Izložba u Ljubljani: Provokativna ženska odjeća

U Muzeju grada Ljubljana predstavljena je izložba “Od korzeta do žaketa, izgled odjeće Ljubljančana 1850-1950.” Izuzetno atraktivna, višeslojna i privlačna, odlikovala se dobro oblikovanim ambijentalnim postavama i eksponatima. Jezgrovito sročena objašnjenja dodatno su privukla pozornost na modne trendove i uz eksponate zorno dočarala uvid u odjevni izgled Ljubljančana.

Mašta i različiti ukusi

Popratne didaskalije vratile su i sjećanja na radionice krojenja i šivanja. Nažalost, nije objavljen katalog izložbe, podsjećanje koje bi u životu održalo teško stečeno znanje, fotografije odjevnih eksponata, studijska promišljanja, koja bi nakon zatvaranja izložbe mogla koristiti učenicima srednjih škola, studentima dizajna i tekstilnih obrazovnih ustanova, te stručnjacima različitih područja i ostalim entuzijastima. Samo tiskani letak objašnjava da se sredinom 50-ih godina prošlog stoljeća počela stvarati jedna od najvrednijih zbirki ljubljanskog Gradskog muzeja - zbirka tekstila.

U središtu ovog začetka je dr. Angelos Baš (1926-2008), istraživač povijesti odijevanja u Sloveniji. Posljednjih 30 godina, kad je zbirku u okviru Kustodijata za urbanu etnologiju, sustavno oblikovala muzejska savjetnica Mojca Ferle, ona je postupno počela odražavati kulturu odijevanja ljubljanskog građanstva od druge polovice XIX stoljeća do 1950-ih godina. Zbirka 4.500 predmeta otkriva iznimnu baštinu, koja je još uvijek relativno nepoznata široj javnosti, pa se nadamo da će svjetlo dana ugledati opsežna publikacija, kojom će zbirka biti trajnije predstavljena publici, a time i popularizirana.

Plakat izložbe

Na izložbi nisam uočila “revolucionarni” odjevni komad odjeće, koji je 1911. zaludio SAD i Europu, suknju-hlače: jupe-culotte. Pokušala sam ustanoviti uzroke tog nedostatka. Pregled ondašnjih novina i drugog studijskog gradiva doveo je do ovog zapisa o kontroverznom ženskom odjevnom predmetu.

Nekoliko decenija prije ovog fenomena na ideju o hlačama je došla spisateljica George Sand (1804-1876), koja je svoje iskustvo zapisala u autobiografiji: “Dala sam da mi se sašije gvard-jakna od običnog sukna, sa jednakim hlačama i prslukom. Sa sivim šeširom i debelim vunenim ovratnikom bila sam pravi pravcati brucoš... Letjela sam s jednog kraja Parisa na drugi. Činilo mi se da bih mogla ići na put oko svijeta... Izlazila sam van po svakom vremenu, kući sam se vraćala u bilo koji sat, posjećivala sam partere svih pozorišta. Niko nije obraćao pozornost na mene, niko nije slutio da sam se maskirala. Kretala sam se opušteno, a sumnje je odvratilo i to što ni na odjeći, ni na licu, nije bilo ni traga koketnosti.”

Već iz ovog odlomka se vidi kako su hlače spisateljici donijele slobodu, pokretljivost, opuštenost i sprečavale da se prehladi. Te prijevremene slobode si je mogla priuštiti žena koja je već vlastitim načinom postojanja rušila barijere postojećeg, u koje je bio zarobljen ženski spol.

Ta mimikrija i njegovanje svjesne nevidljivosti, kad se George Sand pojavila u muškoj odjeći, nije izazvala burne reakcije, koje su žene s kraja prve decenije XX stoljeća doživljavale, kad su se u javnosti pojavljivale u jupe-culotte.

