Intervju s Majom Ombašić: Zapad nije ništa izmislio, samo je na svoj način preradio ono što su druge civilizacije ostavile čovječanstvu
Kao prvo pitanje, čini mi se neizbježno, u vezi je sa samim nazivom eseja “Padati u visine” (“Tomber vers le haut”). Može li se padati prema gore?
- Prije nekoliko godina, otisnula sam se u Saharu kako bih snimila dokumentarac o karavanama soli. Oduvijek sam bila fascinirana piscima i misliocima privučenima pustinjom (da navedem samo Saint-Exupéry, Théodore Monod, Lawrence d’Arabie, Andrée Chedid, Jacques Lacarrière, Charles de Foucauld, Isabelle Eberhardt...). Svaki od njih proživio je mistično iskustvo u pustinji, i moram priznati da sam nesvjesno mislila da ću i ja doživjeti otkrovenje dostojno prosvjetljenja. (Smijeh). Ništa od toga se nije dogodilo, osim što sam u pustinji bila obuzeta spoznajom da ljudska svijest proizlazi kao očita stvarnost između neizmjernog a potpuno praznog prostora i svemira iznad naše glave.
Horizont, svijest i beskraj svemira
Kad ste u pustinji, postoje samo horizont, svijest i beskraj svemira, s tim što svemir nije više samo u knjigama astrofizike već pred nama, tako da kad ležite i gledate zvjezdano nebo pustinje – koje nije nalik ni jednom drugom nebu na planeti jer smo tu uronjeni u mrak i zvijezde koje nam se čine nadohvat ruke – onda doslovno imate dojam da padate u visine. Takvu vrstu euforične vrtoglavice nikad nisam doživjela.
U isto vrijeme, ponovno sam čitala “Težina i milost” Simone Weil. Najmističnija filozofkinja 20. stoljeća, koja se suočila s čudovištima Prvog i Drugog svjetskog rata, primjećuje da kad čovječanstvo dotakne dno i dosegne kraj ciklusa nasilja, ima samo dva izbora: ili potpuno nestati ili padati prema gore, odnosno ustati i povezati se s nečim svetijim od naših jadnih individualnih života. Radi se o transcendenciji koja nas vuče prema gore i daje smisao našim postojanjima.
U traženju istine, dotakli ste se svih važnih tema današnjeg svijeta vraćajući se korijenima problema koje pokušavate predstaviti kao posljedicu današnje situacije. Gdje je zapadna civilizacija, po Vašem mišljenju, napravila pogrešne korake? Gdje i kad je izgubila tu vladavinu nad svijetom?
- Zapad predstavlja Renesansu kao razdoblje apsolutnog buđenja, neospornog kulturnog i civilizacijskog preokreta tokom kojeg, kao čarolijom, postaje središte svemira, vrsta zakonitog nasljednika onog najboljeg što ljudska vrsta ima: znanje i humanizam. Međutim, ono što zapadne istorijske knjige tek počinju doticati jest doprinos i nasljeđe “drugog” koji je omogućio spomenutu renesansu i vijek prosvjetljenja. Kada sam bila studentica, niko ni na jednom zapadnom fakultetu koje sam pohađala nije govorio o izbjeglicama iz Carigrada koje su svježe stigle na obale monotone venecijanske lagune, noseći u svojim koferima znanje i spoznaje sa Bliskog i Dalekog istoka. Međutim, učili smo da je italijanska renesansa čudo koje se samo stvorilo bez ikakvog dodira sa drugim svjetovima i kulturama i da je uzvišena univerzalna kultura rođena u srcu Evrope endemična za ovo mjesto. Na dan 11. septembra 2001. godine bila sam u amfiteatru na Fakultetu u Ottawi, pohađajući predavanje političkih nauka i filozofije. Nakon što je saznao za događaj koji će preoblikovati kartu svijeta, profesor je prekinuo nastavu i nakon duge šutnje počeo govoriti o veličini i važnosti istočne civilizacije kako bi razbio stigmatizaciju, nepromišljene reakcije i mržnju prema drugom. Počeo je s popisom stvari koje Zapad duguje Istoku, počevši od prevoda grčkih tekstova antičke prošlosti na arapski, tekstove čije smo tragove potpuno izgubili skoro hiljadu godina, a koje su preveli misirski i arapski mislioci pa ih onda poslali sa svojim trgovcima na zapadne obale Mare Nostruma.
