Magdalena Blažević, književnica: Nikada ne smijemo zatvoriti oči pred okrutnošću

Šta Vas je inspirisalo da napišete roman “U kasno ljeto”? Priča glavne junakinje Ivane je prisutna i u zbirci “Svetkovina”. Zašto ste željeli da, od svih priča, ispričate baš njenu?

- Ta je priča u meni sazrijevala više od dva desetljeća, a da toga nisam ni bila svjesna. U ljeto ‘93. godine sam naučila sve što danas znam o strahu i smrti, o ljudskom ponašanju u ekstremnim situacijama, o suočavanju s prijetnjom i gubitkom. Sve sam to naučila prerano s lica moje sestre dok smo se skrivale u hodniku ispod stepeništa i iz postupaka moje majke koja shvaća da su vojnici u selu i da su mali izgledi za bijeg. Ali tada uviđam i da čovjek ne može pojmiti koliko snage ima u vlastitom tijelu i koliko je moćna želja za životom.

Pravi trenutak

 

Roman se u velikoj mjeri oslanja na stvarni događaj s jasno određenim mjestom i vremenom, ali je on prije svega fikcija, priča o djetinjstvu, prijateljstvu, ljubavi i ljudskoj potrebi da vlastiti život izmjesti iz zbilje. Priča o Ivani je u meni odavno, samo je trebalo sačekati pravi trenutak da se ispripovijeda. A trebalo ju je ispričati jer se tiče svih nas: ona je naša najgora noćna mora.

Ivana govori o vremenu prije i nakon svoje smrti. Koje su karakteristike takvog načina pripovijedanja?

 

- Zbog specifičnosti pripovjedačke perspektive, dugo sam tragala za glasom koji će priču ispripovijedati na način na koji je drugi trebaju čuti. U djetinjstvu se ona završavala smrću, tek sam kasnije, u odrasloj dobi, osvijestila činjenicu da su dani koji su uslijedili bili podjednako strašni. Netko je morao prenijeti mrtve u garažu koja je tada služila kao mrtvačnica, fotografirati im lica, sastrugati površinski sloj zemlje natopljen krvlju i negdje je baciti, a trebalo ju je sahraniti s tijelima, netko je morao oprati beton ispred kuće, sakriti tragove onoga što se netom dogodilo. Kako Wislawa Szymborka kaže, netko mora pospremiti nakon rata. Kroz priču nas vodi mrtva pripovjedačica i zato je njezina naracija mirna, barem u prvoj polovini romana. Kasnije, sa približavanjem opasnosti, prijetnja je sveprisutna i njezin glas time postaje nemirniji i napetiji. Središnji dio romana je bilo najteže napisati, a vjerujem da ga je najteže i čitati jer se pripovjedačica pobrinula da ništa ne propustimo, vodi nas za ruku i ne da nam da zatvorimo oči pred okrutnošću, detaljima kojima ljudsko oko ne bi trebalo biti izloženo. Bilo je vrlo teško prilagoditi jezik ovakvim slikama.

Zato je ovaj roman, u svom očaju i tragediji, bolno iskren. “Ovo vam je prilika da vidite što se krije u nutrini”, da iskoristim rečenicu glavne junakinje. Šta je bio preduslov za pisanje?

 

- Preduvjet za pisanje je bio izbjeći uzvišene, patetične tonove. Zanimala me je priča koja će potpuno ući u srž likova, koja će ispripovijedati njihove individualne sudbine, jer to je ono čime se književnost treba baviti. Roman je u emotivnom smislu potpuno iskren i autentičan, i zato je bilo gotovo nepodnošljivo prolaziti nebrojeno puta kroz tekst koji prati dječaka koji je nakon strijeljanja jedini ostao neokrznut, dok leži u tuđoj krvi i pretvara se da je mrtav. Bilo je potpuno razarajuće ponovo ga staviti u trenutak u kojem se pridiže i oko sebe vidi mrtva i ranjena tijela - vidi ono što se krije u nutrini.

