Minja Pješčić o knjizi "Leksikon imena srednjovjekovne Bosne": Kako biti dobar budući predak

Nakon trogodišnjeg istraživačkog rada, objavili ste knjigu “Leksikon imena srednjovjekovne Bosne”. O kakvom se izdanju radi, te šta ono sadrži?

- “Leksikon imena srednjovjekovne Bosne” je zbirka oko 6.000 ličnih imena naših predaka zabilježenih u srednjem vijeku. U neku ruku, “Leksikon” nije samo popis imena već predstavlja i presjek tadašnjeg društva. Po uzrastu, zastupljeni su takoreći svi nosioci imena, jer su pronađeni primjeri i odraslih i djece, poput šegrta koji su išli na službu u Dubrovnik ili Italiju. Po staležu i profesiji, pored vitezova i velmoža, do čijih imena se, uglavnom, može doći preko sačuvanih povelja, tu su i predstavnici trgovaca, katunara, ponosnika, odnosno kiridžija, koji su karavanima prenosili tovare, obično od Dubrovnika do drugih tržnih centara u unutrašnjosti i obratno, pčelara i drugih uzgajivača, te najamnih radnika koji su u Dubrovnik najčešće dolazili iz zaleđa.

Značenja i principi tvorbe

Potrudila sam se zabilježiti ne samo ime već puno ime i prezime (patronimik ili očevo ime) konkretnih ljudi, godinu kad se spominju i na koji način, kao i dokučiti i značenje imena ili princip tvorbe. To je nekad stvaralo zanimljive opise. Recimo, Latica, sestra Gruboja Beršovića, Vlahinja iz okoline Dubrovnika, 1285. odbila da vrati pojas koji nije platila; Vojna i njen sin Aradica, kao robovi iz Bosne borave u Barceloni 1399-1400. g; Obrada iz Trebotića otkupila svoju slobodu; Mihač Milošević, vlastelin, nestao na Kosovu polju 1389; Radinac Milotić, Vlah iz ka­tuna Predojević, predvodio pljačkašku družinu i slično.

Zbirka, zbog prirode dostupne dokumentacije, pretežno obiluje muškim imenima (oko 550 pripadaju ženama). To je zato što su se ženska mnogo manje zapisivala, što je, uostalom, bio slučaj u cijeloj Evropi tog doba. Najčešće su zapisivana imena predstavnica najviših ili najnižih slojeva društva (vlastelinki ili sluškinja i robinja, ili žena označenih kao supruge ili udovice, ponekad majke šegrta koji su išli u veliki grad na rad). Malo je primjera onih između (ima unajmljenih dojilja i odgajateljica), ali eto, našao se i jedan od meni najdražih likova, katunarka Jelena, jedina žena, koliko je meni poznato, za koju je zabilježeno da je vodila katun i obavljala taj izrazito muški posao. Voljela bih da je o njoj, kao i mnogim drugim ljudima, ostalo više podataka.

Uključeni su ne samo domaći nosioci imena nego i stranci i oni rođeni van tadašnjeg kraljevstva, ali koji su tu živjeli duge godine, naprimjer, dubrovački trgovci naseljeni u kolonijama poput Srebrenice, supruge vladara poput Cecilije (zadnje žene hercega Stjepana, porijeklom Italijanke), ili Jelene Sandaljevice (kćerke kneza Lazara Hrebeljanovića, i žene velikog humskog vojvode Sandalja Hranića). Udate žene su, inače, nazivane po muževima, što je običaj koji nije nepoznat ni danas.

Ipak, moglo bi se reći da najviše primjera dolazi s kraja tog perioda, posljednja dva-tri vijeka, opisuje odraslog muškarca iz Huma, odnosno dubrovačkog zaleđa. U dogovoru sa recenzentom, stali smo na 1477. godini, jer označava kraj dvogodišnjeg perioda u kojem su Osmanlije u poreske svrhe popisivale stanovnike osvojenog dijela Huma, kad je utvrđena osmanska vlast i otpočinjao jedan novi poredak na ovim prostorima.

