Milena Selimi: Prevodilac vodi stalnu borbu za opstanak

Iza Vas je bogata karijera u novinarstvu, dramaturgiji, prevođenju, ali i radu u odjelima za kulturu različitih albanskih i međunarodnih organizacija. Šta je nit koja sve to povezuje?

- Pripadnica sam generacije X, one nevidljive generacije koja je proživjela hladni rat, Berlinski zid, ali i njegov pad. Rođena sam 1968. godine, od majke Bugarke i oca Albanca, svega nekoliko mjeseci nakon sovjetske invazije na Čehoslovačku. Odrasla sam u komunističkoj zemlji koja je tada pokušavala da izgradi socijalizam vlastitim snagama. U mom djetinjstvu umjetnost i knjige bile su strogo ograničene na albanska nacionalna djela. U školama su se veličali heroji koji su gradili zemlju krampama i lopatama, i branili granice s puškom u ruci. Sve što je bilo strano bilo je zabranjeno - strani autori nisu se smjeli čitati, a granice Albanije bile su hermetički zatvorene. Ipak, maštu su mi budile knjige.

Elegancija i čarolija umjetnosti

Nekoliko njih je donio moj otac Skender Selimi, prvi koreograf u Albaniji. Donio ih je iz Moskve, a među njima su bile i knjige o baletu u kojima sam otkrila eleganciju i čaroliju umjetnosti kroz solistkinje Galinu Ulanovu i Maju Pliseckaju. Tek mnogo kasnije sam shvatila njihovu pravu vrijednost. Janka, moja mama, sanjala je da postane bibliotekarka i novinarka, ali to se nikada nije ostvarilo. Umjesto toga, partija je imenovala za prevoditeljicu na Radio Tirani, stanici koja je emitovala isključivo vijesti o uspjesima naše zemlje. Kako sam odrastala, Riječ je postajala sve važnija za mene; riječ kao misao, kao izraz slobode, kao sredstvo komunikacije i put ka znanju. Danas vjerujem da je upravo Riječ nit koja povezuje sva moja dosadašnja iskustva.

Kako za Vas obično izgleda proces prevođenja? Kako prilazite tekstu? Koliko blisko sarađujete s autorima i autoricama?

- Prevođenje mi je došlo kao nekako nužno za održavanje mojih bugarskih korijena. Ja sam čovjek kulture, uvijek koristim znanja i kontakte s autorima, izdavačkim kućama i drugim kolegama za prikupljanje i razmjenu informacija. Sada, u ovoj fazi mog prevodilačkog rada, izdavačke kuće su uvijek zainteresirane za moje prijedloge. Najprije uspostavljam komunikaciju s autorom, nakon nekoliko konsultacija počinjem s prevođenjem. Imala sam sreću da prevodim savremene autore kao što su Georgi Gospodinov, Alek Popov, Kalin Terzijski, Milen Ruskov, Zlatimir Kolarev, kao i druge autore sa Balkana poput Nikole Madžirova, Svetislava Basare, Lidije Dimkovske, Ede Popovića, Dejana Dukovskog itd. Komunikacija i upoznavanje s njima predstavljaju dragocjenu pomoć u mom radu. To je prva faza rada. Druga faza je potraga za finansijama. Evropske platforme poput Creative Europe, različite mreže kao TRADUKI i prevodilački grantovi ministarstava kulture jedina su prilika da se održi ovaj balkanski dijalog. Kao prevoditeljica u TRADUKI-ju od 2009. godine, mogu sa sigurnošću reći da je ova mreža za nas predvorje Evropske unije, model integracije u kojem zemlje koje su već članice EU pronalaze zajednički jezik za suradnju s državama kandidatima, poput Crne Gore, Bosne, Sjeverne Makedonije, Srbije ili Albanije.

U sklopu rezidencijalnog boravka u Sarajevu radite na prevodu romana “Hagabula” autora Todora Todorova. Možete li nam reći nešto o ovom projektu?

- Da, trenutno radim na romanu “Hagabula” bugarskog autora Todora P. Todorova, dobitnika posebnog priznanja žirija EUPL u 2024. Riječ je o jednoj utopijskoj alternativnoj povijesti Zapada, ispričanoj u magičnom realizmu, s utopijskim i mitskim elementima. Rezidencijalni boravak u Sarajevu mi je dao izvrsne uvjete za rad i istraživanje. Sarajevo je divan grad s gostoljubivim ljudima koji vole knjige, pozorište, muziku i život.

Sa svojim prevodom romana “Vremensko sklonište” autora Georgija Gospodinova ste osvojili nagradu za najbolju prevoditeljicu 2025. na Sajmu knjiga u Tirani. Šta za Vas predstavlja ova nagrada? Koliko su ovakve nagrade bitne uopće?

- Prvo što sam pomislila je bilo: “Ovo je priznanje moje domovine za doprinos iz domovine moje majke.” Tako se osjećam, zaista - kao osoba dvije kulture koja nastoji da na skroman način predstavi albanskom čitatelju najbolje autore iz Bugarske i sa Balkana. Značajno je bilo i to “prenošenje krune” od Güntera Grassa na Georgija Gospodinova, od romana “Limeni doboš” u sjajnom prevodu Anne Kove, na “Vremensko sklonište”.

Selimi: Riječ kao misao, kao izraz slobode, kao sredstvo komunikacije i put ka znanju

Šta jedan prevod čini dobrim?

