma. Stvar suradnje je nekako bila stvar obostranog interesa i nadam se da su oni zadovoljni tom suradnjom sa nama na način na koji smo mi zadovoljni suradnjom sa njima.

Veliki fokus ove godine, kao i prošle, jeste na Palestini. Koliko je bitno pričati o Palestini u kontekstu konfuzne svjetske političke scene, koja više nego ikada miriše na nove sukobe? Meni to najviše liči na 1993. i pričanje o nama negdje u Evropi u kontekstu novih sukoba, što je opet direktna poveznica na osnovnu misiju Modula Memorije...

- Ima u tome istine, ali mislim da je priča o Palestini zapravo priča o kontinuirano katastrofalnoj politici koja kroz genocid koji se odvija pred očima cijelog svijeta napokon postaje vidljiva. Pričati o Palestini je beskrajno bitno, a činjenica da se ti glasovi do te mjere nastoje ušutkati i to sa mjesta sa kojih to nikada ne bismo očekivali, pokazatelj je da je stvar puno ozbiljnija nego što se čini.

Mnoge zemlje za koje smo mislili da su svjetionici demokracije ukazuju se u svom najgorem obliku gdje u stvarnosti pokazuju potpuno drugačiju sliku kada je riječ o tolerisanju genocidnih radnji, nasilju i ubijanju nevinih, posebno djece. Čini se da se ni za pedalj nisu odmakli od svoje zločinačke kolonizatorske povijesti.

Pod plaštom demokracije, ove države često ignorišu ili minimiziraju kršenja ljudskih prava, što ih čini suodgovornima za patnje nevinih ljudi. Njihova navodna opredijeljenost za ljudska prava postaje tako besmislena. Stoga, palestinsko pitanje nije regionalni, već globalni izazov od kojeg direktno zavisi budućnost svakog čovjeka na ovoj planeti, podjednako u Evropi, kao i Kongu ili Sudanu, na Bliskom istoku ili Grenlandu.

Pričati o Palestini, praktično znači pričati o budućnosti cijelog svijeta i o tome da li ćemo prestati živjeti u globalnoj diktaturi za koju genocid i brutalno ubistvo 20.000 djece nema nikakvo, pa čak ni statističko značenje. Ili ćemo se vratiti na priču u kojoj je ljudsko dostojanstvo nepovredivo, gdje su istina i pravda vrijednosti, a ne puke parole za zamagljivanje stvarne slike.

Na sreću, još ima osoba koje daju nadu da treba vjerovati u ljude. Jedna od njih je i ovogodišnja dobitnica Nagrade za doprinos očuvanju kulture sjećanja Ferida Duraković. Kako je došlo do odabira naše slavne književnice za ovo značajno priznanje? U obrazloženju kažete da je to potpuno logičan izbor.

- Svi mi koji živimo ovdje znamo ko je Ferida Duraković. Ono što je nama prilikom dodjele ove nagrade bitno je da postoji sklad između profesionalne biografije dobitnika/dobitnica i njihove ljudske strane, odnosno važnosti etike kao generatora njihovog društvenog djelovanja.

Pokretanje časopisa

U slučaju Feride Duraković čini se kao da je upravo etika bila osnovni motiv njenog cjelokupnog djelovanja. Zbog toga, kada kažemo da je to potpuno logično, mislimo da Ferida Duraković u potpunosti odgovara, po svom profesionalnom i ljudskom iskustvu, da bude dobitnica Nagrade za doprinos očuvanju kulture sjećanja, a koja je bazirana na ideji da je umjetnost kategorija u kojoj je estetsko neodvojivo od etičkog.

Kakva je budućnost Modula Memorije? Da li će doći do nekih promjena u narednim decenijama ili se neće mijenjati ono što se pokazalo kao uspješno?

- Teško je to znati. Mi konstantno pratimo šta je ono čime se bave drugi ljudi i institucije jer nam je najvažnije da se sačuva ideja o važnosti očuvanja sjećanja. Mislim da je danas situacija puno bolja nego je bila kada smo se mi ovim bavili prije 30 ili 20 godina.

Pored želje da sačuvamo neke od elemenata po kojima smo i dosad prepoznatljivi, voljeli bismo pokrenuti i časopis u kome bismo se sistematski bavili ovom temom vjerujući da bi na taj način, pored umjetničke, uspjeli sačuvati i znanstvenu dimenziju ovog fenomena.