Nemoguće je bilo popisati sve nosioce određenog imena. Za to bi, u nekim slučajevima, kao za ime Radoslav ili Radonja, trebala zasebna knjiga, toliko su ta imena bila popularna, što su primijetili i neki istoričari prije mene. Ali sve u svemu, mislim da se može reći da Leksikon, iako nema takvih ambicija, nije samo riznica srednjovjekovnih imena već i neka vrsta registra živih ljudi iz srednjeg vijeka, što za mnoge ovo štivo čini posebno zanimljivim.

Kao kod svih zbirki, i ovdje je sadržaj uslovljen zapisanim, a potom i sačuvanim, i vijekovima kasnije obrađenim, materijalom. Da bi se neko ime našlo u zbirci, moralo je biti zapisano bar jednom i zapis je morao doći do naših dana. Tako da, koliko god sam ponosna na sakupljena imena, svjesna sam i onih koja nisu prisutna u knjizi, odnosno čija imena istorija nije zabilježila (a jedan dio istorijske građe još nije dostupan). Njima, zapravo, ovu knjigu i posvećujem i poručujem da nisu zaboravljeni, te da je dosta prostora za još imena. Mada, kako je pokazala i analiza, zbog suštine tvorbe imena (u većini slučajeva, u sastavu su od osnove i nastavka), danas možemo pretpostaviti postojanje mnogih od njih, uključujući i ženskih. A potvrdu tome nalazimo i u imenima drugih krajeva našeg govornog područja.

Inače, Leksikon bih nazvala uzbudljivim, ali i prilično rijetkim poduhvatom ove vrste kod nas. Izdavač je mlada kuća iz Travnika Dram radosti. Veoma sam zahvalna cijelom timu što je svim srcem prihvatio ovaj projekat i s puno entuzijazma ga doveo do čitalaca, posebno uredniku Enesu Škrgi i ilustratorki Sabini Maslić. Zahvaljujem i recenzentima dr. Lejli Nakaš i dr. Dženanu Dautoviću na ključnim savjetima, te dr. Nevenu Isailoviću, istoričaru iz Beograda koji je takođe mnogo podržao ovu knjigu.

Budući da ste dugo radili na ovoj knjizi, šta Vam je bio metodološki okvir rada i šta Vas je inicijalno privuklo da istražujete ovu temu?

- Obično prvo pitanje koje mi upute je – kako i gdje su tolika imena pronađena. A sakupljana su na osnovu dostupne istorijske građe iz četiri vrste pisanih izvora. Prvi značajan izvor je obilata srednjovjekovna pravna i trgovačka dokumentacija iz Dubrovačkog arhiva. Imamo sreću da su dubrovački notari zapisivali sve poslovne transakcije, uključujući zaduženja i druge kreditno-trgovačke poslove, kao i sudske poslove, oglase o prodaji, notarske zapise u kojima su učestvovali i stanovnici iz zaleđa i unutrašnjosti. Drugi izvor su osmanski popisi stanovništva osvojenih zemalja. Ogroman broj imena, u nekim slučajevima jedinstvenih, našao se u osmanskom “Poimeničnom popisu sandžaka vilajeta Hercegovina” kojeg je preveo i uredio Ahmed Aličić, a nekolicina u katalonskoj arhivi (u Španiju je tokom srednjeg vijeka dovođeno roblje iz Bosne). Dalje, tu su i stare povelje i pisma, te natpisi na nadgrobnim spomenicima (stećcima). Pri tome su skoro svi izvori dostupni preko savremenih istorijskih radova - preko 400 naslova je poslužilo u tu svrhu.

Treba istaći da sam se oslanjala na čitanja imena od naših naučnika novijeg doba. Sva imena su originalno bila zapisana pismom drugačijim od današnjeg ili u stranoj transkripciji. Dubrovački notari su često bili Italijani koji su pisali srednjovjekovnim latinskim jezikom i imena iz zaleđa su prilagođavali latinskom pismu, a da pri tome, čini se, nije bilo neke oficijalnije standardizacije “prevoda”. S druge strane, srednjovjekovne povelje su zapisivane na staroj ćirilici, a i tu je bilo varijacija u određenim slovima i znakovima, često prema standardima pisarske škole ili kancelarije. Najzad, Ahmed Aličić je u “Popisu” morao da “prevodi” sa turskog zapisanog arapskim pismom i to “sa korištenjem odgovarajućih slova iz perzijskog jezika ako nije postojao odgovarajući znak za neki turski glas”. Naravno, kako je i moje znanje raslo, ponekad bih uočila i moguće pogreške. Naprimjer, urezalo mi se u pamćenje ime zabilježeno u savremenoj literaturi kao Dictus (na latinskom “rečeni”), što se nikako nije uklapalo u nađenu predstavu o imenima, da bih, gledajući originalni dokument na latinskom, shvatila da se najvjerovatnije radi o imenu Djetoš (vj. od riječi dijete).

