Knifer i Vaništa: Iz legende u život
Klasici u Muzeju suvremene umjetnosti (MSU) u Zagrebu. MSU organizira ciklus izložbi posvećenih velikim umjetnicima 20. stoljeća kojima se obilježava stota obljetnica njihovog rođenja. U ovoj ekipi snova su Julije Knifer, Ivan Picelj, Aleksandar Srnec i Josip Vaništa. Svi oni rođeni su 1924. i svi su ostavili upečatljiv trag u suvremenoj umjetnosti Hrvatske, bivše Juge, ali i na umjetničkoj sceni Europe i svijeta.
Prve iz spomenutog ciklusa su izložbe Julija Knifera i Josipa Vanište, na kojima su pokazana djela iz zbirki ovog zagrebačkog muzeja. Izložbe su otvorene 9. ovog mjeseca i traju do 12. svibnja.
Apsurd je vječan
Na izložbi povodom stote obljetnice rođenja Julija Knifera (Osijek, 1924 - Pariz, 2004) mogu se vidjeti najvažnija djela koja su obilježila životni i profesionalni put ovog umjetnika, a koja se čuvaju u fundusu MSU. Za link Knifera i MSU ističe se da je dug i intenzivan, o čemu svjedoči veliki broj djela koja se čuvaju u ovom Muzeju, od najranijih do najpoznatijih i antologijskih kao što su Meandar u kut iz 1961, Antikompozicija i dr. Prva velika Kniferova samostalna izložba održana je 1966. u MSU (tada Galerija suvremene umjetnosti).
Ovaj zagrebački Muzej kontinuirano je otkupljivao Kniferove radove pa su kolekcionirani i oni ključni iz umjetnikovog opusa, iz čega proizlazi da je vrijednost Knifera odmah prepoznata. Ipak, prva i jedina retrospektiva priređena je Kniferu u Zagrebu upravo u Muzeju suvremene umjetnosti tek 10 godina nakon smrti 2014. Kao i tada, tako se i sada revitaliziraju pitanja u stilu: je li ovaj veliki umjetnik u Zagrebu prvo prepoznat, onda pomalo zaboravljen, pa se vratio i sada je opet u modi.
Što se tiče koncepta aktualne izložbe, kustosica Iva Radmila Janković ističe da je riječ o sažetom obljetničkom presjeku. Izložena su najvažnija djela iz muzejskih fundusa. Iako se u MSU, kako navodi, čuvaju Kniferova prva apstraktna djela u kojima se kratko vrijeme služi bojom, plavom i zlatnom, što se tumači kao hommage Yvesu Kleinu, ali i utjecajem ikona iz pravoslavnih manastira koje je prije obišao (sličnu inspiraciju ondje je našao i poznati slovenski slikar Jože Ciuha, Kniferov vršnjak), postav kreće od najranijih Autoportreta, a fokus je na trenutku kad odbacuje boju te kasnijim radovima.
Uz izloženih gotovo 100 Autoportreta koje Knifer počinje crtati 1949. kad odlučuje prekinuti studij prava i upisati se na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, gdje diplomira 1956, pokazani su radovi koji mu donose svjetsku slavu. To su apstraktne, krajnje reducirane kompozicije koje je zagrebački povjesničar umjetnosti Igor Zidić 1961. nazvao meandrima. U svom eseju o Kniferu, Zidić prepoznaje taj umjetnikov zaštitni znak i opisuje ga kao “pokušaj čovjeka da se iz ništavila uspostavi vlastiti omjer”.
Godine 1960. Knifer odlučuje da islikava znak meandra do kraja života. Meandar je slikao, pogotovo crtao doslovno svakodnevno, skoro pedeset godina, u raznim varijantama. Meandar za Knifera nije bio ukras, dekoracija ili estetika, već, kako je zapisao, niz činjenica. Sklonost minimalizmu demonstrira još u studentskim danima, kad mu je uzor Kazimir Maljevič, jedan od prvih slikara apstrakcije.