Kostim Leona Baksta za jednu od tri odaliske,
balet “Šeherezada”

Časopis Slovenec je ovako opisao novu žensku odjeću: “Današnje moderne ženske kreature u hlačama (ili ne-kreature!?) su samo malo slične suknji, jer su jako nabrane i široke. Hlače dosežu različito nisko, do cipela ili i malo više, tako da se vidi nešto od čarapa. Dole su sužene i mogu se završavati volanom. Preko tih hlača može doći lagani gornji dio-različite dužine i različitog kroja. Može biti do gležnja i tako pokriti hlače. Prorezi su također različitih duljina, sprijeda ili sa strana. Neke imaju otvor do struka, i kod njih se hlače naravno skroz vide, a druge su sramežljivije i imaju samo kratak otvor, pa se hlače vide samo u hodanju.”

Općenito, mašti i vještini krojačica i različitim ukusima, odnosno neukusima, pojedinih dama, prepušteno je najšire polje djelovanja. Reakcije na ovu odjeću, koja je uzdrmala dotadašnje ženske odjevne modele, bile su različite diljem Europe i kretale su se od podrške do zgražanja i napada na žene. Kakve su bile reakcije u slovenačkim novinama? Odlomak iz citiranog časopisa Slovenec najavljuje ratoboran stav u izvještavanju o ženskim hlačama.

Odlomci iz slovenačkih časopisa

Februara 1911. je anonimni pisac u novinama Slovenski Ilustrirani Tednik iznio izrazito negativno stajalište prema jupe-culotte: “Ugledni francuski list Gaulois je upitao modne krojače šta misle o novoj modi, kad žene namjeravaju nositi suknja-hlače ili hlače-suknja, kako god bi bilo bolje reći. Svi modni umjetnici su protiv nove mode, samo je poznati Paul Poiret (legendarni pariški modni dizajner, nazvan kraljem mode) za. A Jacques Doucet (pionir visoke mode na prelasku stoljeća) realizira nove naručene kostime, ali... čvrsto je uvjeren da se pametna žena neće namaškariti u takvo strašilo. Modna dizajnerica Madame Pouquin ogorčeno prenosi da je ovaj kostim stvoren za karneval. Lateriere mudro preporučuje našim ženama da široke hlače prepuste samo odaliskama. Armand kaže da je možda ova nova moda udobna za sport ili bi se i za to moglo naći nešto zgodnije. Redfern (engleska obitelj koja ja imala modni obrt kroz tri generacije) zna da takva presvlaka nije nimalo za ženu, ali Poiret je siguran da će žene u budućnosti zaista nositi hlače i da će se lijepo vidjeti njihovi delikatni članci, oko kojih će se svilene hlače vezati zlatnim obručem. Da prestrašimo Slovenke, sljedeći put ćemo pokazati moderno čudovište u takvim hlačama.”

U istim novinama, marta te godine, autor se zgrožen, sa puno žuči i mržnje, obrušio na najnoviju modu, objavivši fotografije žena odjevenih u jupe-culotte: “Najstrašnije što se može dogoditi našem zdravom ukusu je proljetna moda za žene. Egzaltirani pariški modni luđaci su izmislili da moraju cijeli civilizirani svijet pretvoriti u jednu samu Tursku i naše žene izjednačiti sa haremskim gospođama. Vjesnice nove mode već koračaju ulicama Parisa, ali su još uvijek priličito usamljene i uplašene. Modni dizajneri samo žele vidjeti kako će svijet prihvatiti njihovu novotariju, a treba odati priznanje svima onima, koji su se zalagali za tolike modne apsurde, da se sada, posramljeni, okreću od nove gluposti. Poznati engleski umjetnik Store je izjavio da se onemogući svaka žena, koja bi samo jedanput obukla te jupe-culotte, kako Francuzi nazivaju taj komad odjeće. Fotka pokazuje žene u šetnji, odjeća je iz Modne kuće Béchoff & David u Parisu.”

