Mihaela Šumić, književnica i prevoditeljica: Svi pisci su stilski kameleoni
Intervju/Mihaela Šumić, pjesnikinja
Zahvaljujući prevodiocima, kulturno sazrijevamo, povezujemo se sa ostatkom svijeta, prepoznajemo univerzalnosti preko kojih, bez obzira na jezičke i sve druge barijere, saosjećamo sa drugima, obogaćujemo sopstvenu književnost uticajima drugih književnosti, vodimo dijalog sa kilometrima udaljenim narodima i tradicijama. Zbog toga ovom prilikom razgovaramo sa Mihaelom Šumić, prevoditeljicom romana “Sezona uragana” meksičke i višestruko nagrađivane spisateljice Fernande Melchor.
Zašto je prevođenje teže nego što mislimo?
- Koliko god zbunjujuće zvučalo, prevođenje nije samo “prevođenje”, to je čitav jedan proces koji podrazumijeva neprestano čitanje djela sve dok se od njega ne odvojite kao čitatelj i pristupite mu kao interpretator i pisac.
Sporo i iscrpljujuće
Mislim da je to najteži dio, ma koliko bilo drugih zahtjevnih dijelova u čitavom tom procesu, kao na primjer tumačenje slenga i lokalizama, iščitavanje čitavog rječnika kako biste našli sinonim koji će se bolje uklopiti u stil pisca kojeg prevodite - opet je u tom svemu najteže prestati promatrati djelo iz čitateljske perspektive, a to je bitno jer će, u suprotnom, proces prevođenja biti spor i emotivno iscrpljujući.
Čitanje prevedenog romana često podrazumijeva bezuslovno povjerenje u prevodioca. Kako kao čitaoci znamo da je pred nama dobar prevod?
- Mislim da pored svih mogućih stručnih kriterija, onaj koji je najbitniji za čitatelja, pisca i prevoditelja jeste prirodnost jezika. Možda zvuči banalno, ali uistinu je tako - u dobrim prijevodima nema rečenica koje ne funkcioniraju u tom jeziku, tekst teče i ne pada u ralje bukvalnog prijevoda, nema ničega što ima smisla u originalnom djelu, a nema u prevedenom, zbog ovog prevoditelji moraju dobro poznavati oba jezika, ali i književnost na oba jezika kako bi tekst mogli prilagoditi onom jeziku na koji prevode. To je ponekad stresno, ali i zabavno ako volite lingvistiku.
Često kroz istoriju književnosti primjećujemo da su najbolje prevode davali upravo pisci ili pjesnici. Koje prednosti kao pisac vidite u procesu prevođenja?
- Svi pisci su stilski kameleoni, ako dugo čitate jednog pisca, vrlo je moguće da ćete dijelom preuzeti neke odlike njegovog pisanja i to se dešava svima koji pišu. Rekla bih da je to najveća prednost kad ste istovremeno i pisac i prevoditelj jer prevođenjem se ipak mora sačuvati stil - vjerujem da ima prevoditelja koji su usavršili ovaj dio tog procesa, ali piscima to ipak ide prirodnije i brže se prilagođavaju tekstu i autorovom senzibilitetu.
Koliko toga se izgubi u prevodu?
- Nisam primijetila da se gubi smisao teksta ili način pripovijedanja, ali ono što se zasigurno gubi jesu melodičnost i na nekim mjestima - humor. Svaki jezik ima svoju melodiju i svoj ritam i nekad, ma koliko se trudili da zadržite taj ritam, jednostavno nije moguće jer neće zvučati prirodno. Kad je riječ o humoru, svaki jezik i kultura isto tako imaju i svoj autentični humor i iako ga je nekad moguće prenijeti u prijevodu, često je to samo “približno” značenje, a ako biste na te dijelove stavljali reference - ne bi bilo smiješno, jer čim se šala mora objašnjavati, gubi smisao. Teško se odreći tih dijelova jer nekad stvaraju potpuno novu dimenziju likova.
Da li je “Sezona uragana” i jezikom, koliko je i strukturom, kompleksan i u isto vrijeme pitak roman?
- “Sezona uragana” je roman koji je pisan modernim jezikom, koji na pojedinim dijelovima iz običnog pripovjedačkog jezika prelazi u zaneseni, skoro poetski jezik, a zatim prolazi kroz preobrazbu iz poetskog u sleng. Budući da roman nema paragrafa i klasičnog upravnog govora, a rečenice su dosta duge, ove razlike u jeziku savršeno odvajaju perspektivu pripovjedača i likova, klasne, dobne i rodne razlike među likovima, kao i napetost između unutarnjeg monologa i dijaloškog govora.
Autentično i potresno
Roman je koncipiran tako da iako su pojedine scene iznimno teške i nasilne, zahvaljujući pripovjedačkom jeziku Fernande Melchor, koji ponekad podsjeća na Márquezov, radnja neometano teče i uvlači čitatelja u jezički bogat svijet.
Da li je “Sezona uragana” roman koji je mogao nastati samo u Meksiku?
- Ako gledamo iz kulturološke perspektive, “Sezona uragana” jeste odraz modernog meksičkog društva, posebice od sedamdesetih godina prošlog stoljeća pa do danas, ali ljepota, a istovremeno i tragedija ovog romana nalaze se upravo u univerzalnosti onog napisanog. Ako izuzmemo mitološke dijelove ovog romana i suvremeni život likova interpretiramo ne znajući odakle su, vrlo lako bismo pomislili da su sa naših prostora. Vjerojatno sličan doživljaj imaju i čitatelji iz drugih zemalja jer su osnovne teme “Sezone uragana” odnos između stereotipnog muškog i ženskog, siromaštvo, beznađe iz kojeg pojedinci bježe samo kroz nasilno i “primitivno” ponašanje ili se potpuno predaju iščekivanju nekog boljeg života nakon smrti, neprihvaćanje pojedinca od drugih, ali i njegova unutarnja borba sa samim sobom, seksualno zlostavljanje, političke manipulacije i korupcija, ali možda ono najpotresnije je nemogućnost promjene, posebice u malim mjestima, koja i nakon većih ekonomskih tranzicija i političkog progresa ostaju zaboravljena, kao i ljudi u njima. Zbog ovog mislim da “Sezona uragana” nije roman koji je mogao nastati samo u Meksiku, jer tragedija malih mjesta je problem globalnog društva, a Fernanda Melchor ga je predstavila na autentičan i potresan način.
