Husnija Kamberović, istoričar: Revizionističkim narativima se možemo suprotstaviti samo ozbiljnim naučnim istraživanjima

Pred nama je deveto izdanje History Festa. Šta ovogodišnje izdanje donosi publici, te kako je programski koncipirano?

- Zadržali smo koncept koji smo gradili u prethodnim izdanjima. To znači da organiziramo razne panel-diskusije, predavanja, promocije knjiga, predstavljanje naučnih projekata, izložbe i našu tradicionalnu doktorsku radionicu, na koju sam posebno ponosan, jer kroz tu radionicu, zapravo, stvaramo mrežu mladih naučnika sa Balkana i Evrope koji bi u narednim decenijama trebali biti nositelji naučnih istraživanja.

Svjedočenja iz prve ruke

I ove godine smo se potrudili da među učesnicima History Festa budu i akteri pojedinih povijesnih zbivanja. Tako ćemo, naprimjer, ove godine ugostiti kao jednog od sudionika ambasadora Michaela Steinera, koji je bio zamjenik visokog predstavnika neposredno nakon rata. Tu su i članovi Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine u vrijeme genocida u Srebrenici i pregovora o miru u Daytonu. Cilj je da od njih iz prve ruke pokušamo saznati neke činjenice koje dosad nismo znali.

Osim toga, još istrajavamo na tome da okupljamo historičare iz raznih zemalja i sa velikih univerziteta. I ove godine od evropskih univerziteta najzastupljeniji su oni iz Njemačke (Berlin, Minhen, Regensburg), ali tu su i historičari iz drugih zemalja, kao i iz Sjedinjenih Američkih Država.

U fokusu su, dakle, tri velike godišnjice. Najprije, na koji način će biti tematizirana 80. godišnjica od kraja Drugog svjetskog rata, te kako gledate sa povijesnog stanovišta na ovaj događaj i njegove refleksije na naš današnji svijet? Kako se on danas percipira u postjugoslovenskim okvirima, kako pamtimo antifašističku borbu?

- Godišnjica završetka Drugog svjetskog rata je planetarno važna i u mnogim dijelovima svijeta se o tome razgovora i na to podsjeća, na različite načina. Mi smo odlučili o tome organizirati dva velika panela: jedan o partizanskom pokretu u Jugoslaviji, a drugi o tome šta se dešavalo 1945. i koliko je bilo represije, o čemu se u posljednje vrijeme jako puno piše.

Mi vidimo da je partizanski pokret u današnjoj kulturi sjećanja marginaliziran, što je posljedica satanizacije kroz revizionističke historiografije. A riječ je o najvećem antifašističkom pokretu u Evropi! Ipak, primjetno je da u posljednje vrijeme partizani opet poprimaju važnije mjesto barem u historiografijama ako ne u javnom prostoru. U Sloveniji je, naprimjer, objavljeno niz knjiga o partizanima (jednu veoma vrijednu je napisao profesor Jože Pirjevec, koji će biti i sudionik ovogodišnjeg History Festa), pojavljuju se i knjige o pojedinim važnim partizanskim bitkama (o Sutjesci, naprimjer), mi u Sarajevu pripremamo za objavu partizanski dnevnik Nijaza Dizdarevića... Ali, mislimo da treba otvarati i tamne stranice tog pokreta. Zato ćemo govoriti i o represiji 1945, ali valja na to gledati u kontekstu tadašnjeg vremena, a ne po savremenim parametrima. Kao što je kazao slovenački historičar Božo Repe, kada se procjenjuje nivo represije u pojedinim državama, ne smiju se zanemariti uzročno-posljedične veze. Jer, “u državama koje su pretrpjele milionske žrtve i onoliko toga kao Jugoslavija (ili Sovjetski savez), teško je zamisliti da će stanje biti isto kao u SAD-u, gdje je civilno stanovništvo rat provelo u miru i udobnosti, a ni broj vojnih žrtava nije usporediv”.

Uz to, profesor Tvrtko Jakovina će imati predavanje koje je naslovio “Dan pobjede i godine zaborava. Kako su društva koja slave ratove zaboravila najveću pobjedu i najveće žrtve?” Dakle, prilično puno akademske diskusije.

Pored toga, obilježavate i trideset godina od genocida u Srebrenici. Znamo da u našem društvu, ali i širim regionalnim okvirima danas možda intenzivnije nego ikada ranije postoje veliki prijepori oko ovog tragičnog događaja. Šta nam negiranje genocida govori o stanju u našim društvima, te kako smo došli do tačke da se genocid nastoji u potpunosti relativizirati?

