Isidora Ratković, rediteljica: Živimo ispod ružičastih naočala ideala
Autorica Isidora Ratković/
Film mlade autorice Isidore Ratković iz Sarajeva “Zašto ne zaplešete” najprije je na Betina Film Festivalu u Hrvatskoj ovjenčan nagradom za najbolji regionalni film, potom je ovo ostvarenje nagrađeno Grand Prixom “Radomir Bajo Šaranović” za najboljeg mladog reditelja/icu na Leskovačkom Internacionalnom Festivalu Filmske režije LIFFE, da bi prije nekoliko dana film autorice Ratković bio nagrađen i na Alexandre Trauner Film Festivalu u Mađarskoj.
Film “Zašto ne zaplešete” je priča o mladom paru koji na pragu zasnivanja ozbiljne veze i zajedničke budućnosti susretne starijeg muškarca koji prodajom svojih stvari pak želi ostaviti prošlost za sobom. “Uz sigurnu režiju i kvalitetnu glumu valja svakako istaknuti i zaigranu kameru, što film u konačnici čini najboljim u svojoj kategoriji”, saopštio je povodom nagrađivanja ovog filma žiri Betina Film Festivala.
Potencijalno povjerenje
Isidora Ratković u razgovoru za Oslobođenje, na pitanje šta joj kao mladoj rediteljici znače ove nagrade, ističe da joj navedena festivalska priznanja znače mnogo kao nekome ko je na početku svog filmskog puta.
- Posebno jer na taj način dobijam potencijalno povjerenje kreativnih saradnika za buduće filmove. Osim ovih nagrada, film je prikazan na više od 15 internacionalnih i regionalnih festivala, što mi je dalo priliku da putujem i vidim kako stvari funkcionišu negdje drugo, ali i da upoznam super nove ljude i možda buduće saradnike. Doduše, zbog Covida nisam mogla otići baš svugdje, ali u odnosu na prošlu godinu koju smo svi proveli u kući, otići bilo gdje je bilo baš osvježavajuće, kazala je Raković.
Kako je nastao ovaj film, te šta je za Vas bila inicijalna ideja za njegovo stvaranje?
- Ovaj film je nastao kao zadatak da adaptiramo kratku priču u pozorišni i filmski medij na drugoj godini studija. Film smo snimali prošlog ljeta, dok je Covid bio u jeku i sjećam se da je sve oko mene bilo depresivno i da sam rekla sebi da moram snimiti ne školsku vježbu, nego kratki film i kako god da ispadne, dobro ili loše, moram stati iza njega i mora biti moj. To mi je tada dalo neki smisao u životu. Bilo mi je jako važno da zadržim atmosferu predivne Carverove priče po kojoj sam pisala scenarij i da dam sebi prostor da istražim šta je ekvivalent te atmosfere u filmskom mediju, ali i kako tu atmosferu inkorporirati u bosansko društvo. Mislim da sam dala sebi veliki zadatak za taj period studija i drago mi je da jesam.
Žanrovski je film označen kao romantična drama, bavite se mladim ljudima u emotivnom odnosu koji su pred donošenjem važnih odluka, kako biste opisali njihovu priču i šta nam ona govori o Vašoj generaciji?
- Ja našu generaciju doživljavam kao nesposobnu da se suoči i preuzme odgovornost, živimo ispod ružičastih naočala ideala i estetika koje nam serviraju mediji i društvene mreže i tako sam i željela da film izgleda - prelijepo, dok ispod površine tinjaju neprijatne istine i odgovornosti koje čekaju.
Film je nastao u okviru Vašeg studija na ASU Sarajevo, koliko generalno vidite prostora za nove autorice i autore, te koliko im se u našoj kinematografiji pruža prilika da snimaju i izraze se?
- Situacija u našoj kinematografiji je sve lošija, snima se jako malo i rijetko i mislim da su zbog toga mladi autori pod velikim pritiskom kada dobiju priliku da režiraju jer im se čini da ako pogriješe, neće dobiti novu (što je, nažalost, vjerovatno i tačno). Mislim da je ovaj tip straha i pritiska i dobar i loš za kreativni rad - dobar jer mislim da zaista ulažemo svoj maksimum kada dobijemo prilike, a loš jer se to naprosto kosi sa kreativnim procesom - on je za mene prije svega vezan za slobodu istraživanja i eksperiment. Jedina sreća je da u umjetnosti nema pravila i da se nikad ne zna kad će ko i na kom dijelu svijeta napraviti odličan film. Ni novac ni uslovi nisu garant. Što ne znači da je super što ih nemamo.
Šta je za Vas kao rediteljicu najvažnije kada je film u pitanju?
- Za mene je u filmu, kao i u životu, najvažnija autentičnost i hrabrost. Volim najrazličitije filmove i zapravo me uvijek dotakne ono što je iskreno. Uvijek se osjeti ako je neko radio film šablonski da bi zadovoljio neku traženu formu ili čak ideologiju. Mislim da ako nismo iskreni i ako nismo spremni kopati po sebi i ponuditi neki novi pogled na stvari, ne treba ni da se bavimo umjetnošću. Prepisivanje tuđih misli i načina me nervira.
Ne spuštati standarde
S druge strane, film nije samo umjetnost već i medij i industrija, a na kraju krajeva to je i naš posao, tako da mi je često teško osuditi bilo šta što nastane u Bosni jer znam koliko smo obrazovanjem i prilikama hendikepirani u odnosu na razvijenije zemlje, koliko je potrebno snage da se napravi bilo kakav film ovdje, ali i da je potrebno od nečega živjeti. Ipak, jako je važno da ne spuštamo standarde kontinuirano i da se ne ponavljamo.
Možete li izdvojiti neke autorice i autore čija je estetika uticala na Vas?
- Mislim da je sve što sam ikada pogledala, dobro i loše, na neki način uticalo na mene i moje kreativne procese. Rediteljski su mi trenutno najzanimljiviji Ingmar Bergman, Wong Kar Waia, Lee Chang Dong, Michael Haneke i ako se u mojim radovima bude vidio njihov uticaj, biću sretna.
Kakve biste filmove željeli realizirati u Vašem budućem radu, recimo kakav biste dugometražni igrani film snimali?
- Kod mene se stvari mijenjaju iz dana u dan i, iskreno, nemam pojma. Trenutno sam fokusirana na razvoj svog kratkog diplomskog filma i završetak studija.
