Kako uprizoriti demone?
Komad prema tekstu Mate Matišića/Mak Vejzović
“Nisam uopće nervozan, ali nemam više sućuti za takozvane prepoznavatelje ‘istine’ u onome što ja stavim na papir... I vidite, nije moj problem ako se netko prepozna u nekom mom odvratnom liku. Štoviše, drago mi je da se prepozna. Makar i posthumno. Zato sam ga i napisao, jer je odvratan. Štoviše, vašu posjetu i optužbu doživljavam kao kompliment, jer do sada su me zbog pisanja uglavnom prozivali živi, ovo je prvi put da mi se mrtvi javljaju uživo... To mom pisanju daje još veći smisao...”. Prepisujem jednu malu ali izuzetno značajnu repliku iz drame “Gledaj me u oči”, jedne od četiri što zajedno čine dramski dnevnik “Moji tužni monstrumi” Mate Matišića, praizvedenu koncem prošle godine u tek otvorenom, nakon rekonstrukcije i obnove usljed zemljotresa od prije tri godine, Gradskom dramskom kazalištu Gavella u Zagrebu.
Ljudi od voska
Predstava je tako označila konačno uključenje ove zagrebačke kazališne kuće u redovan pozorišni život grada, režirao ju je gost iz Slovenije Vito Taufer, a uključila je tri od moguće četiri sastavnice ovog dramskog dnevnika - uz spomenutu, tu su i drame “Mi tu” i “Autogram za Milicu”, a četvrta, “Kolumna mrtvog djeteta” ostavljena je za neku drugu priliku. Jedan od razloga svakako je kompatibilnost odabranih dramskih rukopisa sa onima iz prethodne Matišićeve dramske trilogije koju je sam nazvao “dramska suita u tri stavka” - sklopljena je, dakle, kao dramski triptih, čine je dramski tekstovi “Obožavateljica”, “Prvi musliman u selu” i “Ispod perike”, a praizvedena je na samom kraju 2016. godine, u režiji poljskog kazališnog redatelja Janusza Kice, u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, pod skupnim nazivom “Ljudi od voska”.
Citat koji navodim na početku govori o tom ogoljavanju sebe i svijeta oko sebe u drami koju piše i koja se igra na pozornici, a naoko je lako prepoznatljiva, lako je u njoj, naoko, prepoznati sličnosti i dodirne točke sa biografijom pisca i tako ga odmah svrstati u pisca koji govori o sebi, koji piše dramu svog života. No ništa tomu slično ne nosi dramsko gradivo Matišićevih komada, ma koliko se to “prepoznavateljima istine” učinilo jedino mogućim. Ili, kako to zaključuje teatrologinja i kazališna kritičarka Nataša Govedić: “Dramatičar Mate Matišić svojim se posljednjim velikim dramskim ciklusima - ‘Ljudi od voska’ i ‘Moji tužni monstrumi’ - bavi upravo žudnjama likova da osvoje ili zaposjednu ljudska lica, s obzirom na to da su se njihovi fikcionalni profili ‘osilili’ preko svake mjere. Pasivna virtualnost likovima više nije dovoljna. Potrebna su im stvarna lica koja mogu aktivno oblikovati po želji, odnosno potrebni su im ‘ljudi od voska’, kako Matišić naziva svoju dramsku trilogiju iz 2016. godine. Pod udarom fikcije ljudi se zbilja tope i preoblikuju kao voštane figurice...”.
“Moji tužni monstrumi” nastavak su prethodne dramske trilogije “Ljudi od voska”, autor nastavlja vivisekciju svog glavnog lika, svog alter ega, svog avatara, no paradoksalno, sa iznošenjem sve više sličnosti između junaka drame i samog autora, oni se faktično sve više udaljavaju jedan od drugoga, u predgovoru “Monstruma...” Nataša Govedić navodi: “...u kvadrilogiji ‘Moji tužni monstrumi’ sam lik pisca preimenovan je iz Viktora u Matu, dakle imenovanjem je još bliže autentičnom imenu autora. To, međutim, ne znači da drame postaju autobiografske. Naprotiv, u ovom ciklusu još se više produbljuje razlika između autorskog lica i njegovih likova, odnosno još je naglašenije ismijavanje ‘biografske ideologije’ koja inzistira na istovjetnom čitanju književnog lika i stvarne osobe... ili, lik može putovati na relaciji od pisca preko glumca do građanke u publici, pa opet glumački natrag prema piscu zato što njegov ‘okvir’ istražuje svoje kazališne, izvedbene, transformacijske mogućnosti. Ili ovako: lik je neka vrsta bumeranga čije se orbite pisac teško uspijeva osloboditi, pa ga lik vuče dalje za sobom, od nemila do nedraga, time i piscu oduzimajući slobodnu volju i pretvarajući ga u pukog slugu vlastite imaginacije... Pisac zna da mora biti ‘posrednik’ ili medij likova, ali ujedno je svjestan do koje to mjere znači da vremenom postaje i njihov sve veći talac, zatočenik, rob...”.
