Knjiga “Razgovori s Markom”: Poetski i intimni život
Književnik Marko Vešoviž/Aziz Čeho/
“A ja ni o čemu ništa ne znam,
osim pomalo o sebi i preko sebe o ostalim ljudima.”
Almin Kaplan,
“Razgovori s Markom”
Domaća, bipolarna književna publika Marka Vešovića doživljava na dva načina - pjesnika nepogrešivog osjećaja za poeziju koji suvereno vlada stihovima i pisca skromne političke i ideološke izravnosti koji je preživio opsadu Sarajeva, obračunavajući se u svojim tekstovima sa bivšim prijateljima. Vešović u razgovoru sa Alminom Kaplanom u knjizi “Razgovori s Markom” dijeli svoje misli o oba dijela svoje ličnosti.
Objavljenoj gotovo odmah nakon dnevnika “Kućni ljudi”, bosanskohercegovački književnik Almin Kaplan u knjizi razgovara sa pjesnikom Markom Vešovićem i taj dijalog odvaja uvodnim, proznim fragmentom o njihovim susretima i Markovom galerijom na kraju, gdje imamo priliku gledati odabrane fotografije (iz) života pjesnika.
Djetinjstvo i doba opsade
Izazovu oblikovanja iskustava Vešovićevog života u jedan dugi razgovor Kaplan nije odolio i tu ga možemo razumjeti. Nema u ovoj knjizi razbacivanja velikim intelektualnim zamasima od njenog autora, kako to nerijetko zna biti slučaj u razgovorima ove vrste, već je gotovo sve podređeno Marku Vešoviću, glavnom junaku knjige. Baš onako kako treba biti. Kaplan je razgovoru pristupio kao krajnje kreativnom književnom žanru u kojem je čitalac u mogućnosti da sazna mnoštvo epizoda iz života njegovog sagovornika. “Razgovori s Markom” predstavljaju izuzetno dragocjeni portret važnog književnika, knjigu koja će sasvim sigurno u budućnosti biti obavezna preporuka dobijena kao odgovor na pitanje: “A kakav je bio Marko Vešović?”. Razgovor počinje, očekivano, pričom o djetinjstvu i odrastanju u dionicama u kojima Vešović govori o svojoj babi Jovani, majci Darinki, braći, sestrama i ubijenom ocu. U te biografske i nerijetko potresne dijelove Vešović uključuje i začetke svoje sklonosti knjizi.
Ljudi u vašem selu vjerovatno nisu bili skloni čitanju. Pa me zanima kako ste vi počeli čitati? Jednom je neko rekao da Marko Vešović nije svirao klavir samo zato što u kući u kojoj je odrastao nije moglo biti klavira.
”Mene su zvali Marko Darin. Sjećam se da je Bojo Čoveljić za mene govorio: Taj je rođen s glavom nad knjigom. Za njih je talenat bio apstrakcija, ali znali su šta je knjiga. U desetoj godini pročitao sam ‘Na Drini ćupriju’. To je, za mene, bio jedan od najstrašnijih i najdivnijih događaja - ništa u njoj nisam shvatio i sve sam razumio”.
Kaplan pitanja strukturira hronološki, sa odličnim osjećajem za ritam i nagovještaje, i zato ova knjiga ima jasno izražene svoj početak, sredinu i kraj, sve to povezano dobrim odgovorima. Na neki način, riječ je o knjizi koju bismo mogli pozicionirati i u domen ispovjedne proze, iako to ona svojom strogom strukturom i nije. Autor doista spretno uspijeva od svog sagovornika uzeti ono što mu treba i od ove knjige napraviti cjelovitu priču koju će zaključiti fotografijama.
