Marija Fekete-Sullivan: Mali pisci prvi put su čitali pod svjetlima reflektora

Nedavno je promovisana Vaša nova knjiga za djecu “Podmornica u svemiru”. Šta to ona najmlađoj publici donosi?

- Knjiga sadrži deset bajkovitih mini priča, predviđenih za izvedbu u teatru od kartona. Rukopis je nastao poodavno, a krajem prošle godine ukoričen je u kvalitetnom izdanju Dobre knjige.

“Pa o čemu je riječ,” zapitao se svojevremeno i uvaženi književnik Alija Dubočanin, koji je za života pisao o ovom djelu.

“Riječ je, jednostavno, o istinskom stvaralaštvu za djecu, kreativnosti koja se događa i jezikom i u jeziku”, napisao je Dubočanin, a recenzent, dr. Milutin Đuričković još je primijetio:

“Priče su pune događaja, svakovrsnih pustolovina i nesvakidašnjih dešavanja, koja djecu svakako neće ostaviti ravnodušnim”.

I sama promocija je bila specifična i posvećena upravo djeci – možete li prenijeti dio atmosfere za naše čitaoce?

- Promociju su, pored ostalih, uveličali članovi Plesne grupe Aster. Elegantnim i ljupkim pokretima, oni su na sceni sarajevske Sloge dočarali dvije priče iz “Podmornice u svemiru”, a čitali su ih djevojčice i dječaci s književno-likovnih radionica Mali pisci i Teatar igračaka koje vodim: Esma Musić, Emina Ibišević, Uma Pašić i Nuri Nadarević.

Otplesati priče

Znate, mnogi danas ulažu u spektakl radi spektakla, jer to publika traži. Za razliku od besmislenih klaunisanja, čini mi se, ovo je bio jedan od rijetkih događaja, gdje se književna riječ prožimala sa kreativnim izrazom najmlađih i za najmlađe - od čitanja priča, likovne izložbe, a onda i plesnog izraza, inspiriranog pročitanim.

Mali pisci (uzrast sedam do deset godina) prvi put su čitali pod svjetlima reflektora, na veoma posjećenoj promociji knjige, a mislim da su i plesači prvi put imali priliku da otplešu priče. Isto tako, mlada slikarica Šejla Šabanović prvi put je ilustrirala knjigu, a sudeći po iznimnom talentu, sigurno će ih oslikati još. Njene ilustracije iz “Podmornice u svemiru” bile su izložene ispred bine u Klubu Sloga, skupa s ilustracijama iz ranije objavljenih mi “Patuljastih priča”, proizašlih iz kista istaknute umjetnice Džejlane Karaman-Pašić, koja je u radionicama Mali pisci i Teatar igračaka zadužena za likovni dio programa.

Bilo je i iznenađenja?

- Ponekad se sretne okolnosti (baš kao i nesretne) znaju umnožavati. Ovaj put je riječ o prijatnom iznenađenju. Grupa umjetnica, Dubravka Galić, Ivanka Taraba, Selma Osmić i Mirsada Beširević, ponudila je da ilustrira i jednu moju bojanku-onomatopejku, slikovnicu “San malog pijetla”, s prijedlogom da se to ekonomično džepno izdanje daruje djeci, sudionicima na promociji “Podmornice u svemiru”.

Ideju je osmislila Dubravka Galić, koja je bila producentica i voditeljica cjelokupnog događaja za djecu u Slogi. Uz to je, kao članica grupe Dvorske dame, pozvala ekipu “dama, vitezova i sultana” da na kraju bljesnu u zadivljujućim kostimima, tokom podjele simboličnih paketića s bojankom.

Scenski ugođaj je posebno uljepšao ručno izrađeni portabl drveni teatar, poklon Malim piscima iz dragocjene obiteljske riznice uspomena Maje Anzulović, nekad poznate urednice dječijih emisija, a sada na čelu značajnih humanitarnih programa Lions zone Bosne i Hercegovine.