Često se kaže da je antička Grčka kolijevka naše civilizacije, ali tek počinjemo govoriti o tome što su druge civilizacije, primjerice, pridonijele prvima racionalnim grčkim misliocima kada su odlučili ostaviti mitologiju po strani i krenuti prema racionalnosti. Thales odlazi u Egipat proučavati sjenu piramida kako bi se vratio s Teoremom Talesa, koji nije ništa drugo nego konceptualni teorem onoga što su Egipćani materijalizirali stvaranjem piramida i čijem se remek-djelu čovječanstvo divi hiljadama godina poslije. Ipak, Zapad se, od renesanse nadalje, uvjerava, bilo to opravdano ili ne, da je moguće samog sebe poroditi, proživljavajući neviđeni intelektualni preporod, nekako čudesno i gotovo ex nihilo (jer radije zanemarujemo koncept međusobne povezanosti između kultura i civilizacija). Ovaj ideološki prekid omogućava naglašavanje “racionalno-individualnog” i potpuno odbacivanje “svetog kolektiva” kome smisao života nije bio upitan. Tada Zapad počinje osvajati svijet i to osvajanje počiva na novoj figuri: figuri autonomnog i racionalnog pojedinca koji stoji pred svijetom i prirodom kao nadmoćno biće kojem ne treba ništa osim učinkovite znanosti koja će mu omogućiti da ide dalje, posebno u smjeru tehničkog napretka. Na političkoj razini, nadolazak današnjih liberalnih demokratija gdje vladaju primat pojedinca i njegovih prava nad državom i cjelinom, crpi inspiraciju iz daleke renesanse. U ovom novom svjetskom poretku koji, prema mom mišljenju, datira od renesanse, čovječanstvo gubi svoj odnos prema svetom, svijet nije više začaran unatoč tehničkim dostignućima. Međutim, napredak nikada nije bio sinonim za sreću jer ne odgovara na egzistencijalna pitanja.
Nažalost, od početka, ovo humanističko obećanje univerzalističkog nadahnuća (nužno imperijalno) funkcionira s dvostrukim standardom. Dok probuđena Evropa ulazi u vijek prosvjetljenja izlazeći postupno iz srednjovjekovne tame, razdvaja političke i vjerske moći i kune se samo u sekularnost, paradoksalno, ista ta prosvijetljena Europa kreće u osvajanje svijeta, uspostavlja kolonije diljem planete, nameće svoju religiju i dogmatičan pogled na svijet (kojeg sama više ne želi). S jedne strane, doba prosvjetljenja za jedne; sa druge strane, Christopher Columbus i otkriće Novog svijeta (kao da je prije njegovog dolaska američki kontinent bio kulturna pustinja), danas sinonim za osiromašivanje do gole kože, a sve kako bi se održali sjaj i veličina kontinenta razuma i svjetlosti kojem silno treba zlato drugih da zasvijetli svojim hiljadama svjetala (ovo nije samo metafora: Otomani kontrolišu Mare Nostrum i trgovina zlatom je sve teža, i zato evropski kraljevi traže nova tržišta). Pa, uzmite primjer Kanade. U posljednjih petnaestak godina je društvo osvijetlilo prisustvo prvih naroda, domorodaca. Do tada, rijetko se čulo o njima, iako većina kanadskih provincija nosi korijen iz njihovih jezika: saskatchewan, manitoba, abitibi-temiscamingue, québec itd.
