"Kraljevo" Miroslava Krleže: Krik je čovjek...
Premijera u kazalištu Gavella/Nina Đurđević/
“Ritam boja i linija i ploha i tonova tako je silno intenzivan da se ne razabire ništa. Na sceni kovitla se kaos neodređenih oblika. Mlazovi šarenila teku, silne se kaskade zvukova ruše s halabukom, elementarno životno čudo pleše na sceni. Iza scene zvone tamburaški zborovi, ne jedan, niti dva, bezbroj tamburaških zborova, plamenovi kumeka pečenjara, crvene kolovske zvijezde što padaju, bujice crvenih lica, zmijuljaste geste, pokliči, rakete, bengalske vatre, polutmina i vino što se isparuje u ružičastim parama opijajući živce. Sve to igra na sceni ludu, raspojasanu slavjansku melodiju, praiskonsku i pogansku, na kojoj svi ostali naši poprimljeni, kopirani, evropski oblici plivaju tek kao sićušne šajke na golemom ustalasanom moru... I muklo tutnje berde, plaču bisernice, mekeću dude i smiju se frule, a kolo trese zemljom i vašarom i gradom i scenom ko potres. Neobuzdana, kanibalska, pretpotopna bitka...”.
Vrijeme, prostor i likovi
Te će vam rečenice - opis jednog razuzdanog sajmišnog dana negdje na rubu grada i prigradskih naselja - dočekati na samom početku jednočinke “Kraljevo” Miroslava Krleže, napisane 1915. godine i dogotovljene, moguće, “u jednoj jedinoj noći”, u “jednom vrtoglavom neprekidnom dahu”. (M. Vaupotić) Ujedno, iste te rečenice izgovara i glumac Boris Svrtan na samom početku predstave, on zapravo kao da čita didaskalije sa samog početka drame, recitira ih, uvodi nas u tu kaotičnu, paklenu noć Kraljevskog sajma u Zagrebu u drugoj polovini kolovoza - zorno nam predočavajući kako se te didaskalije “čine jednako vrijednima kao i replike” u drami. Barem tako kaže redatelj u programskoj knjižici. U tom svom dramskom rukopisu, kada tek kreće putem dramskog pisca, Krleža se, kako nas poučava Boris Senker, “odlučio za posvemašnju pjesničku slobodu u vođenju radnje, izboru i povezivanju motiva i odnosu spram vremena, prostora i likova.
Želeći da tim tekstom proširi granice dramske i kazališne umjetnosti i ‘dematerijalizira’ je, on si je zadržao pravo miješanja stilova, uzvišenog i niskog, tragičnog i komičnog, oslobađanja didaskalija od instruktivne funkcije, simultanog vođenja nekoliko dijaloga, prijelaza s razine realnoga na razinu irealnog te tako stvorio uzavreli, pulsirajući svijet u kojemu ne vrijedi čak ni strindbergovska ‘logika sna’, nego samosvojna - nova i u onodobnoj europskoj dramatici - ‘logika ekstaze’, ‘logika halucinacije’. No, to ukidanje dramaturških pravila nije rezultiralo i ukidanjem smisla. Naoko kaotična zbivanja na Kraljevskom sajmu u Zagrebu uoči Prvog svjetskog rata kazališna su metafora bolesnog, poremećenog društva koje razuzdano i bezglavo srlja u propast...”.