Inače, moja fasciniranost tematikom i godine posvećene izgradnji zbirke, uslovljeni su spletom više i manje sretnih okolnosti. Možemo reći da je iskra planula tokom dugogodišnjeg istraživanja porodičnog stabla i predanja koja u ovom trenutku dosežu do 1690. godine. U jednom momentu je bilo neizbježno da se upitam šta je bilo još ranije, te probam da ponešto naučim o još daljim precima, njihovom vremenu i životu. A sama prilika je nastala na početku epidemije Covid-19, kad nam je svima rečeno da više boravimo kod kuće i kad je odjednom bilo malo više vremena. Čitajući istorijsku građu, pred mene su počela iskakati ta neobična imena i uskoro su postala glavni sadržaj koji me preokupirao. Inače, zbog prirode posla kojim se bavim, imam iskustva sa pravljenjem baza podataka, i posebno mi je bilo zadovoljstvo napraviti i analizirati jednu iz svijeta lingvistike. Velika inspiracija u svemu mi je bio rad Milice Grković (1937-2016), filologa, onomastičara i profesorice iz Novog Sada, koja je sastavila zbirku imena na osnovu Dečanskih hrisovulja.

Sve u svemu, rad na knjizi, sakupljanju i analizi trajao je oko tri godine i čini mi se da posao još nije završen, posebno na polju tumačenja imena.

Po čemu su imena srednjovijekovne Bosne specifična, i šta nam ona govore o tom aspektu naše prošlosti?

- Zbirka svakako stvara sliku našeg prostora u jednom periodu. Već na prvi pregled pada u oči dominacija imena slovenskog porijekla, po mojoj procjeni, otprilike dvije trećine imena su takva. I samo imena na osnove RAD-, MIL-, VUK-, DOBR-, BRAT- i BOG- predstavljaju u rječniku gotovo 20% imena! Primjera je toliko mnogo, da sam te osnove i njihove derivate i hipokorističke oblike uslovno nazvala „supermorfemama“. Evo, na primjeru osnove RAD- (od radost, a ne od rad), imamo i danas poznate verzije, ali i mnoštvo onih neobičnijih, poput Radaš, Radokašin, Radetinac, Radča, Radovanko, Radijen, Radihna, Radovac, Radulin, čak i primjer složenog imena gdje se RAD- javlja dva puta: Radirađ! I izvedenice od RAD- su najbrojnije, dakle imena koja počinju na RAC-, RAČ-, RAĆ-, RAĐ-, RAJ-, RAH-, RAK-, RAL-, RALJ-, RAŠ-, RAT- – sve u svemu, preko 300 jedinstvenih imena! Sve njih pripisujemo toj staroslovenskoj riječi, koja oslikava možda neko opsesivno stanje duše naših predaka, želju da budu radosni.

Interesanto je da je gotovo svaka osnova zabilježena u svom najkraćem obliku kao zasebno ime, poput Rad, Mil, naravno Vuk, Brat i brojne druge (Draž, Stan, Srđ, Živ i sl.), samo se niko nije, iz razumljivih razloga, usudio da to isto učini sa osnovom BOG-, te je tu najkraća zabilježena verzija Boga ili Bogo.

Prilično su bila popularna složena imena u sastavu od dvije osnove, koja se inaču smatraju najstarijim oblikom imena, poput: Dobrohval, Cvitimir, Dobrouk, Draživoj, Grdomil, Ljubilip, Milodraž, Prvodrag, Strojslav, Vučkosav itd. – gledano iz ugla strukture ili tvorbe, takvih je skoro 10% u rječniku.

