Kruno Lokotar o dnevniku “Limited edition”: Život je takav, kvrgav i nejednak, nije svaki dan za odu, niti za paskvilu

“Dnevnik ima pravo biti mrzovoljan..., bez potrebe da ikog impresionira, podsjetnik na samog sebe, ... birokratsko-depresivno pobrojavanje rutina, ... zapisnik za psihijatriju, puka memorija ili mapirana psiho-teritorija...” Ova forma koja koketira s književnošću, a na taj odnos nikada ne mora pristati – šta je u Vašem slučaju, od čega se stvorila i koje pravo uživa?

- Dnevnik je forma koja u sebe može i smije usisati sve, ali bi ipak trebala odgovarati na pitanje gdje sam bio i što sam činio u neko konkretno doba – ovo radio treba shvatiti široko, jer ne uključuje fizičko, nego ukupno biće koje radi i mimo volje, recimo u slučaju snova. No, “dnevnik s pravom objave” uključuje neke limite koje sam i mikroesejistički orisao.

Vremenska kapsula

Negdje u tom presjeku je nastao moj dnevnik koji štreberski po datumima zapisuje uvijek probrana zbivanja, ali ipak uključuje i fotografije i QR kodove na videosnimke i Facebook statuse i pokoji san.

“Pri zapisivanju se itekako zna razvitlati i odmetnuti od dokumentarnosti...” Iz čitalačke perspektive, u svakom dnevniku ne preovladava dogođeno, nego doživljeno, jedan impresionistički manir. I u tom činu nema odabira pripovjedača, takav si kakav si. Je li se i kod Vas to ispostavilo – da je karakter, i svjesno i nesvjesno, izašao navidjelo?

- O tome teško mogu suditi, već oni koji me poznaju u onom dijelu koji im dajem i koji izvlače iz mene – jer svaki je interpersonalan odnos uzajaman – ali načelno vjerujem da jest izašlo i da tako treba biti. Preciznije, proviruje iz dnevnika karakter sa svojim iteracijama u doba kada je dnevnik pisan, a danas mi se već čini to doba daleko, i osobno i povijesno, nekih spomenutih ljudi više nema među živima, globalna slika se promijenila, ja sam se zaposlio, promijenili su se i nalazi.

Očekivano, mada će u dnevniku biti i koji govor, baš ono oratorski, kakve sam godinama sam sebi držao ili nešto poezije, jer mi misao u slikama i stihovima nije strana, no izgleda da sam u tim elementima u međuvremenu zakržljao. Eto, to sam barem o sebi doznao. Motivski me pak iznenadilo koliko ima smrti u dnevniku. I nogometa, ali to je bila takva godina kuća - posao - birtija s ekranom, pa onda i posljedični višak alkohola. Nije stoga možda čudno koliko je malo žena u njemu.

Za primjer toga da čovjek i kad se omeđi na ispisivanje svakodnevnice, pomoli se tu i nekadašnje, izdvojila bih ponavljajući tematski segment - porodičnu kuću koju “kao da samo moja memorija drži na okupu...”, u Daruvaru, rodnom gradu u kojem ste “prije povremenik, nego savremenik...” I sa ogledalom u kojem Vaš sin “nikada nije upoznao svog malog djeda koji se brijao...” Asocijativnost pokreće ove slike u svijesti, a da li je prošlost, i intimna i kolektivna, odgovornost, obaveza, nanos?

- Pa da, nema nas bez naše povijesti, koje nam valja biti svjestan i moći se od nje emancipirati kako bismo bili slobodniji, a tamo gdje ona najdalje seže, i najpovjesniji i refleksivniji smo i osjetljiviji pa je i asocijativni buket raskošniji. Ove odgovore opet pišem iz Daruvara, iz kuće koju sam dijelom pretvorio u analogno-nostalgijsku vremensku kapsulu, s internetom. Čak sam uspio nabaviti i Gorenje elektronik sat koji je u njoj nekad odbrojavao vrijeme, a sve, slutim, kako bih ga usporio. Prije nego li što zauvijek stane.