Postoji 77 izvornih lokalnih jezika, niti jedan nije službeni. Službeni jezici su engleski i francuski, doneseni tokom dolaska kolonizatora u srcu vijeka prosvjetiteljstva. Koji paradoks, zar ne? Razmislite o još jednom paradoksu: dok Da Vinci crta univerzalnog i humanističkog čovjeka, na evropskim lomačama gore oni koji utjelovljuju drugost: heretici, ali posebno žene, ti drugi potpuno nepoznati racionalnom i kartezijanskom razumu, nužno muškom. Olympe de Gouge će, usred plemenite francuske revolucije, otkriti ovaj dvostruki standard koji Zapad tako cijeni, po cijenu vlastitog života. Nešto prije smrti (završit će na giljotini), reći će: lijepa su ova vaša prava koja proizlaze iz Francuske revolucije, ali gdje su prava žene, bolesnih, robova iz dalekih kolonija, gdje su drugi? Ukratko, ovaj zapadni dvostruki standard, što ga tragično vidimo u geopolitičkoj aktualnosti, sastavni je dio zapadne civilizacije. Dakle, da odgovorim na vaše pitanje, Zapad počinje gubiti svoju dominaciju nad svijetom u trenutku kada se njegov dvostruki standard počinje otkrivati. Ne možete sami sebe proglasiti čuvarom kulture, humanizma i univerzalizma, primjenjujući te vrijednosti na jedne, a ne na druge.
Da li je još moguć povratak izvornim vrijednostima, u smislu pomirenja Istoka i Zapada?
- Ne poznajem nijednu veliku civilizaciju koja se nije opremila usmenom ili pisanom poveljom koja sadrži humanističke vrijednosti usmjerene prema Dobru. Zapad nije ništa izmislio. Samo je na svoj način preradio ono što su druge civilizacije ostavile čovječanstvu. Povratak smislu, humanizmu, univerzalnim vrijednostima pitanje je koje se tiče cijelog svijeta, a ne samo Zapada koji se samoproglasio čuvarom humanističkih vrijednosti koje nameće cijelom svijetu prema svojim geopolitičkim interesima. Ako postoji pomirenje, pogotovo sada kada je Zapad razotkriven zbog svojih dvostrukih standarda, treba početi ispitivati, pa čak i dekonstruisati sliku koju Zapad ima o Drugom, onome što nije on jer, vrlo često, Drugi, poput cijelog koncepta Orijenta naprimjer, samo je imaginarna konstrukcija u glavi Zapada. Eminentni orijentalist Edward Said već davno je ukazao na opasnost zapadne konstrukcije Drugoga, Zapada koji je proglasio samog sebe čuvarom velikih univerzalnih vrijednosti i koji usput crta kartu svijeta prema svojim željama i interesima, a uvijek navlačeći odoru humaniste, donosioca svjetlosti i kulture ostatku svijeta. Tom ostatku koji je, eto, ostao u tami jer nije doživio renesansu i koji čeka svjetla humanizma kao ozeblo sunce. Isti Said objašnjava: zapadna civilizacija zna samo za binarnu i linearnu misao i stav, neka vrsta možda čak i nesvjesnog dihotomskog razmišljanja jer osnova samog početka zapadne civilizacije crpi korijene iz židovsko-kršćanskog pripovijedanja, koje je samo po sebi dihotomično. To nam je Nietzsche tako jasno objasnio i upozoravao na posljedice ovog stava ne samo za Zapad nego za cijeli svijet. Naime, opasnost ponašanja na dihotomski način prema drugačijosti dovodi do sljedećeg rezultata: oštra podjela “Osvijetljeni Zapad čuvar humanizma i univerzalizma protiv sveg Ostalog” formira se kroz homogenizaciju (prikazivanje različitih istočnih kultura i ljudi kao jednog monolitnog Orijenta) i esencijalizaciju (suštinu univerzalnih unutarnjih karakteristika koje, naravno, Zapad određuje i lijepi po čelima svih drugosti kao etikete kojih se poslije vrlo teško riješiti).
Dehumanizacija drugog
Vjerovatno poznajete francuskog filozofa židovskog porijekla Jacquesa Derridu koji je bio zabrinut zbog ovog zapadnjačkog/imperijalnog stava koji periodično i ciklusno prelazi s krajnje brige za humanizam na potpunu dehumanizaciju Drugoga (on se, naravno, odnosi na ono što je kontinent svjetlosti i razuma učinio njegovima tokom holokausta). Prema njemu, jedini način da se izbjegne takav pristup je uspostaviti koncept radikalne “drukčijosti”. O čemu se radi? Po mom mišljenju, o pravom humanizmu, odnosno omogućavanju drugome da ostane radikalno drugačiji jer je to njegovo prirodno pravo. Tek onda, kad su svi prihvaćeni kao radikalna drugost, može se početi druga faza, tj. graditi na onome što nas veže.
