Gordana Boban, glumica: Sloboda izbora je bogomdana i vrlo važno je znati odabrati šta želiš
Boban: Meni je pomoglo to što sam uvijek znala šta mi je životni prioritet/Muhamed Tunović
Takmičarski program ovogodišnjeg Festivala bosanskohercegovačke drame u Zenici otvoren je u četvrtak premijernom festivalskom izvedbom predstave “Kiselina”, prema tekstu Asje Krsmanović, u režiji Nermina Hamzagića i u koprodukciji Bosanskog narodnog pozorišta Zenica, XXIII festivala bosanskohercegovačke drame Zenica 2024. i Scene MESS Sarajevo. Tim povodom razgovarali smo sa dramskom umjetnicom Gordanom Boban, koja u ovoj predstavi igra sa Mirvadom Kurićem, Selmom Mehanović i Benjaminom Bajramovićem.
Ovo je Vaša treća saradnja sa BNP-om Zenica. Šta očekujete od predstave?
- Da, nakon predstave “Stop mašina” Danila Harmsa u režiji Aleša Kurta, zatim “Ravne ploče” Dragana Komadine u režiji Lajle Kaikčije, evo po treći put radim u BNP-u Zenica i zaista sam sretna što sam ponovo tu. Iskreno se nadam da ćemo predstavu “Kiselina” igrati dugo.
Neupitna vrijednost
Mislim da smo, na osnovu izvrsnog teksta Asje Krsmanović i zahvaljujući veoma inspirativnom redateljskom vodstvu Nermina Hamzagića, napravili vrlo dobru predstavu, kojoj želim dug i uspješan teatarski život.
Koliki je značaj ovakvog festivala za pozorište i kulturu u našoj zemlji?
- Festival domaće drame je iznimno važan, to je jasno i pticama na grani i moramo biti do neba zahvalni upravi BNP-a Zenica što njeguje ovaj festival skoro četvrt stoljeća. Bilo bi dobro da ih imamo više, ali s obzirom na to da smo mala zemlja i da je situacija u kojoj živimo takva kakva jeste... Apsolutno je neupitna vrijednost festivala domaće drame kako za pisce, redatelje, glumce, publiku, tako i za bh. kulturu uopće, za naš identitet i za naš jezik. BNP Zenica je čuvar ovih vrijednosti i još jednom mu hvala što ne odustaje i ne posustaje u namjeri da sačuva bh. dramski život. A, kako se država, politika, ekonomija odnose spram Festivala, to je neko drugo pitanje.
Kako je protekao proces rada na predstavi?
- Prije nego odgovorim, koristim ovu priliku da zahvalim redatelju Nerminu Hamzagiću i autorici teksta Asji Krsmanović što su mi ponudili suradnju na ovom projektu. Radili smo u izvrsnoj atmosferi, posvećeno i predano. Nermin je, kao redatelj, najzaslužniji za to, ali moram pohvaliti i cijelu ekipu koja je radila na predstavi. Zahvaljujem svima na profesionalnoj i ugodnoj suradnji i druženju.
Rođeni ste i odrasli u Livnu, očekivalo se da se bavite nečim drugim, ali je ljubav prema glumi prevagnula. Da li ste se ikad pokajali zbog izbora?
- Niko nije očekivao da se bavim nečim drugim, ali je istina i to da nikad nisam sanjala o tome da postanem glumica. Prosto su se događaji u periodu mog odrastanja odvijali tako da sam na kraju došla na prijemni ispit na Akademiju scenskih umjetnosti u Sarajevu, završila studij glume i dobila zvanje diplomirane glumice. Dakle, nisam nikad bila u situaciji da moram birati čime bih se bavila. I danas sam sretna i zadovoljna što je gluma moj životni poziv. A taj poziv omogućuje mi da na sceni prolazim kroz raznovrsna ljudska iskustva. Pomaže mi da učim o sebi i svijetu u kojem živim, pruža mi priliku da radim na sebi i pokušam postati boljom osobom.
U jednom od intervjua ste spomenuli da se očekivalo da postanete inženjer agronomije.