Još jedan, reći ću, historijski prikaz u dnevniku je i subjektivna i objektivna detaljna knjiško-festivalska mapa Hrvatske kroz odgovore na to kako su nastajali i kako su opstajali. Kalibar bestival, FALIŠ, Pričigin, VRisak i ostali - u sve ste se upisali i na sve ste, na izvjestan način, utjecali. Pa je veselje pomalo prešlo u posao. Festivale društvo, rekla bih, još doživljava kao svečarske trenutke, jer su kao bijeg od rutine prirodno primamljivi. Kako ti pomenuti knjiški kotiraju u regiji: prema odzivu i interesu posmatrača, ali i strukturi predstavljenih učesnika?

- Odgovori su različiti za razne festivale. Recimo, šibenski kasnoljetni FALIŠ ima dosta regionalnih i internacionalnih gostiju, pa tako i posjetitelja, KaLibar daleko manje, eventualno su na stageu, na Pričiginu sam zadužen za regiju, VRisak dosta, no na tom sam festivalu gost, btw. Festivalska mapa nije ni izbliza popisana, samo sam spomenuo festivale za koje sam radom ili minulim radom vezan. Ti su zapisi nastajali postfestivalum, jer se tih dana uglavnom ne stiže pisati dnevnik, pa su mi nekako bili više obaveza da ih spomenem, jer red je da ostavim svoj otisak na stranicama. Mislim da dnevnik ipak treba spomenuti čime se čovjek bavi, od čega plaća račune, kada nam već većina dana na te poslove ode.

U tim festivalskim pričama još jednom je potvrđen status birca kao ključne institucije susreta. Je li odnos između kulturnih radnika, preplitanje njihovog entuzijazma, najčvršći temelj kulture? Koliko je diktira?

- Festival jest mjesto okupljanja, umrežavanja i planiranja, a važan dio ga se odvija u deinhibiranim uvjetima, dakle, bircevima, restoranima… Važno je ljude osobno upoznati, tako se lakše prepoznaje s kim bi volio i mogao surađivati, tko ima kompatibilne ideje ili iskustva s kojima si deficitaran. Peek burze ideja se uglavnom zato tamo događa, preko čaša, pa poslije razrađuje. Euforija koja tada useli u čovjeka nije obično najbolji savjetnik, mamurluk i povratak u zbilju su dobri za korigiranje ambicija.

“Ponekad se pitam jesam li zločinac zato što hrabrim ljude da se odaju i podaju književnosti, a malo što im ona može jamčiti...” Je li jamčila Vama?

- Nije, niti sam o tome razmišljao, niti me je tko upozorio, dapače, svi su me poticali, baš zato, smatram da je red da upozorim ljude da igraju rizično, ali i da se samo tako dolazi do nečega važnog, možda i ljekovitog.

Dnevnik "Limited edition" u izdanju Buybooka/

A kad govorimo o drugima, pisce koje spominjete, uglavnom spominjete iz razloga što su njihove knjige došle Vama pod uredničku ruku. Prioriteti glase: prvo drugi, onda ja. Urednik ste u izdavačkim kućama preko 20 godina, a ta profesija i formira i, kako napisaste, da ne kažem, deformira. To da kontinuirano mislite o knjigama i autorima je čitljivo i iz dnevnika, forme koja je bez zadrške mogla biti sebična i isključivo bilješka o Vama. Život u takvoj vezi s obavezama, sa sluhom za sve - kakav je?

- To je za mene lijep i svrsishodan život, s puno kontakata i zahtjevnom disciplinom, a da bi bio ljepši, treba smanjiti opseg poslova, ali posao je droga, traži postepeno skidanje. Kada ste više formirani u relacijama spram drugih negoli prema sebi, ne možete ih samo tako prekinuti, sebe biste prekinuli. No, važno je naglasiti – čovjek je društveno i socijalno biće. Životinja polisa, sa svim odnosima. Jest da s godinama dolazi do tendencije osamljivanja i povlačenja, i to je normalno, a nadam se i zasluženo. Važno je znati predati štafete u pravo vrijeme i u prave ruke.

S druge strane, ima li regija sluha za urednike? Tema je koju ste, u jednom zapisu, i začačkali... “Otisak urednika njegova je biblioteka...”, a da li adekvatno validiramo sam čin uredništva?

