Kada “okrilati pobožnost”
“Krikovi” I, II, III (2022) autora Enesa Karića osobeno su i zavodljivo štivo.
Osobeno po snazi filozofijsko-teološkog ethosa, a zavodljivo po tome što čitalac ima utisak da je sav smisao iscrpio prvim čitanjem.
Već u samom naslovu ovog obimnog djela suočavamo se s paradoksom.
“Krikovi” ne predstavljaju čovjeka koji vrišti, niti se pojavljuju iz duha građe ili armature samog djela. Karić zapravo čuje krikove svijeta koji do njega dolaze.
Autor pažljivo sluša i lucidno osluškuje ritam povijesti; on sluša “govor bitka” i čuje svijet razložen u bezbroj krikova. Zbog toga je njegovo djelo sazdano od kratkih i jasnih bljeskova, najčešće prožetih jakim emocijama bola, kajanja, ridanja, snatrenja, cviljenja, sjećanja...
U predvečerje kataklizme
“Krikovi” nastaju u vremenu suočavanja sa ambisom našeg kolektivnog uništenja ili, kako sam autor priznaje, u predvečerje ratne kataklizme - “III svjetskog rata”.
No, što jedan eminentno islamski mislilac želi postići upozorenjem kako je “prijetnja nuklearnog rata koja vjesi nad našim tjemenima - realna i stvarna”!?
Karić nije mogao ostati zarobljenik ravnodušnosti i lagodnog komfora vjerovanja. On intenzivno živi svoju vjeru i zbog toga napušta vjerski narcizam i odvažno iskoračuje u svijet sa rizicima teološkog propitivanja. Njegovu iskrenu pobožnost vidimo kroz dimenziju odgovornosti za svijet i zajednicu u kojoj obitava.
Karić je zato pobunjenik iako se samo površinski prilagođava duhu vremena, on zapravo živi u svojevrsnom unutrašnjem egzilu gdje gradi svoju tajnu unutrašnju pobunu. On odbija svaku politiku i povjerenje prema generalima da će uvesti čovjeka u eru mira i to potkrepljuje riječima “sve što je od oružja čovjek spravio, sve to on je i upotrijebio”.
Umalo na svakoj stranici “Krikova” čitamo kako se on upliće u tok stvari i kako polemiše, kritički razgrađuje, redefiniše povijesne autoritete koje poštuje, ali ne pristaje na apologiju (opširna kritika djela H. Đoze, III).
Njegov disidentski duh pronalazimo u njegovim pozivima na “usamljenost”, “samovanje radi učenja i nauke” i vjerovanju kako je u ovom vremenu katastrofe najbolje prepustiti se šutnji i u njoj poslušati kako “otkucaji našeg srca odlaze u prošlost”. Karićev “Pozdrav samovanju” samo je apoteoza njegovom unutrašnjem svijetu koji je mnogo bogatiji nego svijet koji ga okružuje.
Evo, to je Karić, na vrhuncu svog filozofsko-teološkog i književnog stvaralaštva. Prepoznajemo ga globalno kao izvanrednog poznavaoca i pobornika komunikacije religija, koji se odvažuje da u novoj realnosti koja proizlazi iz “komunikacionog Uma” potraži odgovor za čovjeka u vremenu “pomračenja Uma” (Markuze).
Niti jedan islamski mislilac iz BiH nije u proteklom stoljeću pred našu islamsku misao stavio tako ozbiljan i odgovoran zadatak kao što je to svojim djelom učinio Enes Karić.
Kroz sva tri toma “Krikova” mi otkrivamo nešto drugačijeg i potpunijeg Karića od onoga kojeg čitamo u isto tako značajnom djelu “Tužne rasprave” (2015).
U “Tužnim raspravama” Karić piše o pobožnosti, o nestanku čežnje za Bogom, o tome kako je teologija postala “tužna nauka” jer se u njoj više ne očituje izvorna snaga Erosa, snaga uzdaha, snaga ljubavi u dosezanju do Jednog. Ovdje Karić raskriva pervertiranje “svetih predanja Biblije i Qurana” te, paradoksalno, ukazuje na zaborav “svete namisli Qurana”.
