Jay Kelly: Na ivici suza i smijeha

Vješto, kroz cijeli film Jay Kelly, reditelj Noah Baumbach slika portret slavnog glumca iz naslova, kojeg sa tolikom prefinjenošću i šarmom portretira George Clooney. Uvodna kadarska sekvenca snimljena je s maestralnom preciznošću, tako da vas naprosto privuče i uvuče u priču o već vremešnom glumcu koji se gotovo nalazi na zalasku karijere ili možda u svojim najzrelijim glumačkim godinama.

Kako god bilo, Jay Kelly se povremeno vraća sjećanjima u svoju prošlost i doba kada je počinjao kao mladi glumac, a na to ga dodatno podsjeća drug iz mladosti Timothy (Billy Crudup), kojem je slučajno, prateći ga na audiciji, preoteo ulogu, a nešto kasnije i djevojku. Na čemu mu ovaj i sada, preko trideset godina kasnije, zamjera i zbog čega će se potući s njim. Timothy će završiti sa slomljenim nosom, a Jay sa šljivom pod okom.

Nakon toga će se nešto promijeniti u Jayju. Odlučit će prihvatiti počasnu nagradu filmskog festivala u Italiji, spakovati kofere, pokrenuti cijeli svoj tim predvođen agentom Ronom (Adam Sandler) i zaputiti se u Evropu s namjerom da presretne svoju mlađu kćerku Daisy (Grace Edwards), koja je s društvom krenula na proputovanje Starim kontinentom.

Ono što će otkriti na putovanju i ono što je bilo jasno i ranije, jeste činjenica da je Jay poput malog djeteta i da se o njemu neko stalno mora brinuti. To će se najviše odraziti na Rona i asistenticu Liz (Laura Dern), koji su davno, davno bili i mogli završiti zajedno, samo da nisu radili za Jayja.

Clooney zaista briljira kao naslovni junak i vidi se da je uloga kao skrojena za njega. Ne samo da glumi Jayja već se toliko saživio s ulogom i karakterom da je teško reći gdje počinje lik, a gdje sam Clooney. Naprosto je fenomenalan i daje sve od sebe, učinivši ulogu posebnom i performans nezaboravnim. S druge strane, Adam Sandler u svojoj prizemljenoj glumačkoj igri nadmašuje sva prethodna glumačka dostignuća i vjerovatno još jednom, nakon “Punch-Drunk Love” (Ta luda ljubav, 2002) u režiji Paula Thomasa Andersona, ostvaruje bravurozan performans.

Potpis na vješto napisanom scenariju ostavljaju reditelj Baumbach i glumica Emily Mortimer, a posebno se čini da je plejada likova, kojih zaista ima mnogo, umnogome uspjela u njegovom iznošenju pred kamerama, učinivši cjelinu gotovo savršenom. Autentičnost iza koje se krije pristup cijele filmske ekipe neprocjenjiva je i vrijedna svake pohvale. Također vrijedi spomenuti emotivnu i srceparajuću muziku koju je komponovao Nicholas Britell, a koja će vas u pojedinim momentima dovesti na ivicu suza, ali vam izmamiti i smiješak.

Put samootkrića naslovnog lika takav je da ćete se za vrijeme filma, koji traje nešto više od dva sata, provesti lijepo smješteni u sobi, gledajući čudo od pokretnih slika putem streaming diva Netflix, uz blagu tugu što niste bili u prilici da Baumbachov Jay Kelly pogledate u hramu sedme umjetnosti.