- Relativiziranje genocida u Srebrenici je opasno, a o negiranju da i ne pričamo. Mi smo na History Festu postavili jedinu granicu: nema relativizacije, a pogotovo negiranja genocida. O svemu možemo diskutirati, sve možemo stavljati pod sumnju, ali to ne! Međutim, to ne znači da ne treba objašnjavati i dodatno istraživati kontekst u kojem je počinjen genocid. Ima tu prostora za dodatna naučna istraživanja, a tu nam arhiva Haškoga suda nudi pregršt neistraženog materijala.

Naravno da nam je važno da hrabro iskoračimo u nova istraživanja i da u razgovorima i saradnji sa naučnicima izvan Bosne i Hercegovine mijenjamo te negativne percepcije. Ne smijemo ostati izolirani. Nama treba saradnja sa naučnicima izvan BiH u vezi s tim istraživanjima i trebamo učiniti još puno na tom planu. History Fest je samo jedna platforma na kojoj će se ta saradnja moći vidjeti, ali druga, dubinska saradnja, mora se realizirati izvan ovog festivala. Svako ko u tome može pomoći – dobro je došao. Mi smo spremni na tu saradnju ako će ona doprinijeti mijenjanju percepcije o genocidu u Srebrenici. Naprimjer, želimo saradnju i sa historičarima u Srbiji koji se suprotstavljaju negiranju genocida, što je dominantno obilježje srpske historiografije, ali i sa drugima iz Evrope, koji svojim radom doprinose da se sazna istina o genocidu u Bosni i Hercegovini. Mi takve naučnike trebamo dodatno pozivati na saradnju.

Deveto izdanje History Festa/

Ove godine se dotičete i tridesete godišnjice Dejtonskog mirovnog sporazuma, u trenutku jedne od najvećih poslijeratnih političkih kriza koju pamtimo. Šta nam sa istorijskog stanovišta govori ova godišnjica, kako gledate na Dejtonski sporazum i njegovo mjesto u našem aktuelnom trenutku?

- To je velika tema i njoj ćemo doista posvetiti tri panela i nekoliko promocija. Mi ćemo pokušati da u jednom panelu sa članovima tadašnjeg Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine saznamo što više informacija o pozadini Dejtonskog sporazuma, dok ćemo u jednom panelu razgovarati sa nekim od visokih predstavnika međunarodne zajednice (uključujući i aktuelnog visokog predstavnika, gospodina Christina Schmidta), o njihovim iskustvima u provedbi i tumačenju odredbi Dejtonskog sporazuma. Ali, mislim da će jedan isključivo akademski panel možda ponuditi nešto doista novo. Naime, riječ je o panelu u kojem će naučnici iz Njemačke, Francuske i Sjedinjenih Američkih Država ponuditi nova saznanja koja su pronašli u novootkrivenim dokumentima. Tako se barem nadamo. A vidjet ćemo kako će to biti u diskusiji.

Nema bježanja od istine

Ova tema je sada aktuelna zbog krize u kojoj se nalazimo. Lično mislim da ne smijemo podleći zovu savremene krize i u interpretaciji Dejtonskog sporazuma 1995. zaboraviti kontekst u kojem je taj sporazum potpisan. Savremene frustracije ne bismo smjeli prenositi u prošlost.

Sva tri događaja koja su u središtu festivala na izvjestan način povezuje i pojam revizionizma. Kako ga vidite u onome što jeste istorija na ovim prostorima, i kako se stručno suprotstavljati revizionističkim narativima u tumačenju prošlosti?

- Revizionističkim narativima se možemo suprotstaviti samo ozbiljnim naučnim istraživanjima sa osloncem na dokumente. Nema tabu tema, nema bježanje od istine, nema straha da ćemo zbog traganja za istinom biti proglašeni nacionalnim izdajnicima. To se odnosi i na sve ove teme o kojima ćemo mi raspravljati na ovogodišnjem History Festu. Naravno, treba imati u vidu da mi na Festu ne možemo odgovoriti na sva ova pitanja, ali možemo postavljati standarde, dogovarati zajedničke nastupe protiv revizionističkih nasrtaja na našu nauku. Zato nam je važna saradnja historičara iz regiona i Evrope, a ovaj History Fest je jedno od mjesta gdje to stižemo raditi.

Pitanja kulture sjećanje i suočavanja sa prošlošću takođe su neizostavno prisutna i u ovogodišnjem izdanju History Festa. Kada se osvrnete na posljednje tri decenije, kako biste opisali ono što smo kao društvo postigli na tim poljima i šta istorijska nauka može uraditi u procesu konačnog pomirenja?

- Nema suočavanja sa prošlošću bez njenog temeljitog i nepristrasnog proučavanja. Kako je to nedavno izjavila Nevenka Tromp, “bez prepoznavanja i priznanja genocida ne mogu se izgraditi dugotrajan mir ni pomirenje”. Vjerujem da upornim i profesionalnim radom historiografija tome može doprinijeti. Ali, oslanjanjem samo na historiografiju, bez angažmana na ostalim poljima, nećemo moći napraviti neophodne korake za razvoj naših društava.