“Nenošeni snovi” Saide Mustajbegović: Novi tonovi jednog raskošnog senzibiliteta
Autorica Saida Mustajbegović
Prva zbirka/knjiga poezije “Nenošeni snovi” Saide Mustajbegović je izašla iz štampe 2022. u izdanju Buybooka, dakle pet godina nakon objavljivanja njene prve zbirke pripovjedaka “Kuća bez krova” kod istoga izdavača. Kritičarka Dragana Tomašević je o zbirci pripovjedaka rekla: “Svaka priča je jedno intimno putovanje u svijet autoričinog glavnog junaka i razotkrivanje nekog bola koji je junacima priča potpuno promijenio život, često ih bacajući u očaj i ne-mjesto iz kojeg nema izlaza”.
Po brdima i sokacima
Veoma je zanimljiva perspektiva iz koje nam Mustajbegovićka priča svoje priče. Jednom je to ženska sposobnost uočavanja detalja, drugi put je hladni pogled stranca koji iz svoje perspektive pokušava čitati grad, zatim je to uranjanje u dušu djevojčice kad “Uniforme” odvode oca. U istoimenoj priči iz istoimene Saidine knjige “Kuća bez krova” riječ je o vožnji taksijem po Sarajevu, po njegovim brdima i vijugavim sokacima. Prožeta je sjećanjima, mislima, komentarima i također je vrlo dobar tekst koji postaje dobra književnost na kraju kad prikaže staricu koja vadi hranu iz kontejnera, besprijekorno čisto odjevenu, osim što su bijele pantalone zamrljane žutim flekama nastalim iz upravo uzete konzerve. Sada u knjizi “Nenošeni snovi” srećemo pjesnikinju koja luta predjelima sjećanja i vlastite duše i donosi nam zapise u obliku pjesama. Kao, na primjer, u pjesmi “Prepoznavanja”: Ulice/Njih još znam./Poznata lica/Srećem u groblju./Njih godine ne mijenjaju./Ista su kao u djetinjstvu/Bez bora i sijedih/Bez znaka da me propoznaju./Ulice još raspoznajem/U gradu rođenja/Njih još kuga beznađa nije iselila.
Saida Mustajbegović je studirala sociologiju, novinarstvo i književnost u Sarajevu. Bila je novinarka, kolumnistkinja i urednica u nekoliko domaćih medija, danas profesionalno fokusirana uglavnom na društvena i humanistička istraživanja. Istražuje transgeneracijske traume i narative koji se reflektuju u kulturnim obrascima Balkana te utjecaje i dosege angažirane umjetnosti između dva svjetska rata, ali i danas. I to je vidljivo u njenoj prozi i poeziji, u kojima se raznolikost i međusobno prožimanje bosanskog društva prepliću s umjetničkim utjecajima. Oblast interesovanja joj je i dokumentarni film. Ezra Pound je govorio o tri vrste poezije: onoj koja polaže važnost na muzičke kvalitete riječi, druga u kojoj je bitna vizuelna komponenta i treća u kojoj “intelekt pleše između riječi.”
Književno stvaranje je kreativni mehanizam pa su ovakve podjele ustvari kao granice u koje je nemoguće svrstavati književni rad, posebno ne poeziju. Ona ima mnogo više izraženu spoznajnu komponentu koja se, kod dobrih pjesnika, ne da nikakvom podjelom i formom ograničiti na tri ili više vrsta poezije. Pri tome, zbog istine, treba istaći da se Poundova podjela zaista uopšteno može primijeniti na većinu pjesnika i njihovih stihova, ali i da izvan umjetničkih konvencija postoji i dio stvarnosti i pjesničkih ostvarenja koja okreću naglavačke konvencionalne modele.
Pjesma nije samo kanal za piščevu poruku, već je, kao u slučaju Saide, nešto što prvenstveno donosi spoznajnu vrijednost stanja stvarnosti o kojoj govori. Na svakom je objektivnom čitaocu da je čitanjem otkriva i usvaja. Zbog toga sam u ovom prikazu “primijenio” taktiku člana žirija Nojštatove nagrade (poznate kao Pjesnički Nobel) Bo Karpelana iz 1984. godine koji je, kao Finac, drugim članovima žirija, umjesto da govori o vrijednostima poezije finskog pjesnika Pavo Havikoa, čitao samo njegove stihove. Te godine je u najužem izboru bio i Borhes. Nagradu je dobio Pavo Haviko.
Djetinjstvo i sreća
Zbirka pjesama “Nenošeni snovi” govori na jedan suzdržan način o spoznaji zla i njegovim posljedicama koji su nam se u nedavnoj prošlosti dogodili, a da se nijednom riječju ne pominju rat, krv, zločini, razaranja, već govori o tome kako sjećanja imaju ulogu da ljudska duša mora naći ne samo estetski već prvenstveno etički oslonac pred licem zla. Zbirka rekapitulira protekle decenije naših života i činjenicu da i dalje maštamo o svjetovima za koje naši pasoši više ne vrijede. Zbog toga je prisutan i naš svakodnevni rat sa sadašnjošću koja je tako daleko od vremena djetinjstva i sreće. Zato nas iz prošlosti budi bura koja u praznu kuću nanese kikot zrikavaca. Ovo je prava i dobra poezija u vremenu koje nije za poeziju i za nošenje snova. Jer poezija dotiče granice naše spoznaje i samospoznaje i prevodi ih na jezik blizak čovjeku da mu pomogne da realnost stvarnosti postane podnošljivom. Mislim da se danas mora biti objektivan u lirici. Mora se prekinuti sa metafizikom. U srednjem vijeku bilo je uobičajeno reći da anđeli ne zauzimaju nikakav prostor. Moglo je stajati više njih na vrhu jedne igle. Saidine pjesme govore o tome kako, nakon svega što se desilo, mi ustvari živimo i u svijetu i u sebi, bez anđela, ali na vrhu igle. Zato njene pjesme nisu ekspresivne, već činjenične do bola (a bol se ne pominje) i objektivne.
Ovo je prva Saidina zbirka pjesama. Ono što me interesuje, kao što će vjerujem interesovati i sve one ljubitelje poezije koji ovu prvu zbirku pročitaju, jeste kakva će biti druga zbirka. Ako joj je pet godina vrijeme između izdavanja knjiga, volio bih da nakon tog perioda treća Saidina knjiga bude druga zbirka pjesama. Razlog za to leži u činjenici da je Saida u savremenu postratnu bh. poeziju svojom knjigom “Nenošeni snovi” unijela nove tonove jednog raskošnog nenapadnog kognitivnog senzibiliteta, odmakla se od nekih tematskih barijera i narativa i unijela novi “vjetar” u uspostavljene okoštale pjesničke modele čineći poeziju i njeno čitanje i razumijevanje ponovo uzbudljivim. Takođe, treba istaći da je ilustracije kako za omot knjige tako i prije svakog ciklusa uradio Adis Fejzić, prvi doktor kiparstva u BiH, kombinujući boje za omot knjige i crno-bijele za cikluse, što može odražavati njegovo iščitavanje sadržaja koji ga se očito dojmio.