Smatrate da bi se Zapad trebao vratiti Orijentu, kolijevci civilizacije?
- Kada govorim o Orijentu, govorim o viziji svijeta koja je svojstvena najstarijim civilizacijama koje je čovječanstvo poznavalo, a koje su utjelovljavale organske vizije, odnosno vizije prema kojima čovjek nije to kartezijansko svemoćno biće, odvojeno od svega, od prirode, svijeta, drugih, i koji nameće svoju dihotomnu i binarnu viziju u kojoj postoji precizna linija razdvajanja između moje svijesti i svijeta izvan mene. U istočnoj viziji, pojedinac nikada nije u odnosu akcije-reakcije sa vanjskim svijetom kojim želi dominirati (Descartes, otac moderne nauke, misli da čovjek želi i treba postati gospodar i vlasnik prirode), već je neodvojiv dio svijeta, jednako kao što je i svijet dio njega. On je dio cjeline i vice-versa. Zanimljivo je primijetiti da danas, s planetarnom krizom, vidimo vitalni i nužni povratak upravo takvom načinu razmišljanja gdje međuzavisnost nije samo moderan koncept već jedina mogućnost preživljavanja (pandemija je konkretno utjelovila ovu ideju međuzavisnosti). Ako čovjek želi preživjeti, mora se vratiti multidimenzionalnom pogledu na život i izaći iz svog ratobornog binarizma u kojem uvijek postoji ideja: mi protiv njih, čovjek protiv prirode, svjetlo protiv tame, dobro protiv zla, materija protiv duha, fragment protiv cjeline…
U jednom dijelu, govoreći o religiji, kažete da je ona jedina konstanta, jedina neprolazna kategorija koje se čovjek čvrsto drži. Koje je mjesto religije danas?
- Kada govorim o religiji, govorim o potrebi ljudskog bića da vjeruje u nešto veće od sebe, nešto što transcendira njegovo čisto materijalno postojanje i daje smisao životu. Dugo vremena čovjek je projicirao potrebu za transcendentnošću u božansko. No, to nije jedini put. Umjetnost, veliki projekti i vizije za svjetliju budućnost, plemeniti i univerzalni humanizam (stvarni!), sve to su pozivi koje čovječanstvo upućuje svetom jer ga očajnički treba. Sveta je i samo ljudska svijest. Institucionalizirane religije gotovo uvijek su iskrivile ovu potrebu za transcendentnošću u nešto imanentno i stoga ljudsko, često previše ljudsko, kako bi rekao Nietzsche, ali i stara kineska izreka: prst pokazuje mjesec, budala gleda prst.
Uprkos svim našim razlikama, postoji i nešto zajedničko, a to je odnos prema svetinji. Sveto kao naša fasciniranost u odnosu na misteriju života…
- Sveta je ljudska svjest ali je sveto ne samo ljudsko, već i sve ostalo. Svi oblici života, sve forme razmišljanja, svi načini postojanja, čak i oni radikalno različitiji od mog, sveti su. Mada, ovaj put, dodala bih, i napokon, svetost života, koja je temelj svake velike religije, ne treba više dogmu da bi se potvrdila, jer i nauka ide u istom smjeru. Uzmimo primjer astrofizike. Kada posmatramo život kroz astrofizičke naočare, vidimo koliko je ova čudesna odiseja našeg univerzuma, ma koliko bila plod slučaja, uzvišena avantura. Ono što nam astrofizika danas govori jeste da od samog početka stvaranja Univerzuma postoji neka "maglovita volja" koja želi život, i koja, zahvaljujući sporoj kompleksifikaciji materije od samog početka univerzuma, teži postizanju svijesti, naše, sposobne da sama sebe posmatra, ali i da svjedoči o univerzumu. Astrofizičari to nazivaju antropičkim principom.