Ovom temom se u moderno doba dublje bavio istraživač Robert Devetak, koji je istakao i zapis o reakciji Ljubljančana: “Ovih se dana pojavila prva dama u hlačama u Ljubljani. Glumica njemačkog pozorišta, mnogo je vremena provodila šetajući ulicama Ljubljane. Publika se sve vrijeme držala dostojanstveno i taktično, nikome nije palo na pamet da se gospođi ruga i da vrijeđa, kako se to događa iz dana u dan u velikim europskim kulturnim centrima. To je bio znak da Slovenci i nisu takvi barbari i nekulturni, kakvim bi nas razni ‘prijatelji’ željeli prikazati u svijetu. Prema izvješćima ljubljanskih novina nova moda je učinila dobar dojam na ljubljansku publiku, jer u ženskim hlačama ne vidi ništa nepristojno, nešto što bi neko morao kritizirati.”

Detalj sa izložbe “Od korzeta do žaketa”, Muzej grada Ljubljane

Citati su dokaz da su se Ljubljančanke uživo upoznale sa medijatiziranom modnom novosti. Nosile su je pozorišne glumice, vješte u javnim nastupima. Pitanje je da li su i urbane žene skupile hrabrosti kupiti kontroverzni odjevni predmet, a vjerojatno im je nedostajalo odvažnosti za ovakav korak. Žene je u ondašnjem patrijarhalnom kontekstu epohe, po svoj prilici, od kupovine odvraćao strah, da bi u suknja-hlačama bile pretjerano eksponirane ili čak isključene iz tradicionalnog okruženja.

Novine Gorica i Soča su senzacionalistički obavještavale javnost, najvjerojatnije zato da bi ženski spol obeshrabrile od modnih novotarija. “U utorak je djelatnica (bečkog krojača Pollak) šetala Trstom u novoj ženskoj modnoj odjeći - hlačama. Naravno, to je za Tršćane bilo nešto posebno, a ulicama su je pratile cijele povorke nestašnih građana. Čule su se i neke ne tako suptilne primjedbe. Teško da će ta moda pronaći svoj put. Sljedećeg dana se moglo pročitati: ‘Iz Parisa je stigla nova moda, koja propisuje da žene moraju nositi hlače, kao što je običaj u Americi već nekoliko godina. Takva žena se pojavila na pokladni utorak u Trstu.’ Slijedile su novosti: ‘Takva će se žena, tako se priča, prikazati stanovnicima Gorice, koji će sutra biti na koncertu gradskog benda u Pučkom vrtu.’”

“Ta glasina... je u vrt izvukla neuobičajeno velik broj znatiželjnika, koji su uzalud čekali Ženu u hlačama. Morali su se zadovoljiti ženskim hlačama koje su bile izložene u izlozima Pregrada&Černetiča i Steinera.” “U nedjelju su se napokon pojavile dvije žene u hlačama na koncertu gradskog benda u Pučkom vrtu. Publika ih je okružila i pratila po vrtu. Druge nesreće nije bilo.”

Obimnija vijest o toj temi izvještava: “U svim gradovima, u kojima se takve žene pojavljuju, događaju se ulične scene protiv žena u hlačama, što u mnogim slučajevima ometa i promet. Posebno veselje u tome imaju pješaci, kojih u velikim gradovima ne manjka. Okupljaju se oko nositeljice nove mode i maltretiraju je na sve moguće načine... U Gaiatzu se žena u hlačama morala probiti kroz njih pucajući iz revolvera nekoliko puta, naravno u zrak. To je otjeralo izazivače nevolja, a ona je mogla neometano nastaviti svoj put.”

U liberalnijoj Soči obavijesti su bile eksplicitnije i tolerantnije: “Čujte, gospođe će nositi hlače ispod suknje. Suknja će imati proreze sa strane kako bi im se vidjele hlače. Hlače će biti izrađene od iste tkanine kao suknja. Pariški krojači su već razaslali žene po gradu da rade reklamu za takvu odjeću.”

“Razumljivo je da se u Gorici, posebno u ženskim krugovima, mnogo govori o novoj ženskoj modi - suknji-hlačama. Već sljedeće nedjelje u Gorici će se pojaviti žena u hlačama. Na različitim mjestima: Beč, Bukurešt, itd. žene sa novom modom nisu imale sreće, jer su ih izviždali, na aristokratskom balu u Beču vrata su im pred nosom bila zatvorena. U Trstu je žena u suknja-hlačama imala više sreće. Naravno, imala je oko sebe puno radoznalih, ali izviždana nije bila. Tršćanima su se svidjele suknja-hlače i kažu da je nova odjeća vrlo estetska. Šta kaže publika u Gorici?”