Međutim, u “Krikovima” autor nas predominantno suočava sa jednim drugim fenomenom - to je fenomen straha. Ova izrazito egzistencijalna tema filozofije počev od Kjerkegorovih “drhtanja” koja u dobroj mjeri daje snagu “Krikovima” kod Karića se događa zajedno sa tom drugom konstantom ljudskog opstanka - fenomenom kolektivnog straha pred kataklizmičnim uništenjem, nestankom, brisanjem.
Karić ovdje izlazi na teren filozofije i ne treba zaboraviti da on ovdje u “graničnim situacijama” (Jaspers) zapravo traži Boga. “Onog Jedinog koji rastupa tjesnace u grudima našim”.
Karić u “Krikovima” koristi dva propedeutička sredstva - prvo: kritičku filozofsku misao koja se veže za njegove brojne eseje i prikaze savremene literature najviše u II tomu “Krikova” i drugo: prodor u sjećanje, u prapočetak, iskon, dodir sa prvom Riječi, koje uglavnom nalazimo u literarnom dijelu njegovih “Krikova”, posebno u tomovima I i III.
Karić posve sigurno vodi nas ka Iskonu do našeg “zavičaja”, do našeg suočavanja sa našim prapostojanjem. U tom dodiru sa Jednim, sa praiskonom, prvom Riječi, Karić oslobađa prasnagu, on oslobađa novu energiju, daje novu inspiraciju za izlazak iz naše ravnodušnosti i podbada nas u buđenju iz našeg “drijemeža”.
Karić kroz sva tri toma “Krikova”, pogotovo u I i III dijelu, priznaje jednu veliku istinu. Važeće vrijednosti ovog vremena nisu dostatne da nam ponude prave odgovore pred nadirućom krizom svijeta. Jer, mi živimo “barbarij moderne” (Šarčević) u svijetu pervertiranih vrijednosti i istina.
Gdje to onda Karić traži izlaz, gdje traži oslobođenje od straha, kako vidi našu slobodu i kako vidi našu slobodu izbora između Boga i ničega?!
U potrazi za novim osvještenjem, novim duhom, novim krikom koji najavljuje rađanje novog života, on nas vodi u sjećanje (platonijanski mimesis), on nas vodi u svijet svog zavičaja i otkriva jednu predivnu arhaičnu sliku svog sela sa padina planine Vlašić, zagonetnog imena Višnjevo, i upoznaje nas sa njegovim glavnim junacima.
Karić ovdje sa snagom “anđeoskog svjedoka” priča o neponovljivoj sudbini ljudi u ovom selu; piše o komšiji Zuli koji se pomalja šutljiv i liči na stabla i drveća svojih voćnjaka, zidaru Mujoti koji u izgaranju cigare i trenucima uživanja vidi kratkoću i prolaznost života, snažnom komšiji Anđelku koji sa nama kosi travu, hadžiji Smajkanu Memiću koji odlazi na daleko putovanje u svetu Mekku, odakle donosi tespih od ćilibara koji noću svijetli jer je došao iz svetog mjesta.
No, Karić nas na ovom mjestu upoznaje i sa jednom posebnom pojavom u našoj literaturi. Sa ženama svog zavičaja, koje u svom imenu nose svoj iskon, svoj korijen i imenom koje su poslije udaje dobile, svjedoče o zavičaju, podneblju, duhu, iz kojeg su ponikle. Majka Podovka, Alemuša, Vranićka, Malinka, pa onda Bilka, prva, Bilka druga... Oko njih se zbiva život Višnjeva. One su kapija, kako Andrić piše, preko koje se ulazi u ovaj Karićev svijet. U njihovim dolascima ili odlascima pletu se drame i odlučuju sudbine, rođenja i umiranja... One pobjeđuju vrijeme tako što su neugasiva iskra novog života poput zrna one pšenice ili koji klasaju na padinama Višnjeva.
Ovaj svijet “kolijevke” i “zavičaja” koji je nestao, iščezao u neka bivša vremena, ostavio je svoj duboki trag u Karićevom književnom opusu i taj svijet koji svjedoči o čovjekovom Ništa, njegovoj krhkosti, još živi samo u “kricima sjećanja”.
Samo kod velikih i smrtnih opasnosti ono spasavajuće će se tražiti dublje u samoj kolijevci života, tu, uz majku i uz oca, uz najbliže ljude njegova svijeta. Ovdje u dodiru sa majkom i ocem Karić oslobađa prasnagu iskona. Vrijeme i njegove sile, nestalnost života o kojoj Karić tako široko piše, međutim, ne mogu da naude ovoj snazi koje oslobađa sjećanje.