Ovo filozofsko uvjerenje mi je došlo s neba, u pustinji, (možda je ipak moje iskustvo u pustinji bila neka vrsta iluminacije), gdje sam postala svjesna, paradoksalno, vlastite svjesnosti svjedoka koji samog sebe posmatra i ujedno posmatra kosmos i beskraj čiji je i sam dio, upravo u trenutku kad sam imala osjećaj padanja prema gore.... Ono što je sveto jeste čovjek i njegova svijest, iznad svih naših kulturnih, vjerskih, nacionalnih, identitetskih razlika, itd. Jedinstveni fenomen života na Zemlji i ljudske svijesti da o tome svjedoči je, po mom mišljenju, izvor spasa (postoji niz « da je » u astrofizici koji nas prisiljava da se čudimo svetosti života, spomenimo samo najbanalnije: da je udaljenost između zvijezda naše galaksije bila samo mrvicu drugačija, život na Zemlji bi bio nemoguć, da je Zemlja samo malo bila bliža ili dalja Suncu, ekstremna toplina ili hladnoća ne bi omogućile život na Zemlji, itd…). Zato, prema mom mišljenju, uvijek moramo padati prema gore. Mak Dizdar, uz kojeg padam prema gore svaki put kad otvorim Kamenog spavaca, -jedna od mojih omiljenih knjiga-, želeći prevazići nacionalne identitete i bivanje kroz naciju kao da je ono, zaboga, jedini ovozemaljski način bivanja, govori o potrebi da se ostave po strani zemaljski identiteti, često nacionalni, kako bi se čovjek povezao s kosmosom. Želja da se vrati izvorima srednjovjekovne Bosne je želja da se podsjeti na bogumilsku viziju kosmičkog, tj. Univerzalnog čovjeka.
Da li je moguć novi svijet koji bi poništio ovaj svijet bez kompasa, svijet dezorijentisanih, da li je moguć povratak osnovnom smislu života, povratak prirodi koja nas uči da je život u stvari jednostavan?
- Moj kontakt s domorodačkim narodima u Kanadi, posebno s narodom Anishinaabe, o kojem sam napravila dokumentarac, naučio me isto ono što i sveti tekstovi istočnih i zapadnih drevih filozofija, a to je da je čovjek samo dio velike cjeline koja ga okružuje (za domorodačke narode to je Priroda, za antičke Grke poput Stoika to je je racionalni svemir kojemu čovjek treba nužno da se pokloni i da ga samo zadivljujuće posmatra, nikad da njim vlada kao sto tvrdi Descartes) i da treba prihvatiti ulogu čovjeka u vezi s okolinom, ali uvijek u višesmjernom smislu. Ova pomalo skromna i kontemplativna pozicija daje pravo cirkularnom razmišljanju koje se, poput godišnjih doba, uvijek vraća istoj istini: Priroda je uređena i racionalna, sa svojim zakonima, a čovjek mora prihvatiti taj poredak kojem pripada. Problem zapadnog čovjeka, kao što sam već objasnila, leži u tome da od renesanse i pojave modernosti s autonomnim pojedincem-subjektom koji polaže zakletvu samo racionalnosti, zapadni čovjek ulazi u linearno vrijeme u kojem je bitan samo napredak i bijeg prema naprijed. Radeći to, postavlja se ispred prirode, a ne unutar nje. Počinje je zamišljati kao ogroman laboratorij pun resursa koji su mu na raspolaganju. Danas smo suočeni s granicom te linearne misli: pohlepna maštarija modernog čovjeka i njegovo vjerovanje u beskonačni tehnološki napredak sada se suočavaju s vlastitim egzistencijalnim dilemama: ili nastavlja razmišljati u eksponencijalnim terminima jer vjeruje da je tehnološki napredak neograničen, i stoga će vjerojatno biti kraj čovječanstva jer Priroda nema više ništa za ponuditi u tom smjeru, ili se vraća cirkularnom viđenju života, obnovljivom, vitalnom, organskom i holističkom, kako u ekonomskom, tako i u političkom, kulturnom i moralnom smislu.
Kao dijete napustili ste Mostar sa familijom, proveli određeni dio života u Švajcarskoj, pa se potom vratili u Mostar, pa onda otišli jos dalje, na drugi kontinent, u Kanadu, gdje i danas živite i radite. Kakav je vas doživljaj ezgzila? Kako biste ga vi formulisali?
