Kad pisci govore: Panorama svijeta i vremena u kojem živimo

“Čitav jedan svijet nestajao je pred njihovim očima. Tamo prijeko gorjele su kuće kolonista. Vatra je proždirala haljinice dražesnih djevojčica, elegantne kapute njihovih mama, duboke škrinje na dnu kojih su ležale pospremljene, umotane u plahte, skupocjene haljine nošene samo jednom. Od knjiga je ostao samo pepeo kao i od ostale baštine koju su donijeli iz Francuske i ponosno izlagali pred domorocima... No Aicha se nije ni pomakla. Sjela je pored oca i stisnula koljena na prsa. ‘Neka gore’, pomislila je. ‘Neka odu. Neka crknu’.”

Balkanski kvartet

Završne su to rečenice iz romana “U zemlji drugih” francuske spisateljice Leïle Slimani (Rabat, 1981), posljednje sugovornice u programu Razotkrivanje netom završenog Festivala svjetske književnosti u Zagrebu, što je u pet dana - od 31. VIII do 4. IX - na tri mjesta događanja u gradu, Hrvatskom narodnom kazalištu, knjižari Fraktura (domaćinu i glavnom organizatoru Festivala) i Galeriji Kranjčar, okupio više od 70 autorica i autora iz 19 europskih zemalja.

O čemu se tih dana razgovaralo na Festivalu? Što se moglo pročitati u brojnim intervjuima kojima su pisci i spisateljice prezentirali svoje stavove o životu, svijetu u kojem žive, ali i o tomu kako i zašto pišu?

Leïle i Ivana Bodrožić/Anto Magzan

Festival je otvorila Kapka Kassabova, britansko-bugarska književnica (Sofija, 1973), čijom je posljednjom knjigom “Anima” (izdavač Fraktura) zaokružen ciklus Balkanski kvartet. O samom romanu autorica kaže:

“Ovo putovanje s planinskim pastirima odvelo me dublje u nespoznati svijet neživog. Ili, bolje rečeno, u svijet koji nadilazi čovjeka, jer mi ljudi nismo u njegovu središtu: mi smo tek jedna od njegovih sastavnica. To spoznate gotovo fizički kada živite prema ritmu pastirskog života. U pastirskom vremenu vi služite životinjama, a one možda, jednoga dana, posluže vama... Sve me više zanima svijest jedinstva, zanima me kako možemo nadići umjetne granice i iluzije odvojenosti. Jer tragedija odvojenosti naša je ljudska tragedija.”

Među gostima Festivala svjetske književnosti, također u programu Razotkrivanje, našao se i Sergej Lebedev (Moskva, 1981). Od njegovih pet objavljenih romana čak tri su prevedena u Hrvatskoj (nakladnik također Fraktura), a on već nekoliko godina živi u egzilu. U svom najnovijem romanu “Bijela dama” razotkriva početke ruske invazije na Ukrajinu, konkretno Donbas. O svom spisateljskom putu kaže:

“Šutnja o prošlosti zapravo je izvor moga stvaralaštva. Rođen sam u sovjetskoj obitelji, živio sam u SSSR-u i, takoreći, pošteno sam vjerovao da je ta mala obitelj oduvijek bila mala i da nije imala neku dugačku povijest, da nije imala genealogiju... A zatim se ispostavilo da smo mi samo ostatak, preživjeli dio velike obitelji čiji korijeni sežu daleko u dubinu stoljeća, šire se do Njemačke... Moj sovjetski identitet bio je uništen, ispostavilo se da je lažan, a novi identitet sam onda morao sastavljati ručno, graditi ga preko istraživanja i proučavanja...”

A o tomu da li se Putin može pobijediti, kategoričan je:

“Vjerujem u to da se zlo može pobijediti. Konkretno zlo -Vladimir Putin, čovjek iz KGB-a, ima svoju Ahilovu petu. On je časnik protuobavještajne službe, profesionalni paranoik, specijalist za upravljanje ljudima. Ali on može upravljati jedino uz pomoć straha. U njegovom svijetu, u njegovoj svijesti, ne postoje povjerenje, prijateljstvo, partnerstvo. Tamo postoji samo moć i odnosi podređenosti.”

Korana Svilar, Arian Leka i Željka Somun/Anto Magzan

Fernando Aramburu (San Sebastian, 1959), ugledno i poznato ime suvremene španjolske književnosti, stigao je upravo u vrijeme objave njegovog novog romana “Dječak” (Fraktura), a njegova proza prevedena je na više od 30 jezika. Kroz intimne priče dočarava širi kontekst dramatičnih zbivanja u svijetu u kojem živi, posebno kada je riječ o događajima u baskijskoj povijesti. A kako piše, od kuda polazi?

“Ne polazim od povijesti, već od likova. To jest, osmišljavam privatne živote i zatim im tražim prostorni i vremenski kontekst, koji mi ponekad - ne uvijek - pruža povijest. Može se reći da radim obrnuto od autora povijesnih romana do te mjere da često počinjem naraciju čak i bez temeljitog dokumentarnog istraživanja. To radim u hodu prema potrebama romana i namećem si to na prirodan način, jer od početka znam da će se moji likovi definirati kako svojim intimnim iskustvima tako i svojom posebnom vezom s društvenom skupinom.”

