Hari Zlodre: Narod bez kulture je osuđen na propast

Dobro došli u Sarajevo. Da li je ovo Vaše prvo gostovanje u našem glavnom gradu?

Hvala lijepa na dobrodošlici. Meni je u Sarajevu uvijek lijepo. Bio sam nekoliko puta do sada. Što se tiče dirigiranja, davno, još kao student sam tu dirigirao jedan simfonijski koncert. To je bilo krajem osamdesetih. Poslije nisam nikad dolazio baš u Sarajevo radi umjetničkih i radi glazbenih događanja. Ovo je sada zaista lijepo. I sa “Floramye” me posebno raduje da ću moći ovdje sa glazbenicima, pjevačima u operi, napraviti “Floramye” onako kako je ja vidim već godinama i nadam se da će izvedbe biti lijepe u petak i u subotu.

Kako je došlo do saradnje sa Narodnim pozorištem Sarajevo?

Pozvao me sadašnji direktor Opere Ileš Bečei, sa kojim sam radio prošle godine. U dva navrata postavili smo Tijardovićevu “Avanturu u Šangaju”, jednu mjuzikl operetu u kojoj je on pjevao tenorsku rolu i tako smo se upoznali. Kada sam vidio da je umjetnik pravog ranga, pozvao sam ga da sudjeluje u praizvedbi Tijardovićeve opere “Dioklecijan”. Tako da smo radili prošlo Splitsko ljeto na tome i opet sa krasnim iskustvima. Zahvaljujem mu na ovome pozivu.

Povod je, naravno, izvedba slavne operete “Male Floramye”, i to povodom njenog stotog rođendana. Koliko je bitno ovo djelo u svijetu opere?

“Mala Floramye” je jedna od prvih u Hrvatskoj glazbenoj baštini, jedan od prvih operetnih oblika, koji je skladan 1926. Temeljena je na tradiciji bečke operete sa malim modernim štihom, ali je svakako naslonjena na tu vrstu izraza, poput djela Johana Straussa, Franza Lehara i drugih velikana koji su se bavili operetom u Evropi. Ona je zaista jedan pisar ove naše glazbene tradicije, ne samo Hrvatske nego i šire.

Po čemu je ona tako specifična i zašto se tako dugo izvodi u teatrima širom regije?

Zašto je specifična “Mala Floramye”? Iz razloga njene iskrenosti, njene tematike u kojoj Tijardović povezuje melodramatske elemente sa onim komičnim, što je karakteristika većine opereta. Međutim, naslonjena je na splitsku tradiciju, na dalmatinski izričaj.

Veliki ansambl/Velija Hasanbegović

I kako je Tijadović uvijek u životu govorio da vrhunska umjetnost, pa tako i muzička, ima dva najvažnija elementa koji moraju biti zadovoljeni, a to je ljepota i jednostavnost. Kako je Tijardović cijeli svoj život težio prema ta dva elementa, to se itekako vidi i čuje u “Maloj Floramye”. Zato je ona i dan-danas biser, aktualna, vrijedna i vrijedi.

Vaša karijera je bogata i zanimljiva - na šta ste posebno ponosni?

Radim ovaj svoj posao 35-40 godina i tu se zaista skupilo puno, puno stvari, izvedbi, kompozicija, opera, baleta, koncerta i raznih naslova. Riječ ponos baš puno ne volim jer ima jednu konotaciju koja mi nije baš draga, ali mogu reći da sam sretan kada radim.

Dosta stvari se u tih 35 i nešto godina dogodilo, a evo samo da se sjetim te prije spomenute praizvedbe “Dioklecijana”, koji je napisan šezdesetih godina prošlog stoljeća. Mi smo ga prošlo ljeto prvi put izveli. Tijardoviću je to bilo jako važno pred kraj života. Molio je u Zagrebu sve kulturne institucije da postave operu prije nego šta umre, da se izvede njegov “Dioklecijan”. To je jedna ozbiljna opera u kojoj je Tijardović rijetko ozbiljan. I, evo, mi smo to prošlo ljeto napravili.

Mogu se toga sjetiti sa posebnom srećom, kao i izvedbe “Grka Zorbe” na jednom Splitskom ljetu na prokurativama koja je bila isto za pamćenje, pa se mogu sjetiti 13 ili 14 izvedbi “Ere sa onog svijeta” u Vrlici na Česmi. Iz ljeta u ljeto sa predivnom publikom, sa ansamblom koji se kroz tih 14 godina mijenja i u solistima i u orkestru, ali to su neki moji sretni trenuci. Recimo, 24-25 naslova baletne glazbe koju sam izveo kroz ovaj niz godina. U HNK-u u Splitu, “Labuđa jezera” u tri verzije, “Trnoružice”, pa baleti... To su stvari koje me ispunjavaju srećom.