Knifer je primjer potpuno unikatnog slikarskog promišljanja na planetarnom nivou. Jednoličan ritam kontinuirane forme i odnos crnog i bijelog u Kniferovim slikama i crtežima tumače se na milijun načina. Tekstopisci kreću i od objašnjenja pojma meandar: antički ukras izlomljenih linija koji se ponavlja u neprekinutom nizu na tkaninama i keramici, a sam naziv dolazi od imena rijeke Maiandros, koja teče južno od Izmira u Turskoj i istočno od antičkog grada Miletusa, i karakterizira je vijugavi tok. Filozofski, društveni, simbolički aspekti, međunarodni kontekst, personality umjetnika... sve to nadahnjuje stručna tumačenja.
Misteriju otkriva sam Knifer u svojim Zapisima: “Prvobitni mi je cilj bio načiniti antisliku procesom reduciranja oblika i sadržaja. Budući da je apsurd za mene jedan sasvim određen oblik slobode, u tom procesu do stanovitog oblika antislike išao sam do apsurda”. Na najnovijoj zagrebačkoj izložbi izloženi su i Zapisi iz 1976, katalozi Kniferovih samostalnih izložbi održanih u MSU i dr, a na međunarodnoj Konferenciji posvećenoj Kniferovom djelu koja se održava 9. i 10. svibnja otvorit će se i velika tema slikarevih dnevnika. On ih je nazvao Journal banal. Bilježi svoje misli svaki dan.
“Htio sam ići prema minimumu, pojednostavljenju. Nakon što sam u biografiji Igora Stravinskog pročitao: muzika, to je samo ritam, pomislio sam: zašto ne bih isto to primijenio na plohu. Rezultat je bila jednostavna formula proizvedena kombiniranjem horizontale, vertikale, crnog i bijelog kao ritmova i krajnjih konzekvenci”, piše u jednom od zapisa. Voli čitati Jacka Kerouaca koji je pisao u ritmu jazza, slušati glazbu Stravinskog, Rolling Stonesa, ali i Električnog orgazma, obožavao je nogomet, skromno je živio, ali ono što mu je nemoguće bilo tolerirati, to su bila ograničenja malograđanske sredine kakav je bio Zagreb. Ovo je o svojem ocu svojedobno otkrila Ana Knifer.
Devedesetih godina prošlog stoljeća Knifer odlazi iz Zagreba, prvo u Nicu, poslije u Pariz, gdje živi i radi do kraja života. Njegova djela nalaze se u poznatom pariskom muzeju “Georges Pompidou” i brojnim privatnim kolekcijama, u Francuskoj je izveo i murale (Dijon, Toulouse). Knifer je suosnivač i član danas slavne umjetničke grupe Gorgona koja je u Zagrebu djelovala od 1956. do 1965. Kako vrijeme odmiče, o Gorgoni i gorgonašima se sve više piše. Dok je za jedne Gorgona underground, pretkonceptuala, protokonceptuala i sl, sami gorgonaši govorili su o finom druženju, pomalo ekstravagantnom, u kojem je sve bilo bazirano na antiumjetnosti i humoru.
Josipa Vaništu (Karlovac, 1924 - Zagreb, 2018) smatra se osnivačem i duhovnim ocem Gorgone, a izložbom njegovih djela iz zbirki MSU na 3. muzejskom katu paralelno s Kniferovim kompletira se prvi dio storije o “legendarnim stogodišnjacima”. Ovog slikara i pisca teoretičari danas tretiraju kao jednog od rodonačelnika konceptualne umjetnosti u svijetu. Gorgona nije bila slikarska grupa, nego ekipa dobrih prijatelja umjetnika bazirana na duhovnoj bliskosti i istoj valnoj dužini, tvrde gorgonaši. Vaništa je, kako kažu, vodio igru. Kreacije izvan konvencija, antiumjetnost, apsurd, nihilizam, melankolija. Ali uvijek s dozom humora, tragika crna, ali i dalje humorna. Background? Egzistencijalizam, francuski filozofi, Sartre, Camus, nihilizam, ništavilo, bačenost u svijet bez horizonta.