Dakle, mnogo radosti i ljepote uoči ukrcavanja u “Podmornicu u svemiru”!

Da li je ova promocija recept kako, inače, pristupiti predstavljanju publikacija koje su namijenjene djeci?

- Ne znam da li treba postojati univerzalni recept. Ali svakako je poželjno da spisatelj/ica prati puls vremena. Oni koji imaju želje i snage za to, pokušavaju preoteti od digitalnih medija prostor u vidokrugu djece. Zato i ja tokom književne promocije nastojim čitati izražajno, i omogućiti najmlađima da postanu dio priče tako što će je i sami pročitati, glumiti, otplesati. Kada sam na radionicama Mali pisci i Teatar igračaka ponudila djeci da glume pojedine likove u pozorištu od kartona, vidjela sam s koliko oduševljenja to čine. Kreativna igra razvija cijeli niz sposobnosti kod djece, kao i originalno razmišljanje.

Već ste spomenuli da su knjige ilustrovale mlade slikarice Šejla Šabanović i Džejla Karaman Pašić. Kako je došlo do ove saradnje?

- Šejla Šabanović bila je među najvećim talentima u Srednjoj školi primijenjenih umjetnosti kada su mi je profesori preporučili, a sada se dodatno usavršava na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu. Volim njene originalne ilustracije u “Podmornici u svemiru”.

Fekete-Sullivan: Priče za djecu su se primile

Odbrambeni mehanizam

Magistricu slikarstva Džejlanu Karaman Pašić upoznala sam zahvaljujući njenim sjajnim radovima na izložbama i ponudila joj da mi ilustrira zbirku “Patuljaste priče”. Potom smo zajedno vodile dva uspješna ciklusa književno-likovnih radionica Mali pisci i Teatar igračaka, a trenutno pripremamo i novi ciklus.

Dugi niz knjiga za djecu je iza Vas – šta Vas je ponukalo da počnete pisati za mališane?

- Na početku spisateljskog stvaranja željela sam napisati roman. Bilo je to u vrijeme ratnih dešavanja, devedesetih godina minulog stoljeća. Kad god bih započela prvo poglavlje, inspiracija je išla drugim smjerom i javljala bi se nova priča za djecu. Kasnije su priče sabrane i objavljene u “Sireninom snu”. S ove iskustvene distance, čini mi se da je na djelu bio odbrambeni mehanizam, podsvjesni pokušaj da se u budućnosti blokira drama, a ponudi nešto drukčije, optimističnije, generacijama koje dolaze.

Vaša karijera je prvobitno bila vezana za novinarstvo, a gradili ste je i u Oslobođenju. Kakva sjećanja nosite iz tog perioda?

- Kao mlada, nadobudna studentica žurnalistike, odlučila sam odmah krenuti u akciju, pa sam već prvog dana studija donijela vijest s nekog kulturnog događaja u Oslobođenje, ne znajući da je objavljena. Predstavih se, sva važna, kao da samo mene čekaju, na recepciji, a tamo me uputiše u sarajevsku rubriku kod sjajne Nade Salom, gdje sam kasnije donosila neke male vijesti sa pijace.

Na trećoj godini studija, zbog znanja engleskog i pomalo francuskog, imala sam sreću da me zapadne praksa u spoljnopolitičkoj rubrici. Jedan od tadašnjih urednika bio je Anđelko Otović, dopisnik iz raznih zemalja i čak Ujedinjenih nacija, veoma omiljen kod mlade ekipe novinara jer nam je svima pružao šanse u skladu s našim mogućnostima. Njemu sam posvetila priču za odrasle “Pisaća mašina”, a nedavno sam je doradila, uz mnogo primjesa fikcije.

Vrijeme agresije također je obilježilo Vašu karijeru?

- Budući da sam već 1992. imala solidno novinarsko iskustvo pišući za razne časopise i magazine, zvali su me – ipak, najviše zbog znanja engleskog jezika – da u redakciju donosim kratke ratne izvještaje iz Unprofora, koji je tada posjedovao izuzetno važne informacije. To su najčešće bile kratke vijesti, jer je i Oslobođenje tada izlazilo na samo nekoliko stranica.