Rekla bih da ste zaista uspjeli napisati knjigu bez tog patetičnog lamenta. Kako je Tina Laco istakla, niste ga pretvorili u “plitku sukcesiju scena”, a dodajem i stilski elegantno, uz izbjegavanje klišeiziranih rečenica.

 

- Tema romana je vrlo sklizak teren i trebalo je izbjeći sva opasna mjesta i u tom smislu je najvažnije vladanje jezikom. Ja sam rješenje našla u poetskom, u pjesničkim slikama koje će čitatelj duboko osjetiti.

Koja su to još opasna mjesta?

 

- Morala sam dobro paziti na dijelove teksta u kojima se junakinja izravno obraća čitatelju, pripovijedanje je trebalo zadržati mirnoću i suzdržanost, čak i u trenucima u kojima je to bilo gotovo nemoguće. To je slučaj sa središnjim i drugim dijelom romana. Uz to sam jako pazila na to da izrežem iz teksta svaki višak jer nisam opterećena time da romani moraju biti veliki, te se pobrinuti da čitatelj s lakoćom prati ono što se događa i da mu nisu uskraćene potrebne informacije.

Nešto što mi se zaista sviđa u obje Vaše knjige, a posebno u romanu, jeste kako su svi opisi nevjerovatno čulni. Zašto Vam je važno da pišete na ovaj način?

 

- Važno mi je da likove smjestim u konkretan prostor i vrijeme, što znači da kao autorica moram točno znati što osjećaju, čime su okruženi, kakvi su okusi, mirisi, zvukovi... Kako oni djeluju na lik, kakve asocijativne slike izazivaju u njima itd. Ovdje je to posebno izraženo jer sam davno memorirala “setting” romana, znam okuse, mirise, zvukove u svim godišnjim dobima, poznajem ljude i njihove tadašnje strahove, želje i žudnje. To je prostor koji znam naizust i dio je mene. Sve to daje tekstu na autentičnosti i onome što se, uvjetno rečeno, naziva uvjerljivošću.

Pišući iz perspektive ubijene djevojčice, naglašavajući tragediju koju je sa sobom donio rat, tugu i smrt uzdižete na nivo iznad njihovog pukog predstavljanja.

 

- Bilo mi je važno napisati univerzalnu, antiratnu priču u kojoj se ne zauzimaju strane, ne izgovaraju riječi mržnje. Pripovjedačica čak i u licu Smrti vidi dječaka, nekog tko osjeća bol, nekoga za kim će taj dan netko tugovati. Ta perspektiva je bila moguća jer ona govori s odmakom, poznaje svaki detalj priče jer je istovremeno nepouzdani pripovjedač i objektivni, sveznajući pripovjedač. Roman ima specifičnu naraciju, izravno se obraća čitatelju.

Njegova junakinja ga poziva da joj se pridruži na kratkom putovanju, da zajedno s njom proživi ono što je ona proživjela, da osjeti njezinu ljubav, radost, tugu, strah, bol... Vjerujem da će se dio čitatelja tome prepustiti, razumjeti. Bilo je vrlo izazovno napisati takvu priču, dati joj donekle svečan ton, ali i prikazati ratnu svakodnevicu koja je na rubu ljudskog dostojanstva.

Kako ste došli do ideje za ovakvu strukturu romana?

 

- Od početka mi je bilo jasno da roman treba biti strukturiran kao niz slika koji započinje prizorom djevojčice koja u ovom, sadašnjem, trenutku dolazi na mjesto gdje je sve započelo i završilo, čitatelja uvodi u priču pokazujući mu ostatke i tragove vremena o kojem želi pripovijedati, potom zajedno odlaze u prošlost i naposljetku se roman zatvara sadašnjim trenutkom. To je kratki roman s vrlo kratkim poglavljima, odnosno slikama koje bi za čitatelja trebale biti vizualni, auditivni i taktilni doživljaj.

Vaše slike to i jesu. Rečenice su kratke ali izuzetno sadržajne, nižu se jedna na drugu kao kadrovi u filmskim sekvencama. Postoji li veza između ritma u jeziku Vašeg romana i filmskog ritma?