Takođe odmah upadne u oči bogatstvo primjera. Recimo, kod imena sa nastavkom -AŠIN – svi znamo za drevno ime Vukašin, prvo koje padne na pamet - u srednjem vijeku bilo je raznovrsnijeg izbora: Cvetašin, Dimitrašin, Dobrašin, Đurašin, Grubašin, Jovašin, Milašin, Nikašin, Petašin, Pribašin, Stepašin i drugi. Zanimljiva su i imena sa nastavkom -ICA, u upotrebi i u muškim i ženskim imenima onda kao i sada, međutim u srednjem vijeku u muška imena su se ubrajala i danas tipično ženska Ljubica i Milica.

Među imenima neslovenskog porijekla značajno mjesto (oko 20%) zauzimaju tzv. kalendarska ili hrišćanska imena porijeklom iz hebrejskog, grčkog ili latinskog jezika (kod preostalog % je bilo više tumačenja porijekla ili je ostalo neodređeno.) Primjer tome su imena poput Mihajlo, Stjepan/Stefan, Ilija, Ivan, Jovan i slično. Takva imena su se prvo primila kod vlastele, a potom su prešla i na niže slojeve društva, a s vremenom su i sama dale osnove koje su pridonijele nastanku cijelog niza novih imena. Tako, na primjer, lično ime Petar je došlo u naše krajeve kao grčko svetačko ili kalendarsko ime Πέτρος, lat. Petros, u značenu „kamen, stijena“, a toliko se popularisalo da su od njega nastale osnova PET- ili PETR- i brojne izvedenice od milja, poput PER-, PEJ-, PEK-, PEŠ- sa kojima je u zbirci zabilježeno oko 60 zasebnih imena (primjeri: Petašin, Petromil, Pejo, Perinac, Peko, Pešimir itd.).

Još jedna zanimljiva skupina neslovenskih imena su rumunsko-vlaška (u tu grupu se zbog osnove svrstavaju imena poput Hrelja, Hotil, Čičoje, Dančo, Tudor, Mirča, Lale, Otaš, Bučin, Balohna, Bačan, Rugal i dr.), te arbanaška (Đon, Đonić, Leš, Leka, Mazojina i dr.), ugarska (Urošica, Magaš), ili narodna grčka, recimo, od riječi kali ili kalo (dobar, častan, lijep) imamo cijeli niz: Kal, Kalić, Kalijar, Kalijor, Kaliman, Kalivir, Kalivirac, Kaleđurek, Kalomrk, Kalojurk.

Inače, tematski, ideje za imena našim precima je davao i svijet oko njih. Nekada su u pitanju životinje i ptice (Vuk, Zec, Žaban, Zmijan, Ribac, Soko, Golub, Grlica, Medvjed, Jež, Vranko, Kljuno), prirodni elementi (Humko, Brdoje, Gvozden, Kresoje, Uglješa, Viganj (od staroslovenske riječi oganj)), uloga u zajednici (Striko, Netko (od nećak), Zet, Didodrag), osobine ili izgled (Brza, Krasoje, Radosni, Veselko, Mišljen) boje i brojevi (Crnoje, Bjeladin, Bjelica, Plavac, Rujko, Prvosav, Šestan), biljke (Cvjetoje, Cvitan, Jablan)…

Posebnost hrasta, simbola visine i snage, posebno važnog našim staroslovenskim precima, odražava se u osnovama HRAST-, HRAŠ-, RAST-, RAS- i RAŠ- (Hrasto, Hrastić Hrasto, Hrašoje; Rastko, Rastina, Rastiša, Rastko, Rašajin, Rašin, Rašiško, Raško, Raškod, Raškoja, Raškoje, Rašo, Rašoj, Rašoje), CER- (Cer, Cerovac, Cernica, Cernicaš) i DUB- i DUBR- (Dubac, Dubljanin, Dubo, Duboje, Dubovac, Dubović, Dubravac, Dubravec, Dubravko, Dubrovac, Dubrovacij).

Ističu se takozvana ružna ili opasna imena (Grdomil, Grdeta, Grban, Gruboje, Strahinja, Strajan, Tvrda) ili imena sa negacijom (Nerad, Nelipac) koja su često imala zaštitnu ulogu.