Bosna i Hercegovina bila je zastupljena s nekoliko autora i autorica: Magdalena Blažević, Ahmed Burić, Almin Kaplan, Josip Mlakić i Feđa Štukan. Njegov roman “Blank” nedavno smo mogli vidjeti uprizoren na kazališnim daskama. Alminu Kaplanu Fraktura je izdala roman “Mali otac”, o kojem publicist i kritičar Denis Derk zapaža:

“’Mali otac’ roman je o odsustvu, to jest o posvemašnjem nedostatku komunikacije, i to među ljudima koji bi trebali biti najčvršće povezani kao što su to otac i sin. Roman je to o svim onim prazninama, a onda i pukotinama koje postoje u jezgri brojnih obitelji, a vrlo lako mogu prerasti u neizmjerne bezdane koji opterećuju psihu, a onda i stabilnost i pojedinaca i porodice.”

Najbrojnija je, naravno, bila ekipa iz Hrvatske - gotovo trideset autora i autorica: od Miljenka Jergovića, Damira Karakaša, Slavenke Drakulić, Gordane Matić, preko Borisa Rašete, Eveline Rudan, Ivane Sajko, Mime Simića, sve do Voje Šindolića, Ante Tomića, Čedomira Višnjića, Ivice Prtenjače, Monike Herceg i Jurice Pavičića.

Pavičić je upravo objavio novi roman-krimić “Usta puna mora” (izdavač Stilus knjiga), o kojem kaže:

Rumena Bužarovska i Luiza Bouharaoua/Anto Magzan

“Mene uvijek zanima pitanje klase i generacije. Ovu sam knjigu pisao da, na neki način, bude jedna mala triska (šamar) mojoj klasi i mojoj generaciji. Što nije isto, ali u ovom slučaju jest i jedno i drugo.”

Pavičić je rado čitan, posebno u Francuskoj, gdje je dobio i vrijedne književne nagrade, a autor to ovako objašnjava:

“Francusku čini specifičnom jako velika kultura uvažavanja žanrovske proze. Kod njih je krimić, noir, jako cijenjen žanr, drže ga na nekoj vrsti kulturnog pijedestala...”

Posebnu pažnju na FSK-u pobudio je prvi roman “Toni” Rumene Bužarovske, suvremene makedonske spisateljice (Fraktura), a Slavenka Drakulić knjigom “Oni ni mrava ne bi zgazili” (također Fraktura), koja je 2000-ih godina nekoliko mjeseci boravila u Haagu i pratila događanja u dvoranama Međunarodnog suda za ratne zločine na području bivše Jugoslavije, progovara o tim zločinima počinjenim na svakoj strani. Ovom knjigom, kako to ocjenjuje povjesničar Hrvoje Klasić, “Hrvatska je dobila svoju Hannah Arendt. Njeno ime je Slavenka Drakulić”.

Rat protiv žena

O Ukrajini je bilo riječi i tokom nastupa i razgovora sa Sofi Oksanen (Jyväskylä, Finska, 1977), jednom od najnagrađivanijih skandinavskih autorica, finskom spisateljicom i dramaturginjom s estonskim korijenima. Knjiga se zove “Istom rijekom dvaput: Putinov rat protiv žena”, u kojoj govori i otkriva povijest ruske represije kroz nasilje nad ženama:

Feđa Štukan i Monika Herceg/Anto Magzan

“Razlog zašto sam se osjećala primoranom napisati ovu knjigu je taj što ljudski aspekt nestaje iz medijskih naslova. Ako su ratne vijesti samo o vođama različitih zemalja koji trče iz jednog grada u drugi, kao ovog proljeća, i ako se sve vrti oko nagađanja o mogućim sastancima i pregovorima, to stvara distancu između ratnih zbivanja i ljudi koji su izvan zaraćenih područja... A ako ne razumijemo da se radi o ratu i o čemu je taj rat, onda ne možemo pronaći rješenja za održivi mir.”

No, Oksanen upozorava i na bitnu stvar koju često zaboravljamo kada govorimo o težnjama Rusije - a to je da:

“...ruski kolonijalizam i imperijalna razmišljanja nisu toliko poznati u zapadnim zemljama kao imperijalno razmišljanje zapadnih carstava. Ako razmislite o svim različitim etničkim skupinama koje žive u Ruskoj Federaciji, koliko zapadnih ljudi može imenovati barem jednu etničku skupinu? Mislim da većina zapadnih Europljana ili zapadnih ljudi to ne može učiniti...”

Festival svjetske književnosti tako je, kroz razgovore i susrete sa književnicima i spisateljicama iz Europe, vrlo meritorno i točno oslikao panoramu svijeta i vremena u kojem živimo - a sve na tragu uobličenja neke umjetničke istine o kojoj je, sredinom prošloga stoljeća, tako ingeniozno govorio Miroslav Krleža:

“Umjetničke istine (u historiji) ne podudaraju se uvijek sa istinitošću vjerskih, socijalnih ili bilo kakvih drugih istina. Pitanje ima li umjetnik da propovijeda teze ili da promatra oko sebe stvarnost u nizu promjena, potpuno je otvoreno...”