Jedno je sigurno: Nikada niko neće biti Halid umjesto Halida
Sa početaka karijere
Vjerovatno nikada jedna smrt estradne ličnosti nije uzdrmala bivše jugoslovenske javnosti kao što je to učinilo preseljenje na onaj svijet Halida Bešlića. Možda bi se dalo uporediti, recimo, sa smrću Tome Zdravkovića 1991. da smo tada imali internet i društvene mreže. Čak ni smrt velikog Šabana Šaulića prije šest godina nije preplavila društvene mreže raznim sjećanjima i oproštajima onoliko koliko je ljude dirnuo odlazak pjevača iz Knežine (Vrabaca, tačnije).
Ogroman fenomen
Mnogo je Bešlić značio našem čovjeku, valjda zato što je i sam bio taj isti čovjek. Rođen u siromaštvu, u težini, gdje se tvrda zemlja orala ručno, a u školu se išlo pješke po sat vremena, Halid je znao kako je biti čovjek u takvoj Bosni i Hercegovini. I onda, kada bi stao pred te mase zasrcaljenih očiju, bio je svoj među svojima, pa je pjevao direktno iz srca. Shvaćao je hude napaćene bosanske duše.
Ali, šta je onda sa svim drugim masama koje su gutale njegove ploče i nisu žalile novca za njegove koncerte? Halid je, recimo u Zagrebu, bio popularan skoro kao i u Sarajevu. I ne, nije to dijaspora ni ljudi koji su trbuhom za kruhom otišli ka hrvatskoj prijestonici, nego je to svijet koji nema veze ni sa Bosnom, a kamoli Knežinom i milion sličnih sela odakle naši preci dolaze.
- Utihnulo Sarajevo... “ne čuje se sa čardaka, pjesma stara, pjesma laka”... otišao je Halid. Ostale su predivne pjesme u kojima će živjeti zauvijek. Bila mi je čast poznavati te. Neka ti je pokoj vječni, a obitelji iskrena sućut, napisao je hrvatski narodni pjevač Miroslav Škoro.
Sa druge strane hrvatskog muzičkog spektra oglasio se i Marko Perković Thompson:
- Napustio nas je veliki čovjek i veliki glazbenik Halid Bešlić. Obitelji i prijateljima izražavamo iskrenu sućut! Počivao u miru Božjem, napisao je kristijanski roker.
Dakle, naš Halid Bešlić je u neku ruku bio zaista ogroman fenomen, jer je spajao u jednu pozitivnu silu i one koji nikada ništa zajedničko ne bi inače imali. Dobro, Škoro i Thompson su tu negdje na ideološkom planu, ali znate šta želim reći. Možda je bolji primjer i ujedinjenje u žalosti golemih domaćih političkih oponenata Elmedina Konakovića i Semira Efendića. Obojica su spustila gardove, a koplja ostavili kod ađutanata, te se probranim riječima oprostili od našeg Halida.
- Ne znam koliko sam puta u životu, da bih se pravio važan, rekao da poznajem Halida, da smo bliski i da smo rod. To je kod nas u raji bilo statusno i identitetsko pitanje (...) Iz Vrabaca, od Vrabaca, Knežak izvor, Knežina, naša Romanija. Kad god se sretnemo, ovako stvari poredamo, poručio je, između ostalog, Konaković.
Fadil Toskić i Halid Bešlić
- Otišao je naš Halid. Ljudina. Kada smo ga zvali da održi koncert na Dobrinji u sklopu Novogradskih dana, pitao sam ga za cijenu nastupa. Rekao je: “Dajte koliko hoćete, koliko i drugima dajete... a ja hoću kod vas da pjevam”, napisao je načelnik Općine Novi Grad.
Da smo znali da ga obojica vole, možda smo mu za života trebali reći da ide na njihove sastanke. I ne samo njihove - na sastanke na federalnom, državnom nivou, međudržavne. Da napokon počnemo nalaziti zajednički jezik i da se dogovaramo umjesto da se svađamo.
Sam vs. dvorana
Halid je imao tu moć, valjda, da ujedinjuje ljude. Na njegovim koncertima nije bilo mržnje, nije bilo jala ni razlike između posjetilaca. Svi su bili kao jedan, a Halid jedan od njih.
Na jednom starom koncertu, mlad je Halid na tom snimku, krenuo je da pjeva “Nek’ sve umre”. Ali, od silne želje da prenese emociju te tegobne pjesme koja drob izvrće naopako govori bendu da ne svira i publici da bude tiha. Kreće pjesma, a Halid odmiče mikrofon od sebe i pjeva iz dubine duše, da ga cijela dvorana čuje. Publika puca po šavovima i cijela dvorana kreće:
U plamenu jedne vatre
nek’ izgori ljubav stara
nek’ izgori i pretvori
u pepeo zaborava.
Kada se nakon toga krov nije srušio, ni na jednom koncertu neće.
Fascinantna je ličnost bio, toliko da je golicao maštu i književnicima. Hrvatska književnica Slobodanka Boba Đuderija mu je napisala i oproštajno pismo.
- Možda ti i nemam pravo ništa pisati. Znaš ono, kada odu poznati, najednom odnekud iskrsavaju ljudi koji su s njima bili jako bliski, prijatelji, ma sve. Ti i ja se nismo znali, nikada se nismo sreli. A ja sam često maštala kako ću jednom doći na tvoj koncert, pa kad krene “Miljacka”, probiti se kroz kordon zaštitara, popet se na binu i s tobom je otpjevati iz sve duše. Pa nek’ ide život. Sada je šansa za to moje blamiranje zauvijek nestala.