 

- Ako se pod filmičnošću teksta podrazumijeva izrazita slikovitost, tada sam vrlo zadovoljna ako sam je u ovom romanu uspjela postići. I kao čitateljica i kao autorica sam sklonija tekstovima koji se više oslanjaju na atmosferu i stanja, nego na dijaloge. Kao i na filmu, tako i u tekstu ne želim da mi autor/ica objašnjava, nego da mi pokazuje.

Uspjeli ste izbjeći zamke ghost story pripovijedanja, naročito često prisutnu artificijelnost i karikaturalnost.

 

- Istina, ovo nije ghost story u klasičnom smislu, iako je pripovjedačica mrtva. Za čitatelja je ona posve živa i opipljiva. Njezinu priču ne promatramo s distance ili s onoga svijeta, nego nam je njezin zemaljski svijet vrlo čulan i ona nam osim tog svijeta ne pokazuje ništa drugo. I ništa drugo od nje i ne očekujemo.

Postoji li nešto što biste voljeli da Vaši čitaoci znaju o romanu prije samog čitanja?

 

- Ne mislim da čitatelji trebaju imati nekakvo predznanje ili objašnjenje prije čitanja romana. Ono što trebaju znati već se nalazi između korica. Iako je roman objavljen tek prije mjesec, do mene već dolaze utisci čitatelja i čini se da duboko osjećaju ovu priču jer ona se tiče svih nas i, nažalost, ponovo je aktualna.

Tradicionalno, roman se bavio održavanjem narativne tenzije, ali se u dvadesetom vijeku to promijenilo. U kom se pravcu kreće književnost danas? Mislite li da odražava dinamiku svijeta u kojem živimo?

 

- Kao autoricu me zanima isključivo dobra priča i kako pronaći jezik koji će tu priču ispripovijedati na pravi način, ne bavim se trenutnim književnim trendovima, radije se prepuštam eksperimentiranju. Teško je reći u kojem pravcu ide suvremena književnost, pogotovo ako mislite na svjetsku.

Izazov ljubavnog romana

 

Za odgovor na to pitanje bismo morali imati nekakvog nadčitatelja koji bi bio kompetentan govoriti o tome. Čak i ako govorimo o regionalnoj književnosti koju pratim koliko je to moguće, teško mi je odrediti njen pravac jer i ja kao čitateljica imam svoje čitateljske sklonosti. Sve više čitam poeziju i prozu koju pišu žene, vrlo sam zainteresirana za njihove priče, njihovu perspektivu, a danas je toliko sjajnih autorica čiju književnost doživljavam autentičnom, i iskrenom.

Koje su Vas književnice fascinirale i uticale na Vaš rad? Koga vrijedi čitati u okvirima regionalne književnosti?

 

- Ne propuštam knjige Herte Müller, Olge Tokarczuk, Dubravke Ugrešić, poeziju Wisławe Szymborske, Marine Cvetajeve. Od domaćih autorica, radujem se knjigama Senke Marić, Lejle Kalamujić, Tanje Stupar Trifunović, Rumene Bužarovske, Lane Bastašić, Monike Herceg, Olje Savičević, Luize Bouharaoue, Milene Marković, Vitomirke Trebovac. Ako nastavim, zauzet ću sav prostor. Posebno sam sklona književnosti južne i istočne Europe. Zapravo, svakoj dobroj književnosti.

Hvala Vam na doprinosu da ženski književni univerzum bude bogatiji i raznovrsniji. Za kraj: šta u budućnosti možemo očekivati od Vaše proze?

 

- Dva nedovršena rukopisa su trenutno na čekanju jer mi se teško izolirati i potpuno posvetiti pisanju u trenutku kada je izašla knjiga koju treba promovirati, a ne mogu zamisliti pisanje iz kojeg se neprestano moram isključivati. Pred sebe sam stavila izazov da napišem ljubavni roman i nadam se da ću kroz nekoliko godina od nečega što je danas samo skica napraviti ljubavnu priču koja iz budućnosti govori o prošlosti.