“To su bile šetnje, razgovori, to se sve danas naziva umjetnošću, ponašanje kao umjetnost. Mi smo stalno izmišljali projekte koji se ne mogu realizirati, namjerno, jer da se realizira, onda smo konvencionalni. To su bili koncepti, ono što se danas zove: protok konceptuale. Mi nismo znali da radimo konceptualnu umjetnost kad bismo prošetali po Turopolju”, ispričao mi je slikar akademik Đuro Seder svojedobno u intervjuu za Poglede.
Sedera je u Gorgonu doveo Knifer. Isto kao i Kniferova, najnovija izložba djela Josipa Vanište u MSU je sažeti uvid u njegov kompleksni stvaralački opus, ističe kustosica Kristina Bonjeković Stojković. Enigmatičnog umjetnika i eruditu predstavlja se crtežima, slikama, časopisima, kolažima, objektima i korespondencijom iz perioda od nevjerojatnih 70 godina, koliko je trajala Vaniština karijera. Relacija Vanište i MSU osvjetljava se i arhivskom građom, koja svjedoči, navodi kustosica, o prepoznavanju i praćenju opusa ovog umjetnika od prvog samostalnog nastupa 1959. u MSU sve do posljednje retrospektive 2013.
Na izložbi se mogu vidjeti arhivski snimci, katalozi, fotodokumentacija, uključujući i prepisku s kustosima ovog zagrebačkog Muzeja. Sve pokazano govori o umjetnikovom postupku redukcije na najbitnije, minimalizam po kojem se Vaništu pamti i prepoznaje. “Tražio sam pravo na pogrešku, na kontradikciju, na metamorfozu. Na prazninu koju slikar treba preobraziti u živi prostor. Živi prostor prava je narav slikarstva”, piše umjetnik u jednom od tekstova.
Crtež praznog tanjura
Vaništa diplomira slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1950. u klasi Marina Tartaglie, od 1951. je nastavnik na zagrebačkom Arhitektonskom fakultetu. Godine 1952. prvi put izlaže zajedno s Miljenkom Stančićem, a sve kasnije već je ušlo u legendu. Prešetavanjem od prvih crteža iz 50-ih godina prošlog stoljeća do radova s početka novog milenija gledatelji se mogu uvjeriti svojim očima kako opus ovog umjetnika spaja naizgled nespojivo: senzibilan slikarski pristup, meditativnost i odanost slikarskoj tradiciji s vrlo radikalnim negiranjem slikarske tradicije.
Baš u danima Gorgone Vaništa dolazi do nulte točke slikarstva - Opisa, kako je nazvao svoj poznati rad iz 1964. koji je nastao tako što je na pisaćem stroju ispisao tekst uputa kako izvesti takozvanu sliku. Gorgona i istoimeni antičasopis koji vodi Vaništa najavljuju pojavu tzv. nove umjetničke prakse ne samo u Zagrebu nego i na prostoru ex-Yu. Nakon desetak godina na art-sceni su performans, konceptualna umjetnost, mail-art i slični nekonvencionalni oblici umjetničkog promišljanja u kojima se odustaje od materijalizacije umjetničkog djela i afirmira novi senzibilitet u kojem umjetničko djelo “ne predstavlja, nego znači”. Vaništa je umjetnik koji zna prepoznati i dočarati duh vremena. Crtež praznog tanjura na bijeloj podlozi, djelo koje je slikar nazvao “2013.” pokazao je te godine na retrospektivi također u MSU, kako je izjavio, frustriran jer mu priređuju izložbu u trenutku siromaštva i velikih teškoća u društvu.