Spomenuli ste festival Splitsko ljeto koji ste jedno vrijeme i vodili. Da li ova umjetnička smotra i danas živi ugled kakav je imala za Vašeg vođstva?

Bio sam ravnatelj glazbenog dijela šest ljeta. I mislim da u životu svakog festivala postoje, ono što se kaže, i brijegovi i doline. Prolazili smo kroz razne stvari pa su nekad izgledali da prestaju biti ono što bi trebalo, a onda bismo poslije nekih godina vidjeli da smo opet dosegli jednu razinu koja može biti respektabilna.

Prva repriza je u subotu, 28. februara/Velija Hasanbegović

Prema tome, mislim i sada, Splitsko ljeto, sa ovom novom upravom, pokušava napraviti jedan iskorak. Evo, i prošle godine sa tim “Dioklecijanom”, koji nije jednostavna stvar, ali itekako je uspjelo. Prema tome, mislim da takve stvari čuvaju ugled jednog ljetnog festivala.

Nekako smo navikli da teatarske kuće u regiji imaju mnoštvo problema sa finansiranjem. Kakva je situacija u HNK-u Split, čiji ste ravnatelj biti u jednom periodu i čiji ste neodvojivi dio i danas?

Da, teatarske kuće imaju problema sa financiranjem, ali ne samo ovdje, svugdje u svijetu je tako. Današnje vrijeme je tako, vrlo je brzo, nema strpljenja. Nema čekanja i to je jedna fabrika umjetnosti, kako ja volim reći, gdje se događaju jako grube stvari. Posebno i kod nas u Hrvatskoj, a mogu zamisliti kako je u Bosni i Hercegovini.

Političare treba stalno uvjeravati i to je ono što sam i ja radio dolje, doslovno, da je jedno kazalište institucija koja i postoji da bi trošila novce. Ako imate političare koji očekuju da će teatar biti samoodrživ ili da će zarađivati nešto, onda je od starta kriva osnova. Uopće za bilo što, bilo koji iskorak u veću kvalitetu. I onda se događa ono što smo svi mi znali osjetiti kroz svoje živote, ono odumiranje, a nikako da taj organizam umre, a stalno odumire.

Ali, kažem, mora čovjek biti uporan i stalno govoriti mi smo tu da trošimo. Da pružamo vrhunsku umjetnost jer jedna nacija, jedan narod bez kulture je osuđen na propast vrlo brzo.

Trenutno radite kao profesor na Umjetničkoj akademiji u Splitu - koliki je interes mladih ljudi za muzičko obrazovanje danas?

Da, radim kao profesor na umjetničkoj akademiji u Splitu, predajem orkestar, dirigiranje i studentima solo pjevanja predmet operne uloge. Pročelnik sam Odsjeka za solo pjevanje već godinama i tu imam dobru sliku, onako geografsku kartu situacije šta je sa našim mladim vokalnim solistima.

Ljubavna priča/Velija Hasanbegović

Radim sve na tome da HNK u Splitu postane njihov prvi poslodavac. Još dok su na studiju, sa kolegicama Žanom Marendić i Terezijom Kusanović pokušavamo ih involvirati u sva događanja u teatru, preko zbora, ali i svih instanci gdje možemo - kao mlade instrumentaliste, violiniste, flaute, klarinete, klaviriste, gudače itd.

Mislim da je to nama profesorima prvi zadatak. Kad vidimo da imamo ispred sebe talentiranu osobu, mladu osobu, prvo joj početi tražiti posao još dok ona to ne zna. A istovremeno je i obučavati umjetnosti da danas-sutra, ono što ja volim reći, da se u glazbi osjeća kao kod kuće. Onda sa takvim čovjekom... možete na kraj svijeta.

I Vaš sin Natan se otisnuo u muzičke vode, te ste i nastupali zajedno. Vjerujem da ste ponosni…

Da, imam dva sina. Hvala vam na ovome pitanju. Imam dva sina. Natana, koji je stariji. On je već sada čovjek sa 30 godina. On predaje gitaru u Sinju, dosta gostuje i svira recitale. Nastupao sam prije, još dok je bio student, sa njim nekoliko puta u Hrvatskom narodnom kazalištu, a isto tako i Ivor, koji je mlađi četiri godine, on sad završava magistarski studij saksofona u Mastrichtu. I sa njim sam nastupao dok je još bio u Hrvatskoj prije nego što je otišao na zadnje dvije godine u Nizozemsku.

Opet izbjegavam riječ ponos, ali sam sretan što mi je sudbina dodijelila takva dva djeteta da se bave glazbom jer kad se baviš umjetnošću, onda imaš veće šanse za život. Pravi život, zdravi život.