- Iskustvo egzila danas za mene predstavlja metafizički osjećaj. Više nije riječ o drugdje i o domu, o mjestu kojeg nazivamo domom, nužno povezanog s geografskim mjestom kojem se moramo vratiti, korijenima, jer su oni simbol istine (problem nastaje kad geografsko mjesto postaje izvor istine ne samo meni nego i nekom drugom) Mislim da treba prevazići ovu vrstu zemaljskog egzila i razmišljati o kosmičkom egzilu kojeg istinski osjećam…Mak Dizdar je puno bolje od mene opisao ovaj osjećaj. Ubistveni identiteti ne vode nigdje, a opstanak naroda ili nacije ne leži u teritorijalnom, jezičkom, vjerskom ili nacionalnom zahtjevu, već prije svega u sposobnosti povezivanja čovjeka s beskrajem, s onim što je najtranscendentnije u njegovom postojanju. Egzil je znači metafizički jer smatram da se radi o osjećaju čisto ljudskom - možda najuniverzalnijem i najhumanijem koji postoji - a to je da smo dio 8 milijardi svijesti koje obitavaju na maloj planeti visećoj usred crnog svemira i koje se prije svega moraju suočiti s pitanjima na razini njihove zvjezdane kosmičke usamljenosti: zašto smo ovdje, odakle dolazimo i kamo idemo. Umjesto toga, binarni pogled "mi protiv njih, oni protiv nas, itd. zatvoreni i opsjednuti opasnom modernom zapadnjačkom idejom države-nacije (jedna država, jedna nacija, po mogućstvu monoetnička, jer sve sto predstavlja multikonfesionalizam ili multikulturalizam, gdje drugosti žive u harmoniji jedne sa drugima, koncepti su koje Zapad ne razumije u potpunosti.) širi se poput otrovnih gljiva širom planeta. Rezultat? Trenutno postoji 40.000 kilometara zidova na Zemlji koja služe za podizanje granica, jednih protiv drugih, što je u sustini opseg planete…
Na koji je način veliki libanski esejista, Amin Maalouf, uticao na vaš rad i razmišljanje, vašu posvećenost kulturi i nasljedstvu Libana. Liban-Beyrouth, Bosna-Sarajevo su glavne uloge u vašem prethodnom romanu "Među zidovima". Možete li nam bolje objasniti ovu neočekivanu vezu između ova dva grada?
- Kada sam prvi put pročitala njegov nezaobilazni esej « Ubistveni identiteti », shvatila sam koliko je ta koncepcija kulturnog, kolektivnog, vjerskog i nacionalnog identiteta opasna jer je neizbježno isključiva. Međutim, Maalouf snažno poziva na potrebu ispitivanja te ključne koncepcije identiteta. On razotkriva iluzije, zamke, manipulacije svih onih kojima je identitet bilo koje vrste neophodan da bi život imao smisla. Svaka njegova knjiga ukazuje na istu opasnost, a to je da će naša dihotomna civilizacija odvesti svijet u moralni brodolom iz kojeg će biti vrlo teško izroniti. Maalouf potječe iz dvostruke orijentalne i zapadne kulture i doživio je tužnu dezintegraciju Libana i veličanstvenu ideju Levanta kao kolijevke stare mediteranske civilizacije koja je vijekovima uspijevala na svojim obalama istodobno obuhvatiti sve različitosti. Pad imperija i poziv na nacionalizme i identitetske zločine doslovno su okončali hiljadama godina suživot naroda Levanta. Ideja o tom Libanu je nestala s građanskim ratom. I mi smo doživjeli sličnu sudbinu.
