Ideologije naklonjene i nenaklonjene nauci

Liberalne, građansko-demokratske ideologije su svakako pronaučne ili, ako ćemo biti precizniji i iskreniji, više naklonjene nauci. Totalitarni režimi su obično antinaučni - sjetimo se Staljina i Lisenka - ali pri tome su vrlo skloni nauci kada je u pitanju tehnologija naoružanja. Konzervativci i američki republikanci često su na strani mambo-džambo pseudonaučnih stvari: na njihovom udaru su naročito teorija evolucije i problematika klimatskih promjena. Zeleni-environmentalisti su naklonjeni nauci u pogledu klimatskih promjena, ali su gotovo militantno protiv nuklearne energije i GMO i gotovo slijepo propagiraju organsku proizvodnju.

Dio establišmenta

Pitanja koja su usko vezana za nauku i medicinu, a oko kojih su društva i političke ideologije visoko polarizirani, jesu klimatske promjene, upotreba genetičkog inženjerstva (rekombinantna tehnologija, a u zadnje vrijeme i CRISPR tehnologija, posebno njihova upotreba u poljoprivredi), abortus, istraživanja embriona, farmaceutska industrija, nuklearna energija, vakcinacija, teorija evolucije.

U radu “The nature and origins of political polarization over science”, objavljenom 2021. u Public Understanding of Science, navode se podaci iz jedne studije iz 2016. (Dunlap et al) koji pokazuju kako “velika većina (84%) američkih građana koji se izjašnjavaju kao demokrati prihvata naučni konsenzus da su klimatske promjene uzrokovane ljudskim aktivnostima”. Gotovo svi liberalni demokrati (94%) vjeruju da su klimatske promjene velika prijetnja, ali se samo mala manjina konzervativnih republikanaca slaže (19%, prema Kennedy and Hefferon, 2019). Štaviše, ta se podjela naglo proširila od početka 21. vijeka.

Problem leži u činjenici da se nauka doživljava kao dio establišmenta. Za mnoge naučne projekte novac zaista stiže od establišmenta - finansiraju ih vlade. Recimo, EU finansira ogromne projekte kroz Horizon inicijativu, NASA se finansira iz američkog državnog proračuna, kao i istraživanja NIH (National Health Institutes). Dakle, nauka se percipira ili kao dio establišmenta, ili kao djelatnost ovisna o vladajućoj strukturi. Svako ko hoće da stekne masu sljedbenika, a pri tome neće da se zvanično zakači s vladom, može udariti po nauci i naučnim spoznajama i proizvodima, primjerice vakcinama. Desničarski (pogotovo ultradesničarski, šovinistički) populizam crpi upravo to - prikazuje sebe kao “narod” potlačen odlukama i preporukama koje su zasnovane na nauci. Ovo spinovanje potlačenosti je emaniralo u borbu protiv epidemioloških mjera - ograničavanja kretanja, nošenja maski i vakcinacije i prikazivano je u desničarskim i libertarijanskim krugovima kao atak na slobodu pojedinca, često puta u mješavini s upoređivanjem ovih desničarsko-libertarijanskih pokreta s Jevrejima u holokaustu.

Populisti bilo lijevih ili desnih uvjerenja ne vjeruju elitama i osjećaju to kod svojih potencijalnih sljedbenika. Oni pravilno registruju društveno nezadovoljstvo - primjerice, korupciju u zdravstvu i onda taj problem generaliziraju na cijelo zdravstvo, pri čemu je prosto najlakše udariti na vakcine i epidemiološke mjere. Primjeri poput skandala sa talidomidom šezdesetih, DDT-jem, duhanskom industrijom, svijest građana da korupcija u zdravstvu postoji (a mnogi su je osjetili i na svom ličnom primjeru) može biti dovoljna da populisti, u najmanju ruku, budu sumnjičavi prema činjenicama.

Naučne norme i konsenzusi

Paradoksalno, sada kada je nauka postala više regulisana nego ikad prije i kada se lijekovi i vakcine kontrolišu strožije nego prije - nepovjerenje je naraslo. Naime, prije samo tridesetak godina nije se toliko polagalo na sistemske preglede naučnih radova o nekoj temi (primjerice, određenu vakcinu), vrhunski dokaz su bili subjektivni pregledi (zapravo, mišljenje eksperta, a danas je to najniži nivo dokaza). Talidomid je pušten u upotrebu bez ispitivanja kroz koja bi danas prošao. Salk nikada ne bi mogao vakcinisati milion djece u sklopu eksperimenta efikasnosti vakcine. Međutim, regulatorna tijela su državne institucije - poput FDA, EMA i nacionalnih agencija za lijekove. Oni su ti koji će uperiti prst u proizvođače i proizvod i tražiti određene standarde. U očima onih koji imaju povjerenje u nauku, ovo je pozitivna stvar. U očima populista i onih koji nemaju povjerenja u nauku, ovo je način kako da establišment, odnosno elite, kontroliše nauku po svojim planovima i doktrinama.

Mnogi konzervativci zaista imaju problem s naukom i teže prihvataju naučne norme i naučni konsenzus - jedna trećina Amerikanaca ne prihvata da su fosilna goriva vodeći uzrok klimatskih promjena, a za one koji su libertarijanci ili konzervativci je manja vjerovatnoća da će se vakcinisati protiv Covida.

Međutim, ni liberalno-demokratske, socijaldemokratske i zelene političke opcije nisu uvijek naklonjene nauci. Ove struje se protive korporatizmu, a time prirodno i farmaceutskoj industriji, zatim genetičkoj modifikaciji usjeva i nuklearnoj energiji. Naučnost-antinaučnost političkih ideologija ne može se podvesti isključivo pod antagonizam lijevo-desno, liberalno-konzervativno i da praktično niti jedna postojeća politička ideologija nije istinski pronaučna.

Jelena KALINIĆ