- Posao urednika je u najvećoj mjeri diskretan, pa ne može stići u cijelom svom opsegu do javnosti. Može ga se utoliko i suditi samo po onome što je javno. Koliko su urednici kao ključan filter izdavačkih programa važni, šira javnost zato ne prepoznaje. Trenutno u Hrvatskoj vidim veliko nezadovoljstvo među urednicima, od tretmana do cijene rada. Opseg posla koji im se nameće često znači da naprosto ne može biti dobro obavljen.

Kako se “drska savjetodavno-urednička deformacija” ponašala pri vlastitom rukopisu – je li upravo ona bila plodno tlo za poglavlja limita?

- Pa da, da, čovjek čiji je mozak istreniran da misli urednički ili uredničko-menadžerski uvijek ima puno više ideja nego što ih stigne i može realizirati. Neke dočekaju da se stvore uvjeti pa budu pozvane iz tame na scenu, druge pak ostanu nevidljive. Osobno teško mislim bez koncepta. No to što sam uglavnom zadovoljan globalnim konceptom i oko njega rijetko griješim, ne znači da sam ga realizirao u drugim segmentima. Ali mislim da dnevnik podnosi oscilacije kvalitete teksta, čak sam se sputavao da ne peglam tekstove previše, ostavljao ih sirovije i možda nedorečene, jer život je takav, kvrgav i nejednak, nije svaki dan za odu, niti za paskvilu.

Ima li nešto uredničko i u samoj uvodnoj ispovijesti, a šire rečeno, percepciji stvarnosti? Sebe ste definisali, pa i životno ograničili – govorili “cijeli svoj mladi život da ću umrijeti u 55-oj”.

- Zapravo sam dnevnik pristao pisati nakon dužeg nećkanja – jer treba naći vremena za tu zanimaciju, jer zašto i čemu i kome, jer nisam ja važan, nego rad i cjelina, ima nečeg meni odbojnog i narcisoidnog u pisanju dnevnika… – kada sam se sjetio te činjenice neizvjesne, samoproročki zadnje i po mene kobne 55. godine s kojom su se spojili i neki potencijalno letalni medicinski nalazi i koju sam zabilježio, garantirala mi je stanovitu napetost, neizvjesnost i nametnula okvir trajanja dnevnika.

Cirkularna ekonomija poštenja

A čim imam koncept, pa bio on za početak samo okvir, lakše je. Uvijek mi je lakše kada imam definiranu zadaću.

Što se tiče te uredničke prakse, “po zapisima ispada da se uglavnom bavim smišljanjem naslova”, a “naslov je krovni pojam, kuću čuva...”. Šta je onda bio metod mišljenja iza imenovanja “Limited edition”?

- Kada su mi napamet pali autopoetički mikroeseji o limitima “dnevnika s pravom objave”, oni su povremeno pisani i razbacani po dnevniku, bio sam sretan, jer sam našao fil rouge koji je očvrsnuo cijeli file. Istodobno sam dao i nekakvu uputu za čitanje i precizirao ambiciju. Naslov se nametnuo kao i malo koketiranje s Beigbederovim naslovom 129,90 (kn u Hrvatskoj). Marketinška provokacija, a armirano utemeljena u sadržaju. Mislim da može zainteresirati, provocirati naizglednom samodopadljivošću, ali ne i previše otkriti.

Da završimo Vašom zadnjom rečenicom “jao, Seme, u što li si me uvalio, a znao si da tebe neću zajebati kao što bih sebe, laka srca, ih!”. Je li ovo dug urednika prema uredniku – da knjige mora biti?

- Jest, ali još više dug prema piscu i iznad svega čovjeku kojega cijenim. Postoje ljudi kojima se ne odbija, a Sem je jedan od njih. Za neke ljude se radi uvijek, po potrebi i besplatno, zbog njih i zbog “stvari”. Ako niste takav, teško da možete biti dobar urednik. To znači da dajete i da vam se vraća iako to ne očekujete. Cirkularna ekonomija poštenja ipak postoji. Urednik je onaj koji daje vjeru. Sem je veliki urednik, što ne znači da nisam sto puta pomislio što meni sve ovo treba?