- Da ponovim, niko nije očekivao da budem ni agronom ni glumica. Moj otac je inženjer agronomije i njegov san je bio da Livanjsko polje pretvori u žitnicu koja bi hranila Bosnu i Hercegovinu. Po mom mišljenju je to bio plemenit san i zato sam jedno vrijeme pomišljala da upišem agronomiju. Uopće, divna je pomisao baviti se uzgojem hrane i hraniti ljude. S druge strane čovjek ima potrebu da nahrani i svoj duh i dušu, a umjetnost to može. Književnost, glazba, likovna, pa i dramska umjetnost, upravo to čine, hrane potrebu ljudskog duha za ljepotom. Lijep je osjećaj moći izazvati emotivnu reakciju kod publike, nekad smijeh, nekad tugu.
Na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu bili ste u klasi Bore Stjepanovića. Koliko ste mogli naučiti od ovog doajena bh. i jugoslovenskog glumišta?
- Profesor Stjepanović je iznimno dobar pedagog i zaista smo svi mogli naučiti puno toga o glumi na njegovim predavanjima. Prvo o disciplini u glumi, o načinu i sistemu na koji trebamo pristupati ulogama, o tome koliko moraš biti posvećen i predan dok radiš na ulozi, koliko na neki način moraš biti strog prema sebi samom da bi očuvao tjelesno i mentalno zdravlje i uvijek bio spreman odgovoriti na zahtjeve koje ovaj posao od nas glumaca očekuje.
Svi se sjećamo beskrajno duhovite predstave “Biće, biće”. U kakvom sjećanju Vam je ostao ovaj projekat?
- Ono što govori o toj predstavi je činjenica da je i danas rado gledana, da se inserti i citati iz predstave koriste na društvenim mrežama i to me baš veseli. Kolegica Sena Mustajbašić je napisala svevremenski tekst koji je na ovim prostorima gotovo uvijek aktualan. Životna priča u kojoj se prepoznaju mnogi. U vrijeme kad sam bila student prve godine glume, kolegica Sena je tekst “Biće, biće” radila kao svoj diplomski rad. Tada nisam mogla ni sanjati da ću jednog dana igrati u predstavi.
Podrška, razumijevanje i ljubav
Nekoliko godina poslije rata Sulejman Kupusović je okupio ekipu glumaca predvođenu divom našeg glumišta, pokojnom Nadom Đurevskom i napravili smo ovu predstavu. Mislim da bi se kolege Senad Bašić i Izudin Bajrović složili sa konstatacijom da je igrati predstavu pred uvijek prepunim gledalištem bio pravi užitak.
Kamerni teatar 55 Sarajevo Vaša je matična kuća...
- U Kamernom teatru sam zaposlena od 1996. godine, to je moja matična kuća, u njoj zarađujem svoj kruh i zahvalna sam što sam dio ansambla ovog respektabilnog teatra. Mislim da smo posljednjih deset-petnaest godina napravili vrlo dobre predstave koje ovaj ansambl potvrđuju kao jedan od najboljih u regiji. O tome svjedoče mnogobrojne nagrade koje smo osvojili na bosanskohercegovačkim i regionalnim festivalima. Kamerni teatar se ima čime pohvaliti. Upravo je u toku RUTA festival na kojem do 29. 5. gledamo predstave iz Hrvatske, Crne Gore, Makedonije, Slovenije i Srbije. Vrlo važan je i projekt “Djelidba - putovanje kroz BiH”, podržan od švicarske ambasade. Predstavu “Djelidba” Skendera Kulenovića u režiji Aleša Kurta već smo odigrali u Goraždu, Šamcu i Derventi, a planirana su gostovanja u Bihaću, Bosanskoj Krupi, Bijeljini, Lukavcu, Livnu, Tomislav-Gradu i Srebrenici.
Živite relativno povučen, miran porodični život. Iza sebe imate respektabilnu glumačku karijeru. Kako je moguće to spojiti?
- Meni je pomoglo to što sam uvijek znala šta mi je životni prioritet. To je upravo moja obitelj, moj mikrokozmos. Podrška, razumijevanje i ljubav koju međusobno imamo je najvrednije blago koje posjedujemo. Druga važna stvar po mom mišljenju je sloboda izbora. Sloboda izbora je bogomdana i vrlo važno je znati odabrati šta želiš, tj. ne želiš prihvatiti raditi. Nema tog novca i te ponude da bih uradila neke stvari koje su protivne meni važnima moralnim i ljudskim vrijednostima kojima se vodim kroz život.
