Mladi režiser oduševio pričom na SFF-u: Film otvara tabu o očevima, ko zna koliko "Tarika" ima
Na 31. Sarajevo Film Festivalu “Srce Sarajeva” za najbolji studentski film pripalo je Ademu Tutiću za ostvarenje Tarik. Mladi autor iz Novog Pazara film je predstavio u kategoriji studentskog filma, a u razgovoru za naš portal govorio je o simbolici premijere u Sarajevu, inspiraciji za priču, procesu snimanja i porukama koje nosi njegov rad.
Tutić ističe da je za njega i ekipu bilo posebno značajno da premijera bude održana upravo na Sarajevo Film Festivalu. “Sarajevo je najveći regionalni festival. Za nas je to korak dalje, jer je to najveća prilika, a nama i najbliža. U Srbiji imamo festivale, ali su nažalost svedeni skoro do propadanja. Nadam se da će se to promijeniti. Htjeli smo da se film premijerno prikaže u Sarajevu jer je simbolički odnos na ovu priču vrlo bitan, kontekst u kojem se dešava ima veze i sa onim što se dešavalo u Sarajevu i s onim što mi danas živimo”, kazao je.
Film je, kako navodi, inspirisan stvarnim likom i njegovim prijateljem iz djetinjstva. “Priča je lična, inspirisana prijateljem koji je imao jako sličnu, nažalost tragičnu životnu priču. To je na mene ostavilo veliki utisak i dugo sam razmišljao kako će to odrediti njega kao čovjeka, kakve će stavove imati i kako će se boriti sa tim. Tu se otvara društveni kontekst – koliko sve što smo prošli nanosi veliko zlo i predstavlja izazov. Ko zna koliko ‘Tarika’ ima, ne samo kod nas nego i u cijelom svijetu. Film se bavi i toksičnom muškošću i pitanjem kako se s njom boriti. Generacija mog oca i njegovog oca prenijela je obrasce koji se odražavaju i na nas, a toga se moramo osloboditi”, naglašava Tutić.
Govoreći o najtežem dijelu procesa rada na filmu, reditelj kaže da je najveći izazov bila odgovornost koju nosi priča o stvarnoj osobi. “Bilo je teško u kratkom filmu od 27 minuta objasniti kompleksnu priču i odlučiti šta prikazati. Shvatili smo da treba samo da postavimo pitanje. Film počinje i završava se dolaskom Tarika u Novi Pazar i tih prvih dana kada shvatamo da to dijete nema svoje mjesto pod suncem. S druge strane, snimiti studentski film u Srbiji je finansijski teško. Fakultet izdvaja dio sredstava, ali morali smo računati na pomoć Novopazaraca – od hrane i smještaja do novca. Na kraju smo uspjeli da izguramo ovu priču”, kaže Tutić.
Na pitanje koliko je mladim autorima u regionu teško realizovati film, odgovara da je formalno put preko filmskih centara otežan, ali da tehničke mogućnosti danas otvaraju vrata. “Vjerujem da se film može napraviti i telefonom, ali je najvažnija stvar entuzijazam, želja i sinergija među ekipom. Ako želimo uslove normalnog snimanja, onda je gotovo nemoguće. Kod nas u Srbiji ove godine Filmski centar nije raspisao konkurs i pitam se kako će moje kolege završiti diplomske projekte. Nažalost, zemlja je u haosu i prvo se s tim moramo izboriti, a onda praviti filmove. Vjerujem da ćemo svjedočiti velikoj umjetničkoj ekspanziji”, dodaje.
Za Tutića je film prije svega način da se suoči sa stvarnošću. “Meni film olakšava stvarnost. Kao što sam Tarika nosio godinama, imao sam potrebu da to osjećanje i pitanje postavim. Film je moj način borbe sa realnošću. Volio bih da publika nakon gledanja počne da razmišlja da nije bitno ko se kako zove i ko je koje vjere. Mladi čovjek u ovom društvu je u teškoj poziciji da sazri, a pubertet stavljen u ovaj kontekst je posebno težak. Volio bih da publika razmišlja šta možemo promijeniti kako bismo budućim generacijama olakšali sazrijevanje”, poručio je Tutić.
