Knjiga poezije “Zmijštak”: Prosuti ožiljci, nestajanja i sjećanja

Ja se bojim tvoje hrabrosti
više nego svojih strahova.

Tanja Stupar Trifunović,
“Zmijštak”

Tanja Stupar Trifunović posebna je figura savremene bosanskohercegovačke književnosti: objavila je nekoliko knjiga poezije i proze, prevođena i nagrađivana. Ipak, osnovna književna podloga na kojoj Stupar Trifunović djeluje je ona poetska. Ona u svoj stihovni izraz uspješno ugrađuje egzistencijalne i feminilne prosuđivačke horizonte. Slična motivsko-izričajna preokupacija prisutna je u većini njenih knjiga poezije (“O čemu misle varvari dok doručkuju”, 2008, “Glavni junak je čovjek koji se zaljubljuje u nesreću”, 2010, “Razmnožavanje domaćih životinja”, 2018), te ni “Zmijštak”, posljednja zbirka, nije izuzetak.

Nema samilosti među ljudima

Ona uključuje pregršt intimnih, emotivnih pjesama o porodici, odrastanju, zavičaju (o kojem će u pjesmi “Zmijštak” autorica napisati da je “klupko zmija /ujeda opštim mjestima /kamen sunce /truje otrovom očekivanja”), zatim stihove koji daju glas zajednici i ispisuju teme bliske našem kolektivnom iskustvu života: male i velike smrti, stid, strah, društvena letargija, pitanje promjene i iščekivanje slobode. Zbirku čine četiri pjesnička ciklusa: “U oštro podne”, “Zmijštak”, “Istina je destruktivna sprava”, i “Ispočetka”.

Neuobičajen naslov zbirke sugeriše, pretpostavljam, kako je suma sva četiri ciklusa okupljena u motivu i metafori zmijštaka, legla zmija - zavičaja, života i, na kraju - svijeta. Zmijštak sam po sebi nije nužno loš jer čini prirodno stanište za životinje, ali u njega je upisan negativno markiran simbolički teret. Ukupno raspoloženje zbirke nagovještava se na samom početku, u pjesmi “Trag”, gdje stoji: “samo trebaš biti dovoljno praktična /i manje razmišljati /u tvojoj glavi pušu neprekidne /uzaludne bure /sjećaš li se gole strane planine /koja uokviruje pogled s prozora tvog djetinjstva /i tvoje srce ostaće takvo pustiš li oštar vjetar misli po svemu”. Pjesnikinja ne može “manje razmišljati” i objašnjavati sebi i nama svoj život i našu zajedničku sadašnjost.

Stupar Trifunović ovdje govori o (o)sjećanjima koja nas progone, o smrtima koje dolaze - “kad raspremaš posteljinu /koža i znoj još su tu /i miris hljeba koji svjedoči da su smrti prolazne /iako su tuge što se prostiru za njima trajne” (pjesma “Krik”), i tugama što za njima ostaju. O gubitku, što je vidljivo u stihovima pjesme “Otac i majka”: “Nesreće dijelimo na pola /sve ostalo smo pogubili usput /a zaborav on jedini raste /među kamenjem i smiljem /i beremo ga po cijeli dan /jer nema više što drugo da se učini /Otac je legao na stijenu /i stopio se sa pejzažom /majka leđima pridržava zid kuće /i čeka da uraste u nju /da nas neko dočeka /pod spaljenim stablom /kad s puta dođemo kući /koje nema”.

Knjiga "Zmijštak"/

”Zmijštak” nas vodi u svijet u kojem smo istovremeno čitaoci/posmatrači i oni koji se mogu prepoznati u situacijama iz pjesama. Stih pjesme “U oštro podne” iz prvog ciklusa signalizira ono što će nas dočekati i u idućim ciklusima: “Nema samilosti među ljudima /samo među životinjama”. Isticanje ljudske nemilosrdnosti u društvu koje teško da ima bilo kakvu budućnost, poređenje bešćutnosti osvajača Kartagine sa ljudima iz ovog vremena sada, prožimaju zbirku koja se oslanja na tenziju što je autorica naročito ističe u trećem ciklusu naslovljenom sa “Istina je destruktivna sila”.

