Midhat Ajanović Ajan: Povijest jedne bolesti
Midhat Ajanović je ispisao dnevnik bola
Čovjekova prošlost je kao sjenka
Midhat Ajanović Ajan
Midhat Ajanović Ajan napisao je odličan roman koji je istovremeno i svjedočanstvo ne samo o groznoj bolesti nego i o Zapadu, napose o Švedskoj, o kojoj smo svi imali toliko iluzija...
To je povijest jedne bolesti, jedne ljubavi, jedne bivše zemlje - bivše domovine, to je i esej kulturni i o kulturama, ispovijest izgubljenog, povijest izbjeglištva u kojem vriju sjećanja i boli, cinizam stvarnosti. Priča o mnogo čemu izgubljenom, kad izgubiš ljubav svoga života, saga o izgubljenim iluzijama... iza čega ostaje samo praznina.
Apsolutna ljubav
Ipak je Ajan, kao pravi umjetnik, znao da tu samoću ispuni, i da je odagna, upravo ovakvom knjigom.
Glavni lik ove Bolesti jeste apsolutna ljubav, kakvu smo sretali samo kod velikih klasika i gdje se najčešće radilo o dvoje mladih ljudi koji su nesretno bili zaljubljeni jedno u drugo. Rijetko smo, u stvari, čitali knjige o ovako ogromnoj muškarčevoj ljubavi prema svojoj saputnici. Tako mi se barem čini u ovom času, kada sam zaklopila korice knjige “Bolovanje”.
Na pamet mi pada samo Sulejman Veličanstveni, koji je ludo volio Roksanu, Aleksandru, iliti Hürem Zade, vladar ne samo Osmanskog carstva nego i značajan vladar u cijelom svijetu, kome je u stvari vladala njegova supruga Roksana, a time je ona vladala cijelim tim ogromnim Carstvom u 16. stoljeću. Sulejman Veličanstveni je jako patio kad je njegova supruga umrla, pisao joj je i za života pjesme, kao i ona njemu, a i poslije njene smrti. I te pjesme nisu odudarale kvalitetom od klasika osmanske književnosti.
I Tadž Mahal, naravno, svjedoči o takvoj jednoj ljubavi muškarca prema svojoj voljenoj, koju je rano izgubio.
Na razini te ogromne ljubavi, koja je istovremeno i divljenje i potreba, jeste i ljubav glavnog junaka, po imenu A. u knjizi, prema svojoj supruzi, koja je u romanu označena takođe inicijalima, sa S.
A kad je u pitanju ljubav, nesretna ljubav, ljubav koju smrt samo može fizički prekinuti, jer ljubav i dalje živi na drugi način u onom koji ostaje, onda je to i patnja. Ova knjiga je dakle i knjiga o nesnosnoj patnji čovjeka, koji je oduvijek znao za kvalitete svoje supruge, ali ih je posebno otkrio, kao što svi otkrivamo i svjesni smo pravih vrijednosti svega kad gubimo, pošto se S. razboljela.
A razboljela se u Švedskoj, gdje je ovo dvoje ljubavnika bilo u egzilu nakon rata devedesetih u Bosni, u toj, kako je smatrana, socijalističkoj zemlji, koja je oduvijek važila kao jedna od najdemokratskijih i najsocijalnijih, kao i najrazvijenijih zemalja na svijetu, posebno u Evropi.
Knjiga, naravno, govori usput - nimalo to nije background djela - i o propasti Zapada, o raspadu zdravstva u toj zemlji izgnanstva, a nama, koji živimo negdje drugdje, ali takođe u Evropi, ova knjiga je i u tome, i ne samo u tome, izvrsno i žalosno ogledalo.
S. je legla konačno u krevet, februara 2021, i šest mjeseci živjela u agoniji, čiju je povijest od tada pratio iz dana u dan, iz sata u sat, iz minute u minutu takoreći, njen suprug A, u stvari autor djela Midhat Ajanović Ajan.
