Libertas Bells: Kad šutnja umjetnosti odzvanja jače od riječi

Dubravka Lošić (1964), superzvijezda suvremene hrvatske likovne scene i šire, opet trijumfira. U svom rodnom Dubrovniku izlaže na čudesnoj tvrđavi Bokar iz 15. stoljeća. Izložba se zove “Libertas Bells”, a od tišine ovih “Zvona slobode” zadrhtat će baš svako srce.

U plavetnilu mora

Autorica precizno skenira duh vremena i svijet koji nas okružuje. Pred očima gledatelja niže se 34 eksponata iz 4 ciklusa koji se prepliću i redefiniraju u radu ove umjetnice još od studentskih dana. Dosad neviđeni radovi iz ciklusa “Kosi let” i “Tondo” funkcioniraju u spoju punom dramatike. “Tondo”, objekti u obliku kruga, kao slika čest motiv firentinske renesanse, kada se vjerovalo da je krug simbol savršenstva prirode, simbolički je kombiniran s potresnim, višeznačnim djelima iz ciklusa “Kosi let”, realiziranih u sirovom platnu što u čovjeku bude bujicu emocija.

Slijede fragmenti ciklusa “Rozarij/Ružičnjak” (1987– 2025) koji je Lošić lansirao u orbitu slave. Izvedeni su u različitim materijalima i tehnikama, od krhkog tekstila do bronce i aluminija. Dok jedne podsjećaju na ruže pune krvi, drugi u njima vide ruže koje cvjetaju i bez svjetlosti. U velikom finalu: u plavetnilu mora i još plavljeg neba “Libertas Bells” - zvona koja šute. Samo za čitatelje Oslobođenja, evo priče iz Dubrovnika.

Gospođo Lošić, možete li nam objasniti neuobičajen moment, izložba na Bokaru je zatvorena na nekoliko dana zbog prevelikog interesa publike, što se ustvari dogodilo?

- Dan nakon otvorenja, 10. srpnja, tijekom jutra u samo 4 sata izložbu je posjetilo 3.000 ljudi, što je bilo previše. Nakon takva tri dana morali smo izložbu privremeno zatvoriti i posjet drukčije organizirati. Opet je dostupna i ostaje otvorena do 1. rujna.

Naziv izložbe mnoge podsjeća na natpis uklesan na kamenu na dubrovačkoj tvrđavi Lovrjenac “Sloboda se ne prodaje ni za sva blaga svijeta”, dubrovački pjesnik Ivan Gundulić pjeva O lijepa, o draga, o slatka slobodo, što riječ sloboda danas znači u Dubrovniku?

- Riječ sloboda koristi se jako površno, kao i mnogi pojmovi. Mislim da je značenje slobode teško i skoro nemoguće odrediti. Izložba na Bokaru nazvana je po instalaciji “Libertas Bells”, koja je pak rađena po instalaciji “Zvona”, izrađenoj 2014. godine. “Zvona” su oduzeta bespravno i nakon što su vraćena oštećena, razmišljala sam na koji način ih popraviti. Vidjela sam na njima slojeve koji su im otvorili dodatne mogućnosti i novi život. “Libertas Bells” ima različito, paralelno značenje od rečenica koje spominjete jer ne nalazim utjehu u parolama i izrekama.

Tvrđava Bokar je dio dubrovačkih gradskih zidina, strateško mjesto s kojeg se branio prilaz morem zapadnom ulazu u Dubrovnik, Bokar je kažu i danas među najvećim dubrovačkim misterijama, na izložbi “Libertas Bells” je li i atraktivna tvrđava Bokar možda izložbeni eksponat?

- Bokar nije izložbeni eksponat. On je pročišćena tvrđava s dobrom energijom. Ušla sam u njega oprezno i s poštovanjem, kao što pristupam svakom prostoru. Ne natječem se s njima niti ih dekoriram. Ne vidim ih niti kao scenografiju već se uzajamno podržavamo.

Izlagati na tvrđavi iz 15. stoljeća je ipak vrlo zahtjevno, što je bilo najizazovnije?

- Sve je bilo izazovno: započne s ushićenjem, množe se silne mogućnosti, a zatim se odbacuju jedna za drugom radi tehničkih prepreka i različitih zamki… Bokar je pod zaštitom, ne smije se zadirati u njegove fuge, kamen. Osim toga, prolazi su uski, vrata su mala. Ipak, nisam se obeshrabrila. Dijelove izložbe unosila sam u fragmentima i neke radove završavala u samoj tvrđavi, tako mi je Bokar bio i radionica.

Meni izložba tako snažno izgleda, zvuči, dotiče, kao spoj svih najvećih teatarskih evergreenova, Hamleta, Medeje...

- To je lijepa asocijacija, iako meni osobno ne bi pala na pamet.

Dobro, ali postoji dramatika prostora što je rezultat talenta, hrabrosti, intuicije i imaginacije?

- Posebno sam naglašavala: u prostor sam ušla jako nježno i tiho, tiho i s materijalima koji su sirovi, sirove su i boje. Opet, htjela sam napraviti suradnju. Uvijek se stvara neka drama.

Svojom umjetnošću odlično komunicirate s publikom, potičete u ljudima ono što ih povezuje u zajedničkom životu i sudbini, što je tajna?

- Komunikacija je važna. Svakodnevno primam poruke na koji način se vidi i doživljava izložba.

Zvona slobode

“Zvona slobode” podsjetnik su za mir i blagost, razumijevanje i strpljenje, vezana su i tiha. Ova zvona šute, ali šutnja je možda ponekad jača i govori više od buke.

Kako biste jezikom arta opisali današnji svijet u kojem živimo?

- Sigurna sam da trebamo pokazati osjetljivost, svatko na svoj način i to će se čuti.

Obično se kaže da umjetnost ne može mnogo, ono što može je da otvara nova pitanja, Vaše viđenje?

- Sve može otvarati pitanja, ne samo umjetnost, a ta pitanja uopće nisu nova već su, što bi Vi rekli – evergreen, svevremena, vječna.

Organizator Vaše izložbe “Libertas Bells” je Društvo prijatelja dubrovačke starine, udruga građana koja od 1952. brine o baštini Dubrovnika. Obnovili su brojne spomeničke cjeline, brižno čuvaju stare dubrovačke zidine. Kako se odvijala ova suradnja?

- Suradnja je bila predivna, s podrškom na svaki način. Osjetila sam njihovo veliko povjerenje u ovaj projekt, što me dodatno osnažilo da napravim i ostvarim sve ono što sam zamislila.