Iako se mnoge pjesme dotiču negativno označenih životnih iskustava, u suštini ova zbirka nije o tome, već jednostavno o stvarnosti koja čini (naš) život. U stihovima svih pjesama Tanja Stupar Trifunović govori prozirno i iskreno dok pokazuje ne tako lijepe dijelove savremenog čovjeka, dok se lirsko “ja” prisjeća trenutaka i gubitaka u vremenima u kojima je odraslo i živjelo. Taj susret opšteg i intimnog je ovdje u saglasju, jezik nije kolokvijalan niti očigledno dijaloški orijentisan, ali je razumljiv i u svom simboličkom potencijalu. Motivi koje sam već spomenula autorica koristi, kao i u velikom dijelu svojih prethodnih zbirki, da gotovo “proznom” rečenicom izrekne počesto pomirdbeni sud o nekom sjećanju iz zavičajnog ciklusa, ili tugaljivo mišljenje o našoj sadašnjici.

”Zmijštak” je pomalo otužna zbirka poezije o umornim ljudima, o ljudima kojih više nema, o zavičaju koji ne budi samo lijepa sjećanja. Ispod naplavina pesimizma, ili jednostavnije rečeno realnosti, krije se i prostor za mogućnost otpora. Vrijeme koje živimo Stupar Trifunović opisuje u stihovima pjesme “Predsjednikovi ljudi”: “ministarka spušta roletnu preko stvarnosti /škole se zatvaraju, djeca odlaze, to ne treba da vidimo”. Riječ je o ciklusu koji u cjelini gradira društvene probleme i sažima našu realnost u odsustvo promjene u vrtlogu učmalosti, u kompromitirajuće sve i svašta, u “svijet zamki lovaca lovine i kolebljive istine /ovo je svijet gdje životinje hvataju životinje u čeljusti /a ljudi oni hvataju životinje u žice i ljude u žice” (pjesma “Novi posao”). Pjesnikinja progovara o našem komplikovanom vremenu u kojem ljudi “još pogrbljeni pričaju o revoluciji po kafanama /saplićući nogom o stol i jezikom o /prevrtljive riječi /ali već su stari /kako je vrijeme promjene brzo prošlo /a vrijeme poraza se /raširilo posvuda /kao magla jutros”. (“Šum”)

Važna i pametna zbirka

Sve je to začinjeno jednom turobnošću iz koje ne možemo vani. Stupar Trifunović, pak, ne lamentira nad našom i sudbinom svijeta, ali je i ne uljepšava niti romantizira i zato je ovo važna i pametna zbirka. “Sve ono što ne želimo da vidimo grebe noću vrata /udara o staklo šuška u ormaru lupa o zid /sve ono što ne želimo da vidimo proizvodi zvukove /i slike koje progone tijelo koje želi da se /opusti /da zaboravi toplu i bijelu kožu svinje /zakačenu na čengele /dok otac mesar znalački rasprema njenu utrobu”. (“Sve ono što ne želimo da vidimo”) Spomenuti stihovi pjesme opisuju motivski opus ove zbirke – on je i opšti i privatan. U pjesmama se susreću i suočavaju misli i svijest(i) o velikim problemima svijeta i o sjećanjima na slike iz djetinjstva i emotivnog života koje progone pojedinca.

”Zmijštak” je knjiga kojom se pjesnikinja u svojim pjesmama fokusira na načine na koje se život mijenja, u zavisnosti od emocionalnih trenutaka. Pjesme iz zbirke su, poput njenih motiva - dom, utočište, zavičaj, kako pjesnikinji tako i svima koji će(mo) se uspjeti identificirati sa njima. Uz i više nego uočljiv stihovni angažman, naročito spram sadašnjeg društvenog vremena, Tanja Stupar Trifunović zaista nudi kvalitetan stihovni izraz, izbor tema i njihovo ucjelovljenje u zbirku. Njeni su stihovi efektni, pamtljivi do nivoa parole i, prije svega, tačni i prikladni što nas nesumnjivo navodi na mišljenje o tome kako je pred nama dobra pjesnička zbirka koja ne samo da potvrđuje umijeće svoje autorice već i njenu angažiranost bez puno buke. A to je poezija koju volimo i koja nam je prijeko potrebna.