To i takvo “Kraljevo” iz godine, ne treba nikada zaboraviti, 1915, nakon brojnih verzija u Hrvatskoj, od slavne praizvedbe u istom tom Gavelli 1970. godine, u režiji Dine Radojevića, igrano i u Sjedinjenim Američkim Državama, ponovo je stiglo na pozornicu iste kazališne kuće koncem prošlog mjeseca u režiji Krešimira Dolenčića, dramaturško oblikovanje potpisuju redatelj i Dubravko Mihanović, skladatelj je Stanko Juzbašić, scenografi Deni Šesnić i Marta Dolenčić, kostimografkinja Tea Bašić-Erceg, koreografkinja Silvia Marchig, oblikovatelj svjetla Deni Šesnić. Riječ je, naravno, o velikoj ansambl-predstavi, sve to silno građanstvo, zborovi i plesačka kola zaokupljaju dobar dio glumačke ekipe: Ivana Bolanča, Amar Bukvić, Martina Čvek, Ankica Dobrić, Andrej Dojkić, Ivan Grčić, Hrvoje Klobučar, Ana Kvrgić, Mada Peršić, Ivica Pucar, Janko Rakoš, Siniša Ružić, Antonija Stanišić-Šeparda, to je ta gomila koja baulja scenom, kriči u beznađu sajmenog ludila. No, tu su i četiri izdvojene role koje susrećemo u drugom dijelu ove devedesetominutne predstave: Janez Filipa Križana i Štijef Enesa Vejzovića sa svojim besmrtnim replikama o smislu života, bezgraničnoj ljubavi i životu nakon smrti, te Anku Lare Nikolić i Herkulesa Darka Milasa, jedan na prvi pogled sretan ljubavni par, no sve je to naravno iluzorno i nemoguće, u što se vrlo brzo uvjerimo.
Novo zagrebačko “Kraljevo” u GDK-u Gavella u Zagrebu podsjetilo me, preko dva gradbena i izvedbena elementa, na mostarsko “Kraljevo” postavljeno u Hrvatskom narodnom kazalištu u Mostaru koncem septembra 2019, u režiji Ivana Lea Leme, adaptaciju i dramaturgiju potpisuje Dragan Komadina. Oni taj komad, nastao kao krik protiv besmisla i gluposti svijeta, kako ga poima mladi Krleža iz 1915. godine, žele pročitati kao scenski krik protiv diktature emotivne indiferentnosti i površnosti u međuljudskim odnosima danas i ovdje. “Naše Kraljevo”, piše u programskoj knjižici predstave Dragan Komadina, “postaje moćna ekspresionistička razglednica iz jednog noćnog kluba, danas i ovdje. Naime, Krležina veličanstvena dramska groteska sa zagrebačkog sajmišta preselila je u mračni i bučni suteren, u utrobu našeg svagdašnjeg noćnog života. Taj suvremeni interijer postaje snažna i sugestivna hermetična krletka u kojoj paradira makabrična povorka ljudske autodestruktivnosti kojom dirigira vlasnica kluba - kao utjelovljenje sila mraka, ali i sveopće moralne posrnulosti. Ona nas vodi kroz svijet didaskalija koji kod Krleže nemaju isključivo deskriptivan karakter, već su ravnopravni sudionik u stvaranju scenskog svijeta, tvoreći od njih zavodljivu i moćnu bujicu kojom sigurno kormilari vukući ovu posadu živih mrtvaca na dno...”.
To je ona prva dodirna točka mostarskog i zagrebačkog “Kraljeva” - odnos prema izuzetno živopisnim i gotovo dramsko-poetičnim didaskalijama, koje su se u obje predstave izborile za svoje, jasno ustanovljeno mjesto i važnost u predstavi. A redatelj Ivan Leo Lemo će reći: “Mi smo u našoj inscenaciji promijenili mjesto radnje i doveli paklene aktivnosti u noćni klub King’s u poratnom gradu. Bilo kojem. Jer svi su gradovi poratni i svi su ljudi poratni. Razne ratove vodimo jer smo zapleteni u mreže nesporazuma. Jedini rat koji vodimo je rat sa samim sobom. Kad ga gubimo, mrtvi smo. Makar izgledalo da smo uspješni, bogati i slavni. Kad ga dobivamo, živi smo. Makar izgledalo da smo neuspješni, siromašni i anonimni. Opis tog rata u kojem povraćamo svoje simptome, mi, pali anđeli, zove se ekspresionizam. Krik je čovjek...”. Taj krik mostarska predstava vrlo jasno daje naslutiti, on je tu tokom cijele izvedbe, krik zaista jeste čovjek i čovjek se u tom kriku raspoznaje i prepoznaje - taj krik u zagrebačkoj postavci manje je prisutan, negdje je zapostavljen, ne tako u prvom planu, nedostaje mu strasti, pobune i jasnoće. No ono što ih povezuje je naznaka mogućeg drugačijeg kraja, potpuno suprotnog od onoga što je Krleža zamislio i napisao. I u Mostaru i u Zagrebu, barem kao mogućnost, ma kako mala, spominje se neka doza optimizma, Janez i Anka ponovno se spajaju kao nekoć kada su bili zaljubljeni, mladi, sretni.