Za razliku od Gorice, gdje su pisali navijački i zlonamjerno, u Soči su isti događaj prenijeli priličito korektno: “Od subote su suknja-hlače izložene u dućanima Pregrad&Černetič u Gorici, a od nedjelje i kod Steinera. Gledatelja je prepuno. Nekim gospođama se suknja-hlače dopadaju, a druge pocrvene kad ugledaju novu odjeću u izlozima. Pričalo se u subotu i nedjelju prijepodne da će se na korzu kod benda u Gradskom vrtu pojaviti gospođa u novim suknja-hlačama. Bilo je dosta znatiželjnika, ali dame, koju je pobožna Gregorčičeva Gorica nazvala ‘prikaza’, nije bilo.”

Izrazito mačistički i agresivan je bio autor teksta u Primorskom listu, gdje su čitatelji u podužem članku mogli pročitati: “Žena više ne želi biti žena, nego muškarac. Ona želi iznevjeriti svoje vječne ženske ideale, koji su joj određeni prirodom i Božjom voljom. Želi odjenuti hlače, možda uskoro i sablju i pušku! Hodaće ulicama s cigaretom u ustima! To je ženska emancipacija, koju nam nudi propadajuća francuska nacija... Nije li sramota da Slovenci prvi počnu s takvim apsurdima i glupostima... Takva žena je ljigava, Bogu nemila, a ljudima odvratna!”, sručio se i na poziv Dramskog društva slovenačke mladeži, gdje su odlučno najavili da će publika glumicu vidjeti u jupe-culotte.

Na ovom mjestu je prikladno upitati se: šta je odjeća? Moglo bi se reći da je odjeća granica između sebe i ne-sebe, fizičkog i društvenog. Prema Michelu Foucaultu, odjeća je veo koji leži između njegova dva pojma tijela, između individualnog mikro-tijela i društvenog makro-tijela, koje konstituira okom vlasti. Vlast djeluje tako da žene takorekuć prilijepi za paradigmatske slike žestvenosti. U patrijarhalnoj kulturi u svijesti svake žene prebiva panoptični muški poznavatelj: neprestalno se izlaže njegovom pogledu i prosudbi. Žena živi svoje tijelo onako kako ga vide drugi, anonimni patrijarhalni Drugi.

Izbor novinskih zapisa prikazuje kako je modna novotarija šokirala javnost i počela rušiti tradicionalno ukorijenjene smjernice ženskog odijevanja. Konzervativni krugovi su se oštro usprotivili liberalnijem stilu odijevanja, koji bi značio oslobođenje ženskog tijela.

Ovako usmjereni novinari su ih često grubim, uvredljivim sadržajem odvraćali od kupovine. Žene, koje su se u javnosti pojavljivale u jupe-culotte, bile su tretirane kao čudnovate i muškobanjaste. Ženska neposlušnost i pobuna protiv muških dominantnih obrazaca već je u prošlim povijesnim razdobljima bila praćena stigmom, isključivanjem i ismijavanjem.

Za razliku od drugih književnica, Ljudmila Prunk-Utva (1878-1947), slovenačka spisateljica, pjesnikinja i prevoditeljica, u listu Slovenska gospodinja se iskazala poučnim i smirenim pristupom. Kritički je progovorila o gospođama koje predano prate svaki modni hit i bila skeptična hoće li sa jednakim entuzijazmom prihvatiti izazovne jupe-culotte. “Ove hlače su široke, vrlo slične turskim dimijama (hlače koje nose Turkinje): dopiru do članaka. Preko hlača je obična suknja, koja sprijeda s lijeve strane ima otvor. Sva ova nedavna modna ludila, tvrde neki, bila su samo preludij za senzacionalnu revoluciju u ženskom modnom sustavu, predpriprema za jupe-culotte, za suknju sa otvorom za hlače.”

