Nebojša Dimovski, umjetnik: Sevdah je prostor utjehe, jecaja duše i tihe snage

U Historijskom muzeju BiH u subotu, 24. januara, biće otvorena Vaša izložba neobičnog naziva “Sevdisanje slikom”. Šta nam ona donosi?

- “Sevdisanje slikom” donosi prostor tihe, unutrašnje emotivnosti u kojem slika postaje nosilac osjećaja, sjećanja i čežnje. Izložba obuhvaća slike koje interpretiraju motive iz najpoznatijih sevdalinki, portrete istaknutih interpretatora sevdaha te prizore osobnog, proživljenog sevdaha.

To nije izložba koja se obraća racionalnom dijelu posmatrača, već onom dubljem, intimnijem. Ona poziva na zadržavanje, na prisutnost. Ne nudi objašnjenja, već iskustvo – susret s emocijom u njenom ogoljenom, iskrenom obliku.

Odakle opčinjenost sevdahom unutar Vašeg umjetničkog opusa?

- Sevdah sam otkrio u jednom vrlo ličnom trenutku – tokom prolaska kroz vlastite unutrašnje krize. Došao je kao prostor utjehe, jecaja duše i tihe snage. Nisam mu pristupio kao muzičkoj formi, već kao stanju.

Slika "Himzo Polovina"

Nomad u duši

U sevdalinci sam prepoznao povezanost sa svim onim suptilnim dušama koje su je kroz generacije živjele i stvarale. Taj osjećaj me je duboko obilježio i prirodno se pretočio u moj likovni izraz.

Vaš životni put bio je prilično neobičan – rođeni ste Mostarac, a Akademiju likovnih umjetnosti ste završili u Rimu. Kako je došlo do takvog razvoja događaja?

- Rođen sam u Mostaru, ali su me zbivanja u našoj zemlji vrlo rano natjerala na kretanje. Nakon završene Srednje umjetničke škole u Sarajevu, osjećao sam potrebu da izađem iz poznatog okvira i suočim se s drugačijim kontekstom. Rim je bio prirodan izbor – grad sa snažnom historijom umjetnosti i živom savremenom scenom.

Upis na Accademia di Belle Arti di Roma, pri Univerzitetu La Sapienza, otvorio mi je prostor za profesionalni i lični rast. Tu je bilo pregršt izazova, u to vrijeme su još trebale vize, nije bilo pametnih telefona, sve je, nekako mi se čini, bilo komplikovanije nego sada, ali kad imate snove i viziju, sve je dostupno. Imao sam potrebu da nakon završene Akademije idem dalje. Mijenjao sam zemlje, podneblja, adrese.

Nikada nisam u jednom gradu proveo duže od šest ili sedam godina – stalne promjene zemalja i sredina postale su dio mog odrastanja. Vremenom sam shvatio da sam postao nomad u duši, neko ko dom ne veže za jednu adresu, već za iskustva, susrete i unutrašnja stanja koja nosi sa sobom.

Koliko su Vam Rim i italijanska edukacija otvorili vidike kada je u pitanju likovna umjetnost?

- Rim nije samo grad – on je živa umjetnost. U njegovim slojevima susreću se antička arhitektura i skulptura, renesansni prelomni trenuci i samo rađanje ideje umjetnosti kakvu danas poznajemo. Upravo u Rimu nastaje i pojam umjetnika: od artigiana, zanatlije koji vlada tehnikom, do artiste, stvaratelja s vlastitim stilom i identitetom. Prvobitno, umjetnik je morao savršeno ovladati zanatom; tek kasnije su se razvijali kreativni proces i individualni izraz.

Sam život u takvom gradu djeluje kao neprekidna edukacija – umjetnost se ne uči, ona se diše. Studiranje na likovnoj akademiji u Rimu omogućilo mi je da se približim samoj srži umjetnosti. Moj profesor slikarstva bio je učenik čuvenog Oskara Kokoschke, dok je profesor istorije umjetnosti bio učenik Giulija Carla Argana, jednog od najvećih istoričara umjetnosti 20. stoljeća. Takvi lanci znanja i iskustva ostavljaju dubok trag.

Rim je umjetnost

U Rimu su i svakodnevni trenuci nosili poseban doživljaj – jutarnju kafu sam pio s ljudima koji su bili bliski Picassu i Márquezu, a ponekad bih se zatekao uz čašu vina s Enzom Cucchijem, jednim od najznačajnijih savremenih italijanskih slikara. Sve to nenametljivo, ali snažno oblikuje svijest i oplemenjuje umjetnički senzibilitet.