Slike, lica, sjene...
Naravno, to je nešto što duboko narušava samu strukturu i ideju Krležine drame, nešto što bi se moralo puno podrobnije i svestranije opravdati i nagovijestiti mnogo ranije, kako bi bilo uopće izvedivo i dramski opravdano, gotovo da bi se čitava jednočinka morala iznova napisati. Jer, ne treba zaboraviti, tragika kraja nesretne i nemoguće veze Anke i Janeza duboko je upisana od samog početka, oni naprosto samo tako i mogu djelovati kao puni i živopisni, stvarni dramski likovi, svako iskakanje iz tih svojih zadanih okvira zahtijeva i potpuni preokret, zahvat je to ka novom dramskom predlošku - ne nemoguće, ali i ne lako izvodljivo! Ujedno, treba imati na umu i opasku Darka Gašparovića da “Kraljevo” “...u najširem smislu obnavlja zaboravljena iskustva srednjovjekovnog kazališta koje je poznavalo i koristilo simultanu pozornicu. Kao što je srednji vijek pomoću tehnike simultaniteta stvorio svoj Theatrum mundi, tako je i ‘Kraljevo’ na vlastiti, specifičan način, metaforičan način, Theatrum mundi, promatran dakako iz aspekta suvremenog svijeta...”. Drugim riječima, ako Krleža u “Kraljevu” na jedinstven način koristi žanrovska iskustva srednjovjekovnih misterija i moraliteta - što mu, mislim, besprijekorno polazi za rukom, svaka promjena u odnosima likova u drami bila bi sudbonosna po održivost dramskog tkiva, veza i odnosa koji nas vode neumitno tragičnom završetku.
Dolenčić, istina, u tekstu tiskanom u programskoj knjižici predstave to kao da dopušta, sam zapisuje: “’Kraljevo’ nije strukturirano po nekom jasnom pravilu, prizori su pobacani, susreću se i sudaraju, činova nema. Nije oblikovano niti prema nekoj osobnoj formalnoj zadatosti mladog pisca od dvadeset i tri godine. ‘Kraljevo’ je složena kutija riječi koje se prema nekom suvremenom postupku slažu u slike, lica, sjene, postojeće i nepostojeće ljude, glumce i događaje. Ono što se u tom trenutku predstavlja i izvodi jednim je dijelom improvizacija, maštarija trenutaka na probi, pa i na samoj izvedbi. Sad, ovdje i nikad više. Na pozornici je, dakle, izbor iz zavitlanog kola. Sve je legitimno, ništa nije nemoguće. Svaki dramaturški i redateljski postupak se može opravdati tek promjenom mjesta komadića tog kolaža...”.
No, nije li to primjenjivo na svaku predstavu, nije li ta odlika slobodnog pristupa dramskom predlošku nešto što se u redateljskom i dramaturškom pristupu podrazumijeva samo po sebi? No, promijeniti odnose među likovima, i to kod dva bitna lica u komadu, znači suštinski promijeniti sam komad, a to već premašuje “maštariju trenutaka na probi”. Tu smo već na terenu adaptacije, novog čitanja originala i njegove promjene, što je također legitimno, ali bi se ipak trebalo jasno naznačiti, pa onda tako i igrati, bez mogućih dvojbi o tomu što to igramo. Da li to “Kraljevo” kao jednočinka iz 1915. dopušta, tek tada možemo prosuditi.
Mladen BIĆANIĆ