Upravo u ovom oslobađanju sjećanja Karić ne spoznaje što se desilo samo sa njegovim životom već što se desilo zapravo sa nama; kakav “udes” ili posve karićevski “zbud” se desio sa našim životima, sa našim vjerovanjem u modernom dobu.
Djed Husein, koji je prošao katastrofu stradanja u austrougarskoj vojsci, simbol je jednog duhovnog poretka čistog i nepatvorenog vjerovanja. Djed je, pripovijeda Karić u zapisu “Sve je tada imalo krila”, govorio kako naša pokornost Bogu može “okrilat” i kako ona može “otkrilat” na nebo da nas, visoko gori sačeka i posvidoči kad dojde vrime pa umremo...”.
I ako je Karićev duh vjerovanja ostao nepromijenjen, on sa rezignacijom, decenijama kasnije, u vremenu bola i sumnje kroz koje prolazi čovjek danas, ovako piše: “Blago li se onom ko na nebo pošalje hiljade i hiljade svojih dobrih djela, sve njih u nekim lijepim krilatim jatima...!”
U Karićevom svijetu iskona i dodira sa graničnim situacijama susrećemo lik oca Emina, seoskog hodžu bez hodžinskog posla, čovjeka koji živi od rada na zemlji, nekoga ko je predstavljao samosvijest jednog malenog bosanskog sela u prostranoj biljanskoj kotlini u samom srcu zemlje Bosne.
Mi pažljivo slušamo jedan od najljepših dijaloga “Krikova” između oca Emina kojem u posjetu, iz dalekog Zagreba, stiže đakovački “raspop” Ivan Bilopavlović i traži sa njim razgovor o “hrvatskim riječima” unutar zajednice bosanskih muslimana. I tako, dok slušamo što znači i kako se razumiju riječi: župa, veljača, sudrug, suživot, suprašica... mi saznajemo kako u ocu Eminu žive tragovi jednog znanja koje prevazilazi granice vremena ili jedne religije. Otac nam se obraća sa mnogo više mudrosti o Povijesti, Papi, Biskupu i Bogu (sa kojim smo na “upriko na ti”) nego što bi mogli čuti od učenog Bilopavlovića ili, drugim riječima kazano: više nego što smo mogli čuti na brojnim velikim konferencijama, skupovima ili učenim raspravama.
Otac, simbol tog običnog i dobrodušnog bosanskog čovjeka, upravo onaj kojeg u prelomnim vremenima susrećemo u našoj svakodnevnici, bolje shvaća vrijeme i njegov smisao nego što to mogu učiniti vladajuće elite, politički ili partijski centri moći.
Ovdje dolazimo do nove, opet paradoksalne misli cjelokupnog Karićevog djela.
Pojedinci, a ne partije, usamljenici, a ne pokreti, odmetnici, a ne vojske, razoružani, a ne mobilisani, u njima stanuje “kuća bitka”, oni se danas čak i u pometnji pokazuju više odgovornim u blizini ambisa i katastrofe, nego sistemi vlasti, lideri ili učena akademija.
Ovaj pojedinac “anarh”, “disident” posljednja je nada u Karićevom djelu da odoli “sjaju zlatnog teleta”, da otkrije izlaz i pokaže put za bjekstvo iz svijeta takve politike zamračene sjajem zlatnog teleta.
Zbog toga u “Krikovima” pažnju treba obratiti na Karićeve “junake sa margine”.
On ne propušta zabilježiti tek usput, na margini događaja, što u nekim graničnim situacijama kažu ili pišu njegovi najbliži prijatelji, Hilmo, Rešid, Nusret, Mustafa, Dževad... kako njihova riječ, kako riječ običnih pojedinca, može biti ljekovita, racionalna, preventivna ili dalekovidna.
Na ovim mjestima gdje Karić piše o malenim zajednicama ili gdje on govori na nekoj od brojnih konferencija od Tokija do Njemačke ili Slovenije u ime te malene bosanskomuslimanske zajednice, saznajemo kako pojedinac, na globalnom podijumu, može da prkosi moćnim fikcijama epohe, kako hrabro može da ukaže na sve zablude i opasnosti koje dolaze od nagnutosti čovječanstva ka uništenju, kako taj pojedinac ima snagu da se pred epohalnim eshatološkim ratom suprotstavi poretku koji taj rat zaziva.