U tom dnevniku opisana je bol Ajanove supruge, ali i njegova vlastita bol, i početak shvatanja da život više nema smisla. U tom dnevniku, zapisan je svaki trenutak efemerne sreće koji se ponekad ukaže na usnama umirućeg. Taj dnevnik istovremeno je i J’accuse cijelom jednom društvu, koje dopušta svojim građanima da nestaju na tako bezočan način. Mada među onima koji pripadaju tom sistemu ima itekako plemenitih i humanih ljudi.
Taj raspad sistema, kako čitamo i na poleđini knjige ”Bolovanje”, desio se s jedne strane “pod udarcem liberalnog kapitalizma”, ili globalizacije, u kojoj vlada bezočno samo profit, i samo dólar - euro… i s druge strane, zbog pandemije Covida, koji je nastao 2020. To je “kontekst u kojem se desilo bolovanje – proces koji opisuje ova knjiga”. I gdje se autor sjeća Hopkinsovih riječi: Locdown koji je zahvatio cijelu planetu, “nije spasio ni jedan život, a mnogi su izgubljeni”. I ovo je, bez ikakve sumnje, veoma tačna rečenica, zbog koje bi, a i jesu, razni poklonici zavjera vjerovali i vjeruju da nam je sve to učinjeno namjerno.
Zar su cijela planeta i svi njeni vladari bili toliko glupi da su dopustili da propada privreda do te mjere? I zašto su ljudi, koji manifestuju za najmanju sitnicu na Zapadu, to sve dopustili? Iz straha od bolesti, reći će mnogi.
Činjenica je da je Covid nestao istog časa kada je Putin napao Ukrajinu.
Neki će dodati da su tu se našle i vakcine koje su nas spasile. Naročito američke.
Ali kao što sam i gore pomenula, ova knjiga nije samo priča o velikoj ljubavi koja je trajala 36 godina i deset mjeseci nego i priča o životu jednog izbjegličkog para, dakle, uopšte o izbjeglištvu, u kojem se, nedvojbeno, i to neprestano miješa sadašnjost sa prošlošću.
“Priča je izložena kroz esejistički napisane reminiscencije o životu, starenju, ljubavi, bolesti i smrti – koje imaju ishodiše u fragmentima iz života autora i njegove pokojne supruge”, pročitaćemo takođe na poleđini korica knjige, što u potpunosti odgovara istini o ovoj priči.
Stil ove knjige, kao i drugih Ajanovih knjiga, jako je dobar, tu je mnogo izvrsnih zapažanja o ljudima i pojavama, o politici, o literaturi, o umjetnosti, filmovima, tu su brojne odlične metafore, tu su izvrsno dati portreti nekih umjetnika, a meni su se urezali u pamćenje portreti slikara Edvarda Muncha i Milomira Kovačevića Strašnog.
Zato bih navela šta je i Ajan o njima rekao, tačnije, kako ih je on narisao njihovim vlastitim riječima:
Munch: “Moje slike su moje otvoreno srce”.
“Zar bismo znali ljepotu svjetla da nije mraka”, govorio je takođe Edvard Munch, rođen 1863, umro 1944, dok je u “ruci držao ‘Kockara’ od Dostojevskog”. Umjetnik, koji je, kako nam Ajan prenosi, zapisao i to da nema većeg ludila od ljubavi, a kome su crni anđeli zaljuljali bešiku i slijedili ga cijeli život. Umjetnik, koji nikome nije dopustio da mu uzmu samoću.
Što se tiče Milomira Kovačevića Strašnog, on je za Ajana jedan od najposvećenijih ljudi svojoj profesiji, fotografiji. Po riječima našeg autora, to je umjetnik, čovjek kome ne treba stan, nego atelje. I kome je trebalo samo ovo: “Malo slikanja, malo sira, koja pivca i ja rahat”.
Ko zna Strašnog, može se samo složiti sa ovom krasnom slikom Umjetnika skiciranog samo sa nekoliko riječi. Riječi samog umjetnika! A portret je golem.