Sa suknja-hlačama počinje potpuni redizajn ženske odjeće. Ovaj fenomen izazvao je mnogo zanimanja i komentara... Pseudofeministkinje tvrde da je to velevažan fenomen za ženski pokret, koji se ozbiljno mora pratiti, jer i na taj način žene pokazuju svoju ravnopravnost muškarcima. Sa higijenskog stanovišta liječnici odobravaju i ponovno preporučuju ovu modu. Berg, švedski fiziolog sa medicinske akademije, jupe-culotte naziva idealnom odjećom za žene.

Ruski balet u Parisu i
Leon Bakst

U Ljubljani dvije pozorišne glumice nose jupe-culotte, a isto su uradili i u Dramskom udruženju slovenačke mladeži u Gorici. Vjerojatno ih je inspiriralo pariško pozorište.

Podsjetit ću na ljeto 1910. kad su Ballets Russes u Parisu izveli “Šeherezadu”, a scenografiju i kostime uradio ruski umjetnik Leon Bakst (1866-1924). U Galeriji Tretiakov u Moskvi čuvaju 12 Bakstovih bilježnica sa po 100 stranica, u koje je umjetnik ubacivao isječke iz francuskih i stranih novina i časopisa o svojim uspjesima, od 1910. do 1916.

Njihova privlačnost leži u svježini i autentičnosti dojmova koji odražavaju povjesni puls vremena. Odvojeni dijelovi mozaika spajaju se u vrlo raznoliku sliku Bakstovog i života njegovih kolega u Ballets Russes.

Jelena Terkel je u svom članku navela niz izvornih publikacija iz Bakstovih bilježnica: tako francuski autor, o Leonu Bakstu, kreatoru kostima za balet Kleopatra, kojeg je impresario Sergej Dijagilev (1872-1929) postavio sa ruskim plesačima u Operi Comique, bilježi kako nema modne odjeće, izrađene u atelierima Parisa, Londona ili New Yorka, gdje se nije osjećao, direktno ili indirektno, utjecaj ovog izuzetnog ruskog umjetnika. Inspiraciju za dizajn i izbor boja ruski umjetnik je pronašao na Orijentu. Prema piscu, možda najveće Bakstovo individualno dostignuće je njegov dizajn scenografije i kostima za predstavu “Šeherezade”, na muziku Rimskog-Korsakova.

Pariški stilisti odjeće Worth, Paquin i Poiret su inspiraciju pronašli u baletnoj predstavi sa istočnjačkim kostimima. Pod njezinim utjecajem je 1911. lansirana nova modna kolekcija egzotičnih tkanina, turbana, perja, a najviše pozornosti je plijenila jupe-culotte, suknja-hlače inspirirane Orijentom.

Drugi isječak iz novina prenosi: “Što je još zanimljivije, uspjeh našeg baleta utjecao je na najnoviju parišku modu. Nakon raskošnog mise-en-scènea ‘Šeherezade’ sa Bakstovom scenografijom i kostimima, pariške dućane su preplavili modni noviteti u perzijskom i indijskom stilu... Zamislite: Baksta sada opsjedaju pariške gospođe, posebno umjetnice, koje od ‘umjetnika mode’ traže da im dizajnira kostime. Čak i na ulicama možete vidjeti elegantne Francuskinje u odjeći perzijskog i indijskog stila.” Jedan novinski isječak iz Bakstovih bilježnica je dio iz Bakstovog interviewa: “U Parisu često posjećujem velike krojače, kao što su Worth, Paquin, Lucile i Callot. Mnogi modeli nose moje ime.” Na pitanje, umjetnik je vizionarski odgovorio: “Nemojte misliti da su moje suknja-hlače, koje su izazvale veliku pometnju, i ubrzo izašle iz mode, zauvijek nestale. One će se sigurno vratiti.”

Bakstovo proročanstvo se obistinilo. Doduše, nakon 1911. pojavili su se novi modni trendovi, koji su jupe-culotte potisnuli u povijest. Hibridni odjevni predmet, spoj hlača i suknje, danas personificira želju gospođa da žive onako kako im odgovara, aktivno i bez bilo kakvih ograničenja.

(Sa slovenačkog prevela
Nada Zdravič)