Nije samo Karić zatražio na tom globalnom podijumu revidiranje stava da je Europa zasnovana na judeo-kršćanskim vrijednostima već, također, i na - “islamskim vrijednostima”, nego je sa krajnjom rezignacijom poslao snažne poruke i muslimanskom svijetu: “muslimanska sirotinja je danas zapravo halifa muslimanskog svijeta”.
Kako se ponaša pojedinac kada se najavljuju katastrofe.
Karićevom pozivu na akciju uvijek prethodi osvještenje, otrežnjenje, razumijevanje ili Jaspersovo “samorazumijevanje”, ovo osvještenje se prvo ispoljava kao kritika vremena, tj. kao saznanje da važeći vrijednosni sudovi o islamu ili bosanskim muslimanima nisu dovoljni, tačni ili su iskrivljeni, pa tek onda kao sjećanje.
Vidjeli smo kako se to Karićevo sjećanje ispravno usmjerava prema našoj prapostojbini, našem duhovnom zavičaju, tamo gdje prebiva “zrak praotački” (Goethe) iz kojega Karić dolazi ponovo osnažen, filozofski radostan i teološki okrijepljen.
Za spasonosnim Karić traga, ponovimo, u dubinama sjećanja gdje oslobađa prastaru snagu iskona. Na nekoliko mjesta Karić pominje Hazreti Hidra i kaže “Hidr nas uvodi u takva iskustva o kojima nikada prije nismo mogli sanjati” (II tom).
Vjerujem da Karić ne samo ovim velikim trotomnim djelom “Krikovi” nego i ranijim djelima, poput “Tužnih rasprava”, posve elegantno ponavlja jedan veličanstveni trenutak sa putovanja Musa a.s. koji ide obalom mora u potrazi sa Hidrom, za “snom kojeg nikada nije mogao ranije slutiti” (II tom).
Koji je to trenutak!
To je onaj trenutak kada riba nestaje iz košare i odlazi u more. Da, upravo taj trenutak transformacije simbola šutnje u novi život, “novi govor” koji će kasnije silno utjecati na civilizaciju islama, ali i kršćanskog svijeta. Taj trenutak koji nije primijetio niti saputnik Juša niti Musa a.s. (trenutke Božje odluke čovjek najčešće ne primjećuje, op. F.Đ).
Povratak čežnje
Karićevo djelo je jedno veliko traganje za tim trenutkom inspiracije, povratka čežnje, osluha da je “Bog Svjetlo Nebesa i zemlje”, neponovljivo iskustvo, dar života, veliki dar iskrene pobožnosti.
Upravo zbog toga na jednoj strani Karić pred nama oživljava bivša vremena, vraća svijet koji je nestao, transformiše čovjekovo Ništa i upravo zbog toga, na drugoj strani, zasniva svoju elokventnu kritiku autoriteta koje poštuje, ali im ne podliježe, i to sve čini upravo zbog toga da bi došao do one ključne poruke svojih “Krikova” - naša čežnja, naša ponovna inspiracija, iskustvo Jednoga, naša molitva, jecaji, zov, ridanje... jeste najjači protivotrov modernom dobu, prema mračnoj epohi “državnih bogova”, prema ratnoj mobilizaciji religije, pojavi satane kao lažnog profete.
Bez molitve i čežnje, bez “krilate vjere” naša sloboda i snaga otpora prema takvom svijetu sve više slabi i propada. “Krikovi” nastaju u vrijeme sve glasnijeg poziva demonskih sila čiji imperativi postaju zastrašujući.
Zbog toga su “Krikovi” djelo otrežnjenja, razumijevanja, rasterećenja od straha, rastapanja “gvozdene nostalgije”, rast spasonosnog pred pomamnim demonskim pozivima.
Karićevi “Krikovi” okrepljuju, vraćaju radost vjere, svjedoče moć pitkog literarnog govora, jačaju pobožnost “okriljuju” i vraćaju nas u ponovni svijet čežnje za Jednim, puštaju nas niz vodu ne da bi bili potopljeni u strahu katastrofe, već da bi shvatili gdje su naša snaga i moć u ovom opasnom i zavodljivom vremenu lažnih mesija, proroka i autoriteta.
Možda su zato “Krikovi” najava jednog novog rođenja.