Ipak, dobar dio ovog nije tipičan samo za Bosnu i Hercegovinu, i na imena zabilježena ovdje treba gledati u sklopu naše šire južnoslovenske zajednice, u smislu da nema bitnih razlika u odnosu na okolna područja istog jezičkog naslijeđa (posebno u slučaju imena slovenskog porijekla), te da bi veća zbirka od Istre do Grčke, dala potpuniju sliku imena srednjeg vijeka na našim prostorima. Tako u zbirkama imena drugih krajeva, poput popisa osvojene oblasti Brankovića (Kosova) iz 1455.g, pronalazimo imena na koja nisu u Leksikonu, a koja se uklapaju u opisanu formulu, poput: Grbonja, Nenadin, Vladešin, Bojadin, Malenko, Veloje, Vojnan, Stanaš, Goluban i druga.

Zbirka stvara istorijsku sliku imena na ovom prostoru, te možemo da predložimo i jednu varijantu hronološkog razvoja imena. Oslanjajući se na teoriju o dolasku Slovena na Balkan, možemo da zamislimo da su se u najranijem periodu slovenska imena širila postepeno istiskujući starosjedilačka. Prihvatanjem hrišćanstva posebno šire se nova imena grčkog ili latinskog porijekla, a njih pred kraj srednjeg vijeka, s početkom nove epohe na našim prostorima, sve njih pomalo istiskuju nova imena arapsko-perzijskog porijekla. Danas imamo mozaik porijekla imena, raznolik koliko i mi sami.

Šta nam ova knjiga poručuje o srednjovjekovnoj Bosni i kako vidite njenu refleksiju na našu sadašnju stvarnost? Odnosno, da li iz toga možemo izvući jednu supstituciju kulturološkog i identitetskog jedinstva naše zemlje?

- Ono što je mene posebno dirnulo, koliko su tadašnji ljudi - naši praroditelji - bili slični nama danas, kao neke srednjovjekovne verzije nas samih, odnosno kao mi u nekoj alternativnoj dimenziji. Tokom istraživačkog procesa naučila sam ponešto o starom jeziku kojim su govorili i starom ćiriličnom pismu kojim su pisali, načinu života, a najviše - da su bili ljudi isti kao mi danas, samo smješteni u okvire nekog svog vremena u kojem je možda bilo teže otići iz stvarnosti. Možda su živjeli u gradovima koji su u međuvremenu nestali (Drijeva, Vidoški, Bobovac...), nosili mač, luk i strijele, zapravo, sav svoj život o pojasu (kao mi danas u telefonu), ali su isto tako sanjali o boljem životu i većoj sigurnosti za sebe i svoju porodicu (odatle traženje posla u velikom gradu ili drugoj zemlji), služili jače i bogatije od sebe, bježali od nedaće (kolone izbjeglica pred dubrovačkom kapijom ili na brodovima za Italiju), razlikovali pravdu od nepravde, dobro od zla, maštali o slobodi, i, najvažnije, da upravljaju svojim životima. Željeli su da uče i da se usavršavaju, te da njihova djeca budu bolji ljudi od njih i da žive bolje. Ali, može se reći i da ni njih njihovo vrijeme nije štedjelo, kao ni naše nas.

Istina je da srednji vijek doživljavam kao vrijeme u kojem nije bilo naših velikih podjela, iako su i tad postojale tri vjere (i svi su, recimo, bili naručioci stećaka), i očevidno se radi o istoj genetskoj formuli. Imena iz knjige su imena naših zajedničkih predaka, tako ispadne i čisto statistički. Svi imamo po dva djeda, četiri pradjeda, osam čukundjeda, 16 navrndjeda, i tako dalje, i kad dođemo u svijet naših bijelih orlova i bijelih pčela (veoma dalekih predaka, što je i srednji vijek), radi se o kombinacijama od kojih se vrti u glavi. Svi mi nosimo sve njih u sebi, ne treba gledati samo po jednoj liniji.