- Dobar prevodilac mora poznavati kulturu, historiju, antropologiju, etnografiju, psihologiju i filozofske slojeve mišljenja zemlje iz koje prenosi tekst. Tek tada može početi prevoditi. Mislim da dobar prevod ostaje jedno od velikih oruđa koje brišu granice. Ima mnogo prevedenih djela gdje ne vidiš granicu, ne uočavaš obalu Drugoga s koje dolazi tekst. Ono što me boli je to što prevodilac u Albaniji (ne znam za Bosnu i Hercegovinu) vodi stalnu borbu za opstanak. Cijene krastavaca i toalet-papira rastu, ali ne i honorari za književnog prevodioca. Književna politika i kulturne institucije su jako malo uložile u jačanje i finansijsko vrednovanje prevodioca, posebno kada je riječ o balkanskim jezicima. Sve dok su naknade za prevodioce, urednike, lektore i dizajnere niske, tržište će nuditi i prosječne prevode.

Koji aspekt prevođenja Vam je najizazovniji?

- Sjetimo se hipoteze Sapir-Whorf - svaki jezik stvara drugačiji način mišljenja i time drugačiji duhovni izraz. Zato i dalje vjerujem u očuvanje i stalno obogaćivanje jezika kroz književnost. Za prevođenje su teški oni autori koji postavljaju zamke, filozofske i stilske. “Zamke” u Gospodinovim romanima, npr. su reference, citati, aluzije... Kako mu je jezik u fokusu, on je autor čiji romani nisu nimalo jednostavni za prevođenje. Često sam u “Vremenskom skloništu” morala prevoditi ne samo tekst već i kontekst svih priča unutar romana, dodajući fusnote. Roman se igra s ponovnim pojavama različitih decenija 20. stoljeća i ima mnogo delikatnih stranica gdje žargon određene epohe mora zvučati autentično.

Slojevi jezika i sjećanja

U ovoj ponovnoj izgradnji prošlosti aktiviraju se različiti slojevi jezika i sjećanja. Kako se prevodi prošlost, lična i kolektivna? Imala sam i težak zadatak da prevodim dva glasa - Gaustinov i glas naratora, koji teku paralelno, kao dvije niti koje se isprepliću i razdvajaju. Ta mješavina glasova i razlika između njih je ključna za roman, i drago mi je da sam uspjela zadržati izvorni pristup.

Također prevodite s BHS na albanski jezik. S kojim ste autorima i autoricama radili? Da li se proces prevođenja razlikuje u odnosu na prevođenje s bugarskog na albanski?

- Dodir naših dviju književnosti je, nažalost, minimalan. U Albaniji su prevedeni autori kao što su Meša Selimović, Emir Imamović Pirke, Faruk Šehić (na Kosovu), Abdulah Sidran. Lično sam prevela poeziju Izeta Sarajlića za jednu balkansku antologiju 2011. godine. A proces prevođenja je za mene uvijek isti, bez obzira na jezik sa kojeg se prevodi.

Upoznati ste s našom lokalnom književnom scenom. Koje autore i autorice biste izdvojili kao omiljene ili naročito Vam zanimljive?

- Tokom boravka u Sarajevu srela sam se sa Farukom Šehićem, snažnim perom bosanske književnosti koji ne prestaje pisati o Bosni i Hercegovini, o nemirnom Balkanu i njegovim ljudima. Kupila sam njegovu knjigu “Cimetna pisma, dijamantna stvorenja” na Sarajevskom sajmu knjige, a poslije mi je Faruk poklonio još dvije knjige “Greta” i “Knjiga o Uni”. Vjerujem da će jedan njegov roman biti moj naredni prevodilački projekt; ne mogu zamisliti ljepši završetak moje sarajevske rezidencije. Također sam upoznala djela Fadile Nure Haver, Mileta Stojića. Imala sam sreću da gledam predstave režisera Dine Mustafića “Jedan je Muhammad Ali” (tekst Almira Imširevića, sjajan tekst!), “Sjećaš li se Dolly Bell?” Abdulaha Sidrana, kojeg sam imala čast i intervjuisati 2008. u Tirani. Sarajevsko pozorište - jedno od rijetkih u našem regionu - ostaje bastion slobode umjetničkog izraza i dostojanstva umjetnika. To je pokazalo svojim jasnim stavom prema predstavi “Šestorica protiv Turske” (tekst Jetona Neziraja), mada s umjetnikom-direktorom kao što je Dino Mustafić, drugačije i ne može biti. Kada teatar dobije glas, kada umjetnička riječ dotakne politiku i autoritarne režime - to znači da su moć riječi ipak shvatili ozbiljno. Kada umjetnička istina izazove emociju i potakne na razmišljanje, postaje jasno: sloboda pozorišta je nepokolebljiva i niko je ne može zaustaviti.

Za kraj, koje nam albanske i bugarske autore i autorice preporučujete?

- Osim Ismaila Kadarea, kojeg vjerujem da bosanska publika poznaje, spomenula bih Besnika Mustafaja, Ylljeta Aliçku, Linditu Arapi, Luljetu Lleshanaku, Enkela Demija (Tom Kuka), Ervina Nezhu. Iz bugarske književnosti: Georgi Gospodinov, Alek Popov, Jordanka Beleva, Zdravka Evtimova, Zaharij Karabašlijev, Georgi Bardarov, Elena Aleksijeva.