Karahasan protiv tiranije strukturalizma: U disertaciji o Krleži mijenja poglede na književnost
IKD University Press - Izdanja Magistrat Sarajevo u svojoj Editio Stylos (glavna urednica akademkinja Marina Katnić-Bakaršić) objavio je novi naslov “Model u dramaturgiji na primjeru Krležina glembajevskog ciklusa” autora Dževada Karahasana. Riječ je o autorovoj doktorskoj disertaciji odbranjenoj na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Drugačiji put
- Potrebno je obuhvatiti cjelokupan razvoj strukturalističkog projekta, od inicijalnih ambicija do želje za njegovim prevazilaženjem, da bi se uistinu razumjela Karahasanova polemika sa strukturalizmom u “Modelu u dramaturgiji”, budući da je riječ o disertaciji koja je u sudaru s tiranijom strukturalizma odabrala krenuti drugačijom putanjom od one kojoj su vodili zakoni inercije, pokazujući da je postojao, i da još postoji, drugačiji put, koji je, doduše, skromniji, znatno umjereniji, manje spektakularan, kudikamo prizemniji, jer ne najavljuje ni kraj čovjeka, ni sumrak bogova ni zalazak Zapada, ni milenijum, ni vatromet za milenijum, jer ne dijeli more na dva, niti obećava vaskrs bilo koga i bilo čega, ali je bolji po književnost i obzirniji prema mogućnosti da zagonetni razlog zašto književnost uopšte postoji nije nužno u vezi s ambicijom bilo koje nauke da ostvari vlastite ciljeve tako što će zagonetku riješiti i objasniti njen fenomen…
Očigledno svjestan da odbaciti strukturalizam rezolutno i u potpunosti znači odustati i od potrage za objektivnošću kao jednog od nekoliko herojstava strukturalističke nauke, Karahasan je prepoznao dovoljno da ukaže na ograničenja i da predloži kompromis koji bi nas za jedan mali korak približio razumijevanju jednog složenog fenomena kakav je književnost. Takav prijedlog nije mogao dijeliti mnogo zajedničkog sa stavom da je objektivnost u nauci o književnosti nedostižna, a tek ništa zajedničko ne bi imao s parolom hermeneutičkog relativizma koja glasi da je sve stvar interpretacije, da je svaka interpretacija subjektivna i da smisao književnog djela postoji samo kao projekcija upisana u njegove praznine, istakao je povodom knjige Matija Bošnjak.
Prema riječima adademika fra Mile Babića, knjiga Dževada Karahasana “Model u dramaturgiji na primjeru Krležina glembajevskog ciklusa” dokazuje da se književno djelo ne može u svim svojim aspektima svesti na svoj model (teoriju ili diskurs).
- Naime, suvremene teorije književnosti mogu razumjeti samo neke aspekte (planove, razine, slojeve) književnoga djela, ali nikada književno djelo u cjelini, nikada individualnost i neponovljivost književnog umjetničkog djela, tj. njegovu samostojnost i samobitnost. Pokazujući ograničenost strukturalističke i naratološke teorije književnoga djela, Karahasan dokazuje nužnost ontološkoga razumijevanja i utemeljenja književnoga djela.
Opšte i konkretno
Nužno je, dakle, razumjeti način na koji književno djelo bivstvuje, što takvo djelo čini književnim, po čemu se ono razlikuje od drugih djela. U uvodu knjige Karahasan tvrdi da traga za kompromisom između teorije i kritike. On, dakle, ne želi pisati teoriju drame ni kritiku drame, nego uspostaviti kompromis između teorije i kritike kako bi mogao formulirati “teorijski jasan model jednoga tipa dramskog pisma”. Karahasan, tako, spaja općost (jer je teorija uvijek općenita) i konkretnost (jer je kritika uvijek konkretna). Karahasanov put, na kraju, možemo opisati na sljedeći način. On je pošao od općega (modela) prema pojedinačnom književnom djelu slijedeći strukturaliste i naratologe i došao do zaključka da književno djelo nije samo puka manifestacija i realizacija općega modela nego je ono i jedno i drugo, opće i pojedinačno. Argumentirano je pokazao po čemu je književno djelo opće, a po čemu pojedinačno, ne ulazeći pritom u filozofsko promišljanje o odnosu općega i pojedinačnoga, istakao je fra Mile Babić.