Slika "Zehra Deović"

Uz bezbroj galerija, muzeja i svakodnevne izložbe velikih umjetnika, informacija je stalno dostupna. Dovoljno je da se izgubite u nekoj uskoj ulici i naiđete na vrhunsku skulpturu, ili da zakoračite u kvart u kojem je živio neki od velikih majstora. U Rimu, umjetnost vas uvijek pronađe.

Možete li nam povući paralelu sa edukativnim sistemom u Italiji i u BiH?

- U Italiji su, u vrijeme kada sam se školovao, preovladavale modernije, više konceptualne forme, spoj različitih formi izražavanja, no u posljednje vrijeme slikarstvo se ponovo vraća na pijedestal. Također, veliki akcenat stavlja na individualni razvoj studenta, na usavršavanje vlastitog autentičnog izraza.

Edukacija na akademijama u jugoistočnoj Evropi i dalje se u velikoj mjeri oslanja na tehničku čvrstinu i disciplinu klasične likovne škole. U tom obrazovnom okviru, vještina, zanatsko znanje i kontrola medija predstavljaju temelj umjetničkog razvoja, sa razvijenim osjećajem za reljefni kolorit i snažan, jasan figurativni jezik.

Upravo ta vrsta obrazovanja meni je dala čvrst temelj na kojem se kasnije mogao graditi i savremeni, konceptualno osviješten umjetnički identitet, bez gubitka slikarske suštine. Za razliku od pojedinih savremenih zapadnih akademija, gdje zavodljivost ideje vodilje, konceptualna oštrina i naslijeđe Duchampovske misli često dovode do svjesnog potiskivanja ili čak banalizacije slikarske tehnike, istočnoevropske akademije još insistiraju na njenoj punoj vrijednosti.

Vratimo se na izložbu – na njoj ste radili dugo vremena, dvije godine, čini mi se. Možete li nam pojasniti proces nastanka ovih djela?

- Rad na ovoj izložbi trajao je oko godinu i po iako je promišljanje o sevdahu i sevdisanje trajalo duže. To nije bio linearan proces, već niz faza – od introspekcije, preko slušanja, pamćenja i emotivnog proživljavanja, do samog slikanja. Prizori na platnima nisu ilustracije pjesama, već emocionalni odjeci – fragmenti stanja i sjećanja prizvanih iz stihova i melodija. Slike su nastajale onda kada je emocija dostigla svoju zrelost.

Sevdahom ste se počeli baviti i prije nego što ga je UNESCO stavio na listu nematerijalne baštine, a sada je UNESCO podržao izložbu. Šta to znači za jednog mladog umjetnika?

- To je, prije svega, potvrda da se intimni i iskreni umjetnički procesi mogu prepoznati i izvan ličnog konteksta. Podrška UNESCO-a daje dodatnu odgovornost, ali i osjećaj da se sevdah – kao univerzalna emocija – može komunicirati i kroz savremenu likovnu umjetnost.

Slika "Emina"

Dragocjena tradicija

Značaj ove izložbe nadilazi okvire običnog likovnog događaja - ona predstavlja doprinos očuvanju naše kulturne baštine. Sevdalinka, kao autohtona gradska narodna pjesma Bosne i Hercegovine, nosi stoljećima prenošene emocije i priče. Prenoseći duh sevdalinke na platno, nastojim tu dragocjenu tradiciju približiti novim generacijama i sačuvati je od zaborava.

Šta Vas čeka na profesionalnom planu nakon ove izložbe?

- Nakon ove izložbe planiram nastavak rada na novim ciklusima koji će se tematski nadovezivati na pitanje identiteta i unutrašnjih stanja, ali u drugačijem vizuelnom jeziku. Iduća tema će biti izložba slika pod nazivom “Broken Flowers” koja u osnovi dotiče japansku kulturu Kintsugi, tradicionalnu japansku vještinu popravljanja slomljene keramike uz pomoć laka pomiješanog s prahom zlata i drugih plemenitih metala.

To je metafora srca, iz pukotina se uvijek probija sunčeva zraka, ili čovjek iz najtežih trenutaka izlazi jači, snažniji čovjek koji, kad je slomljen, iz toga može izaći veći. I to zlato dodaje vrijednost toj vazi koja je, tako popravljena, posebna. Radi se o ljudskoj emociji, ali tehnički će to biti drugačija izložba, jer će biti skulptura, slika i radova na papiru.