Ponekad se pitam šta bi stari herceg Stjepan/Šćepan rekao za nas danas, na način na koji su se potomci njegovih nekadašnjih podanika podijelili. Ili, ako je već došlo do tolike raznolikosti, zašto to nije postala naša snaga. Zato se nameće misao kako sve što radimo i govorimo u životu, ostavlja traga, ništa ne izvjetri u vazduh, sve ostavljamo u naslijeđe, te da stalno treba razmišljati o tome kako biti dobar budući predak.

Doima se iz ove knjige, i deskripcija imena da ona nosi i jednu, rekao bih, pjesničku izražajnost, ona otvara i pitanje stećaka kao primarnog dokumenta bosanske kulture, do kakvih ste spoznaja došli u tom smislu prilikom rada na ovom leksikonu?

- Poetičnost definitivno postoji u Leksikonu, što je prilično neobično, s obzirom da bi materija na prvu pomisao mogla zvučati suhoparno. A razlog tome su naše stare riječi, i ta stara imena, koja danas imaju književan kvalitet.

Posebno stara ženska imena privlače ljepotom: Dragost, Milost (do kraja XIII vijeka mnoga su završavala na -OST), Vučica, Latica, Divka… I sve ostalo iz ovog perioda je fascinantno - i staro pismo, riječi i izrazi: vjera junačka (suprotno je nevjera), plemenito (plemenska zemlja koja pripada rodu), kućnica i podružje (supruga ili životna saputnica), kami (stećci), drivo ili brigantin (brod). Da je prevagnuo stari način zapisivanja vremena, kako stoji u nekim izvorima, danas bi u našim kalendarima stajala 7533. godina.

Kao na filmskoj vrpci

Tokom istraživanja držala me neka neobična groznica, želja da što više saznam i što više pronađem, i ta opčinjenost nije ni dan-danas prestala. Otvorila je cijeli jedan svijet, u smislu poznavanja ljudi, društva, jezika i običaja, možda i kao želju za povratkom nekim našim osnovnim vrijednostima.

Dio te spoznaje, tog duha sam pokušala prenijeti i kroz zbirku pjesama “Dobri naš junak i čoek” koja je izašla 2023. godine, tokom prikupljanja imena za Leksikon (naslov je inspirisan natpisom na jednom stećku-krstači iz Boljuna kod Stoca za kojeg kažu da je pripadao velikom vojvodi Vlatku Vukoviću, jednom od najvećih junaka i vitezova tog doba). U njoj sam poželjela primijeniti stare riječi, i oslikati sudbine i iskustva ljudi, posebno žena, onoga što ih je preokupiralo i o čemu su mogli misliti, a zapravo poručiti da su svi oni naši dobri junaci i ljudi. I, naravno – kako je primijetila autorka i prevoditeljica Davorka Jurčević-Čerkez u predgovoru za knjigu – bilo je bitno predstaviti i tadašnja imena koja promiču kao na nekoj filmskoj vrpci.

Međutim, bez obzira na poetičnost, ja sam za to da se stvara realna slika tog vremena, a ne idealilzirana, a posebno ne u obliku klišea inspirisanih zapadnoevropskim modelom. Jer bilo je toliko toga svojstvenog baš nama, recimo ples u kolu, što je ocrtano na stećcima i što još uvijek cijenimo, ili “bosanski pojas” koji je bio posebne, prepoznatljive izrade. Mnogo toga je za ponos.

Pitali ste za stećke - konkretno u slučaju Leksikona, oni su izvor koji je donio najmanje primjera. To je zato što, od 70-tak hiljada sačuvanih stećaka, svega oko 340 imaju natpise, a još manji broj sadrži imena. Ali istina je su stećci bili i ostaju naša najveća i najvidljivija spona sa tim davnim vremenom i tadašnjim ljudima, jer malo čega drugog je ostalo. Veoma žalim što nema starih pojaseva, odjeće, namještaja, oruđa, nečeg što bi bolje svjedočilo o tadašnjem životu. Za mnoga naselja se ne zna gdje su tačno bila, a stari dvorci su mahom ruševine i teško je u njima vidjeti onu nekadašnju životnost.

