Marko Tomaš: Mostar se ogleda u Aleksi Šantiću više nego Šantić u Mostaru
Književnik Marko Tomaš/FOTO: Denis Lovrović
Nedavno je u HNK-u Mostar odigrana predstava “Noć s Aleksom” u režiji Ivice Buljana, a po Vašem tekstu. Kako i kada se javila ideja za pisanje ovakvog komada?
- Prije nekoliko godina bio sam na književnoj rezidenciji u Tirani. Pukom igrom slučaja u to vrijeme je, u jednom tamošnjem kazalištu, Ivica režirao, ako se dobro sjećam, “Antigonu”. Kako to već biva među gastarbajterima u tuđini, počeli smo se svakodnevno viđati. U jednom od razgovora koje smo tih dana vodili, više kao nekakvu blijedu mogućnost, kao potencijalnu temu za razgovore nadošli smo na ideju da zajednički uradimo predstavu u Mostaru. Tih dana smo spomenuli i Aleksu Šantića kao potencijalno interesantnu temu. Naravno, u startu je ideja bila za temu uzeti neki gradski, urbani mit i dekonstruirati ga. Četiri, pet godina poslije, evo nas, premijera i prve reprize predstave o Šantiću su iza nas.
Jesu li život Alekse Šantića i njegova pjesnička biografija predstavljali veliki izazov za dramski tekst?
- Svakako da jesu. Pogotovu ako uzmemo u obzir da je o njegovom životu snimljena i televizijska serija. Ljudi, dakle, već imaju jasnu predstavu o njegovom i izgledu njegovih suvremenika, o događajima koji su obilježili njegov život itd. Osim toga, Šantić je jedan od simbola Mostara, čovjek-mit, personifikacija grada i njegovih stanovnika, čovjek čije su mane i ljudske slabosti davno uhapšene i sklonjene od potencijalne eksploatacije.
Diskurzivno čitanje
Mnogi će reći da je simbol mostarske građanštine, dok ja mislim da je, ni kriv ni dužan, postao simbolom mostarske i malograđanštine uopće. Nama je ideja bila “oljuditi” ga, vratiti mu pravo da bude običan čovjek, na kostur mita nabacati meso i, naravno, pred grad staviti zrcalo jer se Mostar ogleda u mitu o Šantiću više nego Šantić u Mostaru. Naravno, moram i ovdje posebno naglasiti da ova predstava nipošto nije dokument, nije povijesna, već isključivo umjetnička istina. A ovoj temi dobar dio mostarske publike prilazi s predrasudama i takvi će ljudi u svemu pronaći nešto što potvrđuje njihove teze. To što unaprijed mogu skužiti kako će tko reagirati na određene podražaje čini me beskrajno žalosnim, ali i potvrđuje, što me pak raduje, da umjetnost mora, između ostalog, biti provokativna. Onaj tko se nađe uvrijeđen nečim što vidi na sceni na predstavu je stigao unaprijed uvrijeđen već time što smo je napravili na tu temu.
Kako je bilo raditi sa Ivicom Buljanom i dramaturgom Robertom Waltlom na tekstu?
- Cijeli je proces bio stvarno predivno iskustvo. Čini mi se da je svatko od svakog izvukao ono najbolje. Posebno mi je drago bilo vidjeti i osjetiti koliko je i cijelom ansamblu, pa i tehnici HNK-a bilo stalo do ove predstave. To je kompletno naš proizvod. U predstavi tematiziramo posljednju noć i posljednje mjesece života Alekse Šantića, vrijeme kad se suočava sa svojim zabludama, razočarava u ostvarene mladenačke snove i žali za onim neostvarenim. Tekst je pisan namjenski za ovaj ansambl, od početka se znalo tko će režirati, što mi je, moram priznati, dalo hrabrosti da se upustim u avanturu pisanja dramskog teksta. Imamo, dakle, originalni, izvorni tekst. Imamo kostime namjenski pravljene za ovu predstavu, videoradove, originalnu glazbu, soundtrack, stvar je u potpunosti naša. Takva produkcija je kod nas rijetkost. Sve je u potpunosti made in Mostar. Počevši od teme, dakako (smijeh). Nisam čovjek koji često koristi riječ ponos, ali na ovo sam ostvarenje ponosan, ostvarenje svih nas koji smo sudjelovali u ovoj produkciji.
Na koji način se danas gleda na lik i književno djelo Alekse Šantića? Koje je njegovo mjesto u književnom kanonu?