Upravo to moje oduševljenje kulturama i civilizacijama koje nisu dihotomne odvelo me putem Levanta. Posjetila sam Liban gdje sam napisala roman "Medju zidovima": dva ljubavnika, Lejla i Konstantin, probijaju razne brane stagniranih identiteta zabetoniranih u razlikama Zapad/Istok kako bi se vratili fluidnijem svjetonazoru, poput njihovih gradova, Bejruta i Sarajeva, koji su već davno utjelovili multikulturalan i multikonfesionalni suživot. Ta vrsta bivanja, koju Zapad nažalost ne shvata, ni sa moralne, ni sa političke, ni sa filozofske tacke gledišta, povremeno nestaje kao da smo ušli u novu eru gdje su glavni lajtmotivi sadašnjice razdvajanje/zidovi umjesto spajanje/mostovi…. Maalouf je u pravu kada kaže da su tame obuzele svijet kada su se svjetla Levanta ugasila i kada su ere država-nacija (monoetničkih), s ubistvenim identitetima zauzele zajedničko tlo koje nas je nekada povezivalo s drugima. Levant i njegove hiljadama godina stare kulture, o kojima govori Maalouf, doživjeli su prirodan suživot koji je imao karakteristike organskog cjelovitog sustava. Danas smo na rubu civilizacijskog brodoloma, vlastitog, izmedu ostalog zbog zapadnjačkog imperijalisma i njegovog dvostrukog geopolitičkog standarda koji je donio toliko štete Bliskom istoku i Levantu. Što nas može spasiti? Ako već gradimo zidove, trebat će nam snažne betonske brane protiv demagoga sa svih strana koji se boje multikulturnih, multikonfesionalnih, tj. višedimenzionalnih vizija života, koji se kunu samo u identitetske i nacionalističke pojmove. Trebamo se vratiti prenacionalističkom pogledu na svijet, poput onoga koji je bio prisutan u kosmopolitskom Beču Stephana Zweiga prije strahota stoljeća, odnosno Prvog svjetskog rata. Znam sta mislite, da je to utopija. Ali recite mi, šta se ikad u čovječanstvu promijenilo bez prethodne utopije koja osvjetljuje tamne staze? Naslućujem i vaše sljedeće pitanje: ali kako to postići?
Maglovite volje
Iako je istina da se ne možemo vratiti unatrag, možemo promijeniti stvari u sadašnjosti, počevši od obrazovanja. Često ponavljam Platonovu teoriju Ideja svojim studentima, koja tvrdi da pravo i istinsko znanje leži ispod lažnog znanja i relativističkih vizija svijeta. Ljudsko biće jasno može uspostaviti razliku između dobra i zla, istine i laži, pravednog i nepravednog, jer racionalnost naše svijesti je upravo taj izuzetni vodič. Stoga je nužno potrebno iskopati racionalnost naše svijesti čiji je vid zaslijepio supermarket raznih mišljenja i stavova, tj. lažno znanje. Šta je u stvari relativizam, pogotovo današnji? Relativizam je kad tvrdim da je moja vizija dobra i da je ona ta koja mora prevladati viziju drugog, i sve dok imam dobru retoriku za uvjeravanje i priklanjanje drugih mojoj viziji, istina više nije bitna. Mediji to sjajno odraduju danas jer im je istina na zadnjem mjestu. No, kako kaže Platon, svaki pokušaj dobra koji ne uključuje drugoga, tko god bio taj drugi, perverzan je sam od sebe jer oduzima onima koji ne pripadaju mom poimanju dobra, njihovu ljudskost i njihovu radikalnu drugačijost. Kad se to desi na razini jedne civilizacije, tu je onda sve dopušteno. Aktuelnost to nažalost potvrđuje. Stoga je padanje prema gore pokušaj udaljavanja od ubistvenih identitetskih zločina kako bismo se uzdigli prema visinama i bolje uvidjeli tu Makovu Modru rijeku na čijim obalama jasno uvidjamo univerzalne forme ljudskog života i njegove svijesti kao nešto najsvetije što postoji. To je pravi univerzalni humanizam, a ne ova njegova loša kopija koja ne prestaje padati prema dolje, sve niže i niže…Preostaje nam nada za neko novo razdoblje, neku novu misao, nešto potpuno novo, naravno ako čovječanstvo preživi svoje vlastite samoubilačke stavove prema sebi i Prirodi. A hoće. Sjetimo se one "maglovite volje" o kojoj pričaju astrofizičari i koja silno, od samog početka, nužno želi život. Ona je na razmjeri kosmosa puno jača od ljudske gluposti.