Pritom nikada ne treba zaboraviti da je Matišić dramski pisac/komediograf ponikao u grotesci, tu se najbolje snalazi, tu hvata svaki i najmanji dosluh sa onim što za njega čini teatar, kako ga poima, što njime i kako želi reći, ako treba izmisliti će čitavu potpunu novu strukturu i konstrukciju dramskog djela, graditi ga na posve novim osnovama, kako bi iz te groteske proizveo punokrvan kazališni čin. Netko to prepoznaje kao sklonost autobiografskom dramskom pismu - u tome je sav nesporazum, Matišić nikada nije bliži fikciji upravo u trenutku kada se čini da grabi ka stvarnosti. To, uostalom, njegov lik, fiktivni Mate, kaže na samom početku drame, u telefonskom razgovoru sa upornom novinarkom koja ga želi intervjuirati kako bi potvrdila svoje već unaprijed ustanovljene stavove, on to energično odbija: “Oprostite, ali već sam vam rekao da ne dajem intervjue... Razumijem, ali uopće me ne zanima interes javnosti... Možete o drami i predstavi pisati što god hoćete, ja je ne namjeravam objašnjavati...”.
Dramaturški suradnik na predstavi “Moji tužni monstrumi” Dubravko Mihanović u bilješci u programskoj knjižici predstave, opisujući te mahom površne napise u novinama koji su pratili “Ljude od voska “ i pročitali ih kao oživljeni na kazališnim daskama životopis samog pisca, ukazuje na bit problema: “Pritom kao da je malo tko htio govoriti ili pisati o kazališnom činu, dramskom pismu, o autofikcionalnom postupku koji - koliko god je više ili manje prisutan u mnogim proznim tekstovima, a u poeziji je uvelike imanentan - u dramskoj književnosti nije čest, ni mehanizmom izvedbe jednostavan. Drama teško postiže pogled iz ‘ja’, ona ima lica (postdramska književnost to je tek donekle izmijenila) koja na sceni postaju utjelovljena u osobi glumice ili glumca, pa se pisac oglašava kao netko tko progovara kroz drugog, kako bi na pozornici oživio netko treći. Da bi to raslojio i ponovo sastavio, Matišić je u ‘Ljudima od voska’ ispisao puzzle kojim inventivno preispituje mogućnosti Ich-forme u dramskom, a u ciklusu ‘Moji tužni monstrumi’ otišao je još dalje u poigravanju zbiljom i fikcijom. Obasut komentarima, nije želio izvan književnosti obrazlagati svoje spisateljske odluke, nego je dublje uronio u materijal kojeg je očito ostalo još.”
Možda nije loše uzgred spomenuti i prisjetiti se da su “Ljudi od voska” izišli kao predstava koncem 2016. u zagrebačkom HNK-u, dobar dio iduće godine o njima se raspravljalo i komentiralo ih se, uglavnom na razini trača i “insajderskih objašnjenja”, a “Moji tužni monstrumi”, kao dramski dnevnik, objavljeni su u listopadu 2020. da bi bili praizvedeni nedavno, nakon ponovnog otvorenja potresom razorene Gavelle.
Stravično tužni monolozi
Vito Taufer, prisutan u hrvatskom teatru od 1991, za karakteristiku Matišićevog dramskog pisma će reći da su to “briljantni, ludo duhoviti i stravično tužni monolozi, kao i dramske situacije” i njegova će režija to postaviti u prvi plan, na tome gradi predstavu, prati autora vrlo vjerno, bez nekih većih štrihova i otklona, ništa ne dodaje, ali i ne oduzima. Jer, kako sam kaže: “...Kolijevka hrvatske drame i kazališta je u prostoru Mediterana. U renesansi. To je živ svijet, svijet živih, duhovitih i bravuroznih dijaloga. Sama ulica je teatar i škola govora. To je ta zdrava osnova. Dijalog je osnovna stvar jer teatra bez dijaloga nema. Ako ništa, barem ne bez dijaloga s publikom...”. I to je u osnovi točno - ali mislim da bi se ušlo u svijet Matišićevog dijaloga, sa živima, sa mrtvima, sa prošlošću i suvremenošću, da bi se pokazale sva kompleksnost i slojevitost humora i duhovitosti tih dijaloga na kojim komad počiva, treba zakopati malo ispod površine, treba izreći ono začudno kazališno “Otvori se, Sezame” - i čudo se dogodi - recimo, na jednom mjestu, sjajna glumica Jelena Miholjević, igra čak tri potpuno različite role, obraća se njemu, kao liku u drami “Mati”, ali i samom piscu drame, koji joj je blizak jer je iz njena sela, mitskih Matišićevih Ričica, i daje mu savjet: “Ako budeš jopet pisa neku dramu, nazovi je Ljudi od govana. To ti je puno bolji naslov od Ljudi od voska.” A takvih trenutaka i dramskih situacija razbacano je duž cijelog tog dramskog rukopisa, samo ih treba suvislo nanizati i pokazati Matišića u punom svjetlu.
U svom vrlo inspirativnom i nadahnutom pogovoru Genetovoj drami “Paravani”, naslovljenom “Jean Genet i kazalište apsurda”, veliki redatelj Georgij Paro zapisuje: “Pred suvremenim silama represije čovjek je nemoćan. Ne može upravljati svojim životom, ne smije podići svoj glas. Preostaje mu da se pretvara kao da je to on i kao da živi, a zapravo možda to i nije on i možda je već mrtav. Apsurdan čovjek u apsurdnu svijetu utječe se glumi da bi uopće preživio... Čovjek nema svoje ja, ima bezbroj malih jastva koji u zbroju ne daju cjelovitu, koherentnu osobu. Kao kad se čovjek pokušava ogledati u zrcalu razbijenu u tisuću krhotina...”. Da bi vjerodostojno uprizorili Matišićeve monstrume/demone, možda bi bilo neophodno ogledati se upravo u tim krhotinama razbijenog zrcala, na koje mi likovi u njegovim drama spomenutih ciklusa, gotovo najviše, sliče.
Mladen BIĆANIĆ