Moram ti ovo napisati jer se nikada neću uzverati na binu i na kraju pjesme ti reći: Hvala ti, Halide. Hvala za sve one trenutke kada sam skakala na noge i dizala ruke u zrak, napisala je Đuderija.
Koliko je, ustvari, smrt Halida Bešlića potresla sve nas, dokazuje i Google trending. Njegovo ime i prezime je jučer bilo puna 24 sata na vrhu liste najtraženijih pojmova, sa desetinama hiljada pretraživanja. Negdje daleko ispod je nešto na drugom mjestu, sa nekoliko stotina.
Sa Zdravkom Čolićem
Taj značaj jednog folk-pjevača na naciju da se vidjeti i na Facebooku, u nas još uvijek najpopularnijoj društvenoj mreži. Bukvalno svaka druga objava na feedu bio je neki pozdrav za Halida Bešlića, prisjećanje, anegdote. I to ne ljudi s kojima ste prijatelj, nego je algoritam prepoznao da to preplavljuje zidove korisnika i da svi objavljuju isto, pa je pošao u opću razmjenu. Objave hiljada ljudi za koje nikada niste čuli pojavile su se kao potencijalno interesantne.
Ali, to čak i nije toliko zanimljivo samo po sebi koliko je interesantno zbog druge činjenice - te objave su mahom pune sjećanja na Halida kroz njegov humanitarni rad i velikodušnost. Baš kao što je natuknuo Efendić u prethodnom dijelu teksta, bio je spreman da usreći ljude na sve moguće načine, ne štedeći sebe.
Dijelio novac
Tako je odmah poslije agresije pjevač putovao u Goražde na neki koncert. To je bilo dramatično putešestvije preko Grepka i nepoznatih sela i zaselaka. Sa sobom je imao pet hiljada njemačkih maraka. Kako je bilo poratno vrijeme, još je bilo vojske svugdje, a Halid je svakom koga je sreo dao nešto novca u toj mjeri da, kada je stigao u Goražde, nije imao ništa.
Ko je toliko širokogrud? Znate li ikoga?
Neko drugi piše da je štedio iste te njemačke marke da bi, kada Halid stigne u Jablanicu, mogao ga zakititi i zamoliti da mu otpjeva pjesmu “Zlatne strune”. Dođe taj dan i koncert, dođe i Halid. U pauzi koncerta čovjek ode do njega, gurne mu dvadeset maraka u džep i šapne na uho “može li ‘Zlatne strune?’” A Halid k’o Halid, izvadi one pare i vrati mu.
Brojni legendarni albumi
“Biće pjesma, a ti idi počasti raju pićem”, samo mu je rekao.
Pomogao je, kažu, svakome kome je trebalo. Održao je više od 500 humanitarnih koncerata kojima je pomagao izbjeglicama, oboljelima od teških bolesti, pogođenim poplavama, porodicama koje su doživjele tragedije i brojnim drugim za koje niko i ne zna. Bio je vrlo osjetljiv na patnju drugog čovjeka, a gdje ćete da vas po boljem pamte nego po tome. I sam je znao reći da kada umre, ne želi da ga pamte po pjesmama, nego po tome kakav je čovjek bio. Odlično je to sumirao Miljenko Jergović:
- Danas bih rekao da je Halid možda posljednji čovjek koji je, ako ne već ljubavlju prema sebi, a onda nekom specifičnom dragošću ujedinjavao cijelu jednu zemlju. Osobno ću reći da sam ga volio i da je bio dobar čovjek. Osim što drugima nije nasjedao na muku i što nikad u ime nikakvog i ničijeg patriotizma nije raspirivao mržnju ni prema kome, Halid Bešlić bi svoju zvjezdanu popularnost koristio da ljudima ispunjava želje.
Jedno je sigurno: nikad nitko neće biti Halid umjesto Halida, napisao je poznati književnik.
Nazif Gljiva, Šemsa Suljaković i Halid Bešlić
Koliko seže Halidova dobrota, ništa bolje ne dokazuje nego taj talas dobrih priča koji je isplivao na površinu nakon njegove smrti. Niko, apsolutno nigdje, nije napisao ništa što bi umanjilo njegovu ljudskost i dobrotu, njegovu ostavštinu svijetu koji je u dubokoj podjeli i kojem dobrota treba više nego išta drugo.
A u toj dobroćudnoj plimi jedna priča se pomalo i izdvaja. Napisao ju je mladi srbijanski pjevač Slobodan Sloba Radanović.
- Umro je najbolji čovjek Sarajeva Halid Bešlić... Nisam o njemu ništa znao niti imao veze s tom muzikom dok prije desetak godina nije upala SIPA u narodnu kuhinju u Sarajevu. Bilo im je sumnjivo što je broj korisnika bio mnogo veći od budžetskih davanja za tu, inače državnu instituciju.
Posebna veličina
Uz Suzanu Mančić
U cijeloj kontroli, ulaznim fakturama i računima ispostavilo se da narodna kuhinja već godinama dnevno izdaje 100 obroka više od dobijenih sredstava. U nemoći i strahu, direktor je priznao da im prvi komšija Halid Bešlić godinama daje novac u kešu za te obroke, ali da neće da se zna, pa ih na crno spremaju za gladne ljude, napisao je Radanović.
Nije priča nova, neki su je načuli, a neki bili sigurni i da je istinita. Ali, činjenica da se upravo ta priča širi, a ne recimo neka o fenomenalnoj zaradi i rasprodanim koncertima, vilama, automobilima, razvratu... To je ta veličina Halida Bešlića.
Dobrota. Čista dobrota.
Dino Merlin i Halid Bešlić