Laskava je i slika sineaste Eastwaooda, napose Bergmana za čiji film ”Divlje jagode” autor misli da je jedan od najboljih filmova na svijetu. Sve ovo dato je odlično, uz isto tako odličan, veliki, “dugi” portret S, žene “koja nikad nije bila umorna”, “koja se rodila s osmijehom na usnama i umrla s njim”. Koja se “smijala smijehom od kojeg se planeta zaljulja kao ljuljačka”. Koja je, pored tog što je bila ekonomista, radila mnoge druge poslove, pa i bila izdavač i izdala brojne knjige u Švedskoj. Koja je bila istovremeno i glavni lik u mnogim Ajanovim romanima, što on takođe ovdje pominje, i daje nam fragmente iz tih romana, i fragmente tih portreta. S. je u tim romanima nosila različita imena i donekle se, naravno, razlikovala od romana do romana, ostajući ipak u potpunosti ona, jedinstvena, zanimljiva, plemenita, puna energije.
A da li smrt odnosi rano samo takve, može se upitati čitalac.
Tu su istovremeno prisutni i portreti raznih gradova, kroz koje su zajedno ovi ljubavnici prolazili, a naročito portret Sarajeva prije rata devedesetih, i jedan kroki Sarajeva poslije rata.
Nadasve, ponoviću, to je portret svake bolesti, “koja nikad nije milostiva”.
Svakako uz dodatak da je knjiga istovremeno i djelo o posvećenosti bolesniku, o strahu od usamljenosti.
Pisana je u početku u II licu jednine, da bi pri kraju prešla na III lice jednine, gdje narator piše o doživljajima života, bolesti i smrti svoje ljubavi, ljubavi glavnog junaka. Zašto ovaj pomak, zašto ova distanca? “Distanca”? Jer je sve doživljeno kao da je pisano u prvom licu. Ipak, zašto je na taj način autor osjetio pomak u povijesti jedne bolesti? Da li zato što Bolest (da, Bolest sa velikim B) ipak mijenja donekle ljude? I što se i oni koji pate, zbog patnje drugih jer su nemoćni, pri tome mijenjaju, i gledaju na sebe kao na neko treće lice? Kao da više to nisu njih dvoje, niti on, autor, niti ona ista osoba koju smo cijeli život voljeli.
Knjiga je u svakom slučaju bogata i osjećanjima i doživljajima, i potresna, pa ju je teško čitati, posebno one ogoljele dijelove dnevnika o agoniji. A ja se pri tome sjećam i svojih, koje sam takođe pratila “na onaj svijet”, u koji ne vjerujem, a pratila ih, naravno, i prvenstveno sa ovog svijeta, ogledajući se usput u tuđim osjećanjima, doživljajima, tuzi.
Pitala sam se istovremeno šta bi Francuzi rekli za ovakvo djelo, koje bi odmah neki osrednji kritičar, ili izdavač okarakterisao kao décousu. Rašiveno. Jer ne prati hronološki zbivanja i nema intrige: Ali Ajan im je, takvim kritičarima, ograničenim Zapadnjacima kojih je sve više, odgovorio da je to predmet Kičaraja.
I sve više zapadna literatura i jest to.
Ova knjiga to nije.
Posebna vrsta
Ona se može nazvati romanom, a i ne mora. Francuzi bi je zvali récit; posebna vrsta priče.
Što njen značaj ni po čemu ne bi dotaklo.
A “umjetnost nije tu da bi svijet i nas predstavila boljima, nego to što jesmo. To je posao kiča”, reći će i Midhat Ajanović za iransku kinematografiju, i to s pravom, dopustivši mi da se prisjetim raznih komentatora novije zapadne književnosti, posebno one u Francuskoj, koju i Ajan vrlo malo dotiče, ne izjasnivši se do kraja o njenom “najvećem”, ali i najvulgarnijem piscu Houellbecqu.
Iskreno preporučujem ovu knjigu za čitanje onim najhrabrijim. Ko zna šta nas sve čeka. Ta knjiga jeste teška, ali i ojačava nas nakon čitanja.
Bila je već zima 2022. godine kada je Ajan stavio tačku na svoje uspomene.
A S. je bila i dalje tu.