- Kao i sve što u narodu postane dio mitologije, Šantićev je opus precizno očišćen od svega što bi moglo smetati tom mitu. Kao i za vrijeme života intimistički pjesnik je sklonjen u stranu, a, kako u samoj predstavi govori noseći lik, kao pjesnik sveden je na jednu sevdalinku i nekoliko svetosavskih himni. A upravo je njegovo pjesništvo najbolji dokaz njegovih političkih zabluda, lutanja i njegove izgubljenosti. Dalje, baš se političke poruke uzimaju kao razlog što se Šantića u raznim razdobljima novije povijesti tretiralo kao dokaz ovoga ili onoga. Njega se, da tako kažem, diskurzivno čita. Po strani tako ostaje i najveći kvalitet njegove poezije, a to je muzikalnost njegovog pjesničkog jezika. Valjda nema pjesnika čiju je poeziju tako lako uglazbiti jer pjesme u sebi već imaju jasno istaknutu melodijsku liniju.
Nedostaje li danas interesovanje za njegovu poeziju? Pokušavamo li osvijestili značaj njegovog života u savremenom književnom svijetu?
- Iznenadio sam se koliki interes Šantić i danas izaziva među mojim sugrađanima. Nisam bio svjestan da je to slučaj i dan-danas. Očito da grad još drži do svog pjesnika, još je u moguće razviti polemike oko njegovog lika i djela. Koliko je razvijena svijest da to zapravo grad preispituje samog sebe, da kroz njega ljudi analiziraju vlastito biće, jer naš duh, dušu, ako baš hoćete, čine u nas usađeni mitovi, priče o posebnosti mjesta u kojemu smo odrasli, značaj ljudi koji su otuda potekli itd. To već ne znam, je l’, koliko ljudi tome prilaze svjesno.
A šta Vi, kao pjesnik, mislite o njegovoj poeziji? Je li on tek “jedan od onih pjesnika koje stvara samo vrijeme, koji opjevaju to vrijeme i s tim se vremenom izgube”, kako se to nerijetko navodilo od kritičara, ili vrijednost njegove poetike ipak nadilazi takve sudove?
- Teško mi je prići tome na takav način. Ne mogu se u ovom slučaju odvojiti od sebe samog kao Mostarca koji u njegovim stihovima prepoznaje bliske prizore i situacije koje su mi poznate. On jeste pjesnik jedne epohe i, kao što sam to naveo, najveći kvalitet njegovih stihova jeste njihova muzikalnost, melodičnost koja se često pripisuje ovdašnjem govoru. Problem je i to što iz ove perspektive nikada Šantića ne mogu gledati samo kao pjesnika. I kod njega se može postaviti isto pitanje kao u slučaju, recimo, Krleže i Andrića. Nekada sam uvjeren da smo imali šansu promijeniti stvari, razvijati se drugačije kao društvo, samo da Krleža i Andrić nisu prevladavajući mentalitet ovih podneblja, zapisavši ga, učinili zakonom po kojemu se i dalje ponašamo.
Na koje je sve načine Šantić uticao na književni i kulturni život prije svega Mostara i Hercegovine?
- Kod Šantića nisam siguran ako je melankolija grada utjecala na njegove stihove ili su njegovi stihovi mostarsku melankoliju učinili zakonom. Zbog njega se Mostar smatra gradom pjesnika.
Nisi repa bez korijena
Uistinu, kada ti kao djetetu govore o pjesniku kao jednoj od najbitnijih osoba u povijesti grada lakše se prepuštaš poeziji jer nisi, kako bi Kiš to rekao govoreći o važnosti književne tradicije, repa bez korijena, dio si kontinuiteta koji ti, tako jadnom, osigurava kakvu-takvu vječnost.
Pero Slijepčević je o Šantiću istakao sljedeće: “G. Šantić stekao je, kao pesnik, jednu danas retku slavu, da za života bude narodni pesnik; kao narodni čovek, stekao je još jednu veću: da bude velik čovek”. Kakav je danas odnos prema poeziji i pjesnicima? Bez sumnje, mnogo se toga piše i objavljuje, ali koliko toga vrijedi čitati i koliko toga je zapravo prava poezija?
- Što znači to - prava poezija? Ono što mene najviše smeta jeste ta, da je tako nazovem, diskurzivna umjetnost, pa i politička čitanja i tumačenja književnosti i umjetnosti uopće. Ljudi, pjesnici, nasjedaju na trendove, takva je priroda sustava u kojem živimo, pa se tako u godišnjoj produkciji tiska pedeset knjiga s istom temom. Ljudi, blentavi kakvi jesu, zagrizu za ono “što prolazi”. Tako se ostvaruje istost kojoj teži suvremeni kapitalizam koji te odbaci kao potrošan materijal čim se nametne drugi trend, jer trendovi su kratkotrajna stvar. Zbog toga nam tako puno ljudi svakih nekoliko godina nestane s radara, a bivaju zamijenjeni drugima.
