Laszlo Krasznahorkai dobitnik Nobelove nagrade za književnost: Glas apokalipse iz Mađarske
Mađarski autor Laszlo Krasznahorkai dobio je Nobelovu nagradu za književnost "zbog svog dojmljivog i vizionarskog opusa koji, usred apokaliptičnog užasa, ponovno potvrđuje moć umjetnosti."
Rođen 1954. godine u Gyuli, u Mađarskoj, László Krasznahorkai je postao jedan od najsnažnijih i najprepoznatljivijih glasova savremene evropske književnosti. Njegova djela, ispisana dugim, zamršenim rečenicama koje često prelaze granice običnog narativa, nose težinu istorije, filozofije i kolektivne memorije. Već od prvih romana, čitatelj je uvučen u svjetove gdje je svaka stvarnost istovremeno opipljiva i nestabilna, gdje se banalno susreće s apokaliptičnim, a čovjek s vlastitom nemoći pred neizbježnim.
Njegov prvi roman, Satantango, objavljen 1985. godine, odmah je pokazao stil koji će ga pratiti kroz cijelu karijeru: atmosfera stagnacije i raspada, likovi zarobljeni u izoliranim zajednicama i osjećaj neminovnog kolapsa. Ovaj roman kasnije je ekraniziran od strane Béle Tarra u filmu od više od sedam sati, što je samo dodatno učvrstilo njegov kultni status. Krasznahorkai je i dalje istraživao granice pripovijedanja, kako formalne, tako i tematske, kroz djela poput Melankolije otpora i Rat i rat, u kojima propituje ljudsku egzistenciju pred neizvjesnošću istorije i društvenih promjena.
Kroz njegove stranice često prolazi osjećaj prijetnje i dekadencije, ali istovremeno i fascinacija složenošću svijeta. Seiobo je bila tamo dolje, objavljena 2008. godine, pokazuje njegovu sposobnost da poveže istorijske, umjetničke i filozofske narative u koherentnu, iako zahtjevnu cjelinu. Krasznahorkai se ne zadovoljava jednostavnim pripovijedanjem; njegova proza zahtijeva od čitatelja strpljenje i koncentraciju, ali istovremeno nagrađuje dubokim razumijevanjem ljudske prirode i kulturnih slojeva Balkana i Centralne Evrope.
Njegov rad je prepoznat i međunarodno: dobio je Man Booker International Prize 2015. za cjelokupni opus, a kritičari ga često upoređuju s piscima poput Kafke, Becketta ili Thomasa Bernharda, zbog sličnog osjećaja egzistencijalne napetosti i formalne inovativnosti. Krasznahorkai je istovremeno pisac čija djela nose težinu političkog i kulturnog konteksta Mađarske, ali i univerzalne refleksije o propasti, upornosti i ljudskoj snazi da se suoči s neminovnim.
Dok je radio na romanu Rat i rat (War and War), mnogo je putovao po Europi i neko vrijeme živio u njujorškom stanu Allena Ginsberga, opisujući podršku legendarnog beat pjesnika kao presudnu za dovršetak romana.
Njegovi obožavatelji su impresivni: Susan Sontag nazvala ga je „suvremenim mađarskim majstorom apokalipse“, dok je W. G. Sebald hvalio univerzalnost njegove vizije. Godine 2015. Krasznahorkai je postao prvi mađarski pisac koji je osvojio Man Booker International Prize.
Danas, László Krasznahorkai ostaje ključna figura evropske književnosti – autor koji svojom prozom gradi mostove između prošlosti i sadašnjosti, između lokalnog i globalnog, i koji podsjeća čitatelja da su granice fikcije često jedini prostor u kojem se može sagledati stvarna priroda svijeta.