Iako su nam stećci poručivali “ne tikaj u me” i “nemojte mi kosti prijetrestati”, sistematski su uništavani kroz vijekove, najviše zbog nedostatka građevinskog materijala, ali i zbog nemara. Zato se svim snagama treba fokusirati na očuvanje preostalih stećaka, i napraviti turističko-obrazovnu ponudu sa turama širom zemlje da ih upoznamo i više cijenimo, jer i oni su naše naslijeđe i naša posebnost.

Kome sve ova knjiga može biti od koristi ili zanimljivosti, u čemu je njena konkretna primjena?

- Leksikon svakako produbljuje znanje o nama samima u nekom dalekom periodu. Veoma je inspirativno “ploviti” kroz more primjera od kojih mnogi zvuče krajnje neobično i moje dosadašnje iskustvo je da svaki čitalac nađe u njemu nešto njemu posebno, značajno i zanimljivo.

Prvenstveno je namijenjem onima koje interesuju imena, odnosno onomastika, kao i naša kultura, istorija i lingvistika. Međutim, može biti od koristi i kod pokušaja da se dokuče današnja prezimena.

Vjerujem da će mnoge iznenaditi koliko je prezimena počelo kao lično ime u srednjem vijeku. U to možemo da se ubijedimo na primjeru poznatih: Rađa, Korać, Divac, Rudan, Zubac, Ukraden, Kučan, i, da se našalimo – Regan – sve su to bila nekoć imena. (Kad smo kod imena “poznatih”, neke će razvedriti činjenica da je prije jednog Zagora iz Darkvuda postojao Zagor iz Gacka, otac izvjesnog Đurana, zabilježenog u popisu 1475-1477.)

Često smo skloni da tumačimo imena i prezimena sa današnjeg stanovišta, a potrebno je gledati na sve u kontekstu doba u kojem je nastalo. Vojvoda Mastan Bubanjić (ime je pročitano i kao Masan, Mestan, Mesten) nosilac je imena koje bi se na prvi pogled moglo protumači u vezi sa mašću. Ali prije će biti da dolazi od staroslovenske riječi mst (osveta, kazna), dakle naš Mastan je ponosni nosilac imena koje uslovno možemo prevesti kao Osvetnik.

Rijetko prezime Čeprnja (za kog bi mnogi danas najvjerovatnije ponudili objašnjenje vezano za današnju riječ “čep”) zapravo dolazi od istog, prilično popularnog, srednjovjekovnog imena, a koje se javlja “iskrivljenom” verzijom latinskog imena Cyprianus ili Kiprijan. Ili staro ime a današnje prezime Čelar, najvjerovatnije je došlo od zanimanja (p)čelar. Mnogo je prilika za istraživanje i rješavanje jezičke enigme.

Slično i za toponime, odnosno nazive lokaliteta – lična imena su nepobitno i u mnoge od njih utkana, čak i kad toga nismo svjesni: Rodoč (mjesto kod Mostara), Bijela, Priboj, Dobrinja, Zavidovići (od imena Zavida).

Inače, zbog znanja stečenog kroz rad na ovoj zbirci, danas mi se čini da sam u poziciji da mogu da predložim tumačenja nekih imena iili prezimena ili period njihovog nastanka, odredim da li potiču iz srednjeg vijeka ili su nešto “mlađa” (kao moje prezime, na primjer, što je potvrđeno i porodičnim stablom). Negdje sam pročitala da čuveni Dedijeri (porodica naučnika porijeklom iz Hercegovine) nisu sasvim dokučili svoje prezime, i da su ga čak u šali povezivali sa francuskim Didier. A meni se čini da je moglo nastati logikom tvorbe od osnove DED- (kao djed) i nastavka -IJER (nađeno još u imenu Kutijer). Upravo zbog načina tvorbe, i naizgled dvosmislena imena se daju dokučiti (Dakota, Junac, Kutak, Netko, Muško, Bogota, Irac, Živac).

Veoma mi imponuje što neke primjere imena iz knjige nalazim u svom širem porodičnom stablu, te mi je neobično drago što su među mojim precima i oni koji su sačuvali i donijeli ta drevna imena do današnjih dana. Moja želja je da se bar neka od zaboravljenih imena iz Leksikona vrate, i ako bi to bio rezultat baš ovog truda i ove knjige, mom zadovoljstvu, takoreći, ne bi bilo kraja.