”Razgovori s Markom” su porodični album, slike riječi, sjećanja koja počinju sa djetinjstvom, fakultetskim danima i završavaju opsadom Sarajeva kojoj je posvećen najveći dio knjige. Tu Vešović priča o (svom) životu pod granatama, o prijateljima koji su to jako brzo prestali biti, o iskustvu preživljavanja koje se njemu činilo odveć poznatim jer je najveći dio odrastanja proveo u gladi i siromaštvu. Vešović svoj život dijeli na djetinjstvo i doba opsade, te svom sagovorniku najviše i priča o tim vremenima. Oba su ga, ističe, odredila i kao čovjeka i kao poetu. “Navikao sam se na opsadu vrlo brzo. Živio u gradu u kojem je svaki građanin mogao da napiše testament kad god izlazi iz stana - jer niko nije bio siguran da će se kući vratiti. (...) Kad padaju granate i trčim ulicom, nikad nisam znao bježim li od granate ili joj trčim u susret. Jednostavno se naviknete na čudovišni život koji se zove opsada.”
A. Kaplan traga za elementima pjesnikove ličnosti i drame njegovog života, pa su tako njegova pitanja odrešita, konkretna i nipošto ih ne možemo odrediti kao floskularna i nezanimljiva. Talentovan, originalan i kreativan, pokazuje nam visok stepen vlastite posvećenosti, ne samo Markovom životu i književnom djelu već i strukturi pitanja koji ovu knjigu čine koherentnom cjelinom. Ono što mi se čini važnim istaknuti je to da autor ovoj svojevrsnoj biografiji pristupa sa emotivnim otklonom i sa visokim stepenom odgovornosti prema Vešoviću i njegovom djelu koje, vidljivo je, izuzetno poštuje. Kaplan crtice pjesnikove mladosti čuva od zaborava - Markovog i našeg.
Vrijedan dokument
Ovdje predstavljeni zapisi o Marku Vešoviću ne otkrivaju Kaplana kao velikog pisca - što on bez sumnje jeste - već kao čovjeka velike dijaloške spretnosti čije zapisivanje razgovora funkcioniše kao svjedočanstvo jednog emotivnog i umjetničkog rolerkostera kakav je bio Vešovićev život. Dragocjena su i pjesnikova zapažanja o poeziji uopšte u kojima ga Kaplan navodi da nam kaže ponešto o onome što on smatra da je bit stihova i da nam dâ svoj sud o poeziji danas. Sabirući vlastite tragedije, Vešović ističe kako je ubistvo oca od njega napravilo pjesnika. “Bojao sam se svega i svačega. Taj dječiji strah, to je valjda pjesnički senzibilitet.”
Vešović progovara o sitnicama i trivijalnostima iz perioda odrastanja sa jednakim žarom kao o velikim, važnim i potresnim epizodama iz života. Iz razgovora je vidljivo da pjesnik pamti svakodnevne stvari i emocije koje je vezao za prelomne periode svog života i da je od toga načinio niti svojih stihova. A oko tih sitnica Kaplan ispisuje svoju knjigu: oko krađe trešanja u djetinjstvu, odlaska po grablje, nepodnošljive težine preživljavanja opsade bez cigara, i tako dalje. To su motivi Vešovićevog pjesničkog i emotivnog života.
Zavidna količina bitnih podataka i krajnje zanimljivih izjava, prikupljenih iz dana provedenih sa Markom Vešovićem, odlika je “Razgovora s Markom”. Pjesnik sa pjesnikom razgovara o Andriću i Sijariću, o Koljeviću i Tontiću, o njegovim književnim prevodima koji su nerijetko ostali skrajnuti i u sjeni njegovog pjesničkog talenta, navodi svoj omiljeni film i reditelja - “Andrei Rublev” i Andrei Tarkovsky, ističući kako je i sam prevodio poeziju Arsenija Tarkovskog. Vidljivo je da Kaplan i Vešović dijele slične književne sklonosti i da su im obojici poznate i bliske zajedničke (van)književne reference.
Zaključno, uz autorsku preciznost pristupa materijalu i pitanjima, “Razgovore s Markom” valja čitati kao vrijedan dokument koji (će) svjedoči(ti) životu i stvaralaštvu jednog od najznačajnijih jugoslovenskih književnika.