Ali povremeno sam radila i intervjue sa zvaničnicima; neki su bili empatični kao npr. Satish Nambiar, a neki su znali lupiti i šakom o stol kada bih im postavila nezgodno pitanje, kao, recimo, general Philippe Morillon. Bio je pravi doživljaj ići na dnevne pres-konferencije i gledati kako svoj posao rade briljantni dopisnici: Christiane Amanpour, Allan Little, Martin Bell, Peter Maass, Paul Basken, Joel Brand, Malcolm Brabant, Martin Dawes... a onda i Kurt Schork, čije ime nosi jedna sarajevska ulica danas.

Njemu su se svi divili jer je bio neustrašiv, i kao novinar, i kao čovjek koji je spašavao ranjene civile. Među njima je bio i Kevin Sullivan, dopisnik novinske agencije UPI, a kasnije i vrstan književnik. Upoznali smo se na moj rođendan 1992, a naredne godine se vjenčali.

U tim turbulentnim vremenima upoznala sam i sjajnog foto-reportera Oslobođenja Senada Gubelića Senčija, s kojim sam često išla na novinarske zadatke. Zbog neprestanog terora snajpera, najteže nam se bilo pješice probiti do redakcije. Ali mi smo stalno nasmijavali jedno drugo, uvijek nam je nešto bilo komično i zanimljivo tako da mi je ta doza smijeha sa Senčijem pomagala da preguram dan, jedan za drugim. Nešto od atmosfere zabilježeno je i u mom romanu “Sarajevski zidovi sudbine” u izdanju Rabica.

Da li je odmak od novinarstva bio planiran ili je došao spontano?

- Spontano. Iako mi je novinarstvo pružilo sve što se može pružiti: putovanja, drage ljude, nezaboravna iskustva, uzbuđenja i profesionalnu satisfakciju, u dubini duše sam osjećala da je to samo trening za sljedeću životnu fazu – književnost.

Književna scena u Bosni i Hercegovini je, čini se, prilično zdrava i vitalna. Kao dio nje, da li dijelite to mišljenje?

- Zdrava je i vitalna kao i društvo u kojem se nalazi. Činjenica je da država Bosna i Hercegovina još nema ministra kulture. Klanovi su svugdje prisutni, a ja ih pokušavam eskivirati koliko god mogu. Osim toga, nisam članica ni jedne stranke, što baš nije popularno kad tražite izvore finansiranja za knjigu ili kad biraju pisce za lektiru.

Prijevodi i stihovi

Svojevremeno su nakladnici naručivali od istaknutih pisaca za djecu da im napišu novu slikovnicu, knjigu. Tako su i meni objavljeni “Kaput za hrabre” (Sarajevo Publishing) i “Džepni Uštipak” (“Šahinpašić”), naravno, uz ponuđene pristojne honorare. Sada to više nije slučaj.

Kakvi su Vam naredni profesionalni planovi?

- Poezija za djecu mi je trenutni izazov. Voljela bih neke pjesme objaviti, dok stihovi za odrasle ostaju “u kućnoj upotrebi”. Nadam se da će i zbirka “Svjelucave priče” u skoroj budućnosti dobiti korice. Ilustracije za tu knjigu maštovito je oslikala mlada umjetnica Anja Stergar.

U međuvremenu, dovršavam prijevod upečatljivog romana “Kafić” Senade Bešić na engleski jezik, u sklopu književno-prevoditeljskog projekta Style Writes Now. Planiram i nove radionice Mali pisci i Teatar igračaka. Iz starih radionica već je izniklo nešto lijepo: priča “Divomaca Daca” koju sam književno uobličila, a tu su uvrštene ideje ranije spomenutih Malih pisaca. Među njima je i dječak Hanan Huskanović.

Svi skupa kreirali smo priču koju će djeca s radošću i ponosom čitati i ubuduće. Možda i na nekoj novoj promociji knjige.