Goran Sarić, pjesnik, prozaista i prevodilac: Pisanje mi je pomoglo da ostanem svoj
Goran Sarić, pjesnik, prozaista i prevodilac/Admir Dervišević
Goran Sarić, rođen 1959. godine, pjesnik je, prozaista i prevodilac. Objavio je više knjiga poezije i proze, među kojima i sljedeće: “Naprijed u kameno doba” (poezija), “Ruka iz krasnog Niotkud” (poezija), “Ikar, u nebo zaljubljena kokoš” (izabrane pjesme), “Crna marica” (priče), “Rahat u Dokumu” (putopisi), “Lijepo gore klasici marksizma” (antiratni dnevnik), “Tri hefte do neba” (bolesnički zapisi), “Isus na dovratku” (priče)…
Nekako kao spontano
Osim toga, na naš jezik preveo je više od dvadeset djela nizozemske književnosti. Među njima su i djela Annie M. G. Schmidt, Geerta Maka, Kadera Abdolaha, Arnona Grunberga, Anne Enqvist, Abdelkadera Benalija… Nagrađivan. Uvršten je u nekoliko izbora savremene bosanskohercegovačke proze i poezije te izbor savremene bh. poezije na danskom jeziku. Član je P.E.N. Centra BiH. Živi i radi u Nizozemskoj.
Kako je nastajala knjiga i koliko dugo ste radili na njoj?
- Za razliku od većine mojih dosad objavljenih knjiga poezije, a imam ih ukupno osam, “Perina” nije nastala kao rezultat nekog unaprijed određenog koncepta. Pjesme u njoj su se nekako kao spontano, po periodima, formirale u zasebne cikluse: o davnoj prošlosti, o pošasti terorizma... Ipak, mislim da “kičmu” ove knjige tvore dva ciklusa mojih “prepjeva” sjajne dokumentarne proze nobelovke Svetlane Aleksijevič i veliki ciklus o šetnjama, to jest vježbama hodanja s protezom. Na tim su mi se hodnjama, naime, katkad znale desiti vrlo zanimljive stvari. Zato je “Perina” nastajala nešto duže nego velika većina mojih ranijih naslova.
Šta je za Vas književnost?
- Nekako se tako zalomilo da je za mene književnost mnogo više od pisanja. Po struci sam profesor književnosti, pa je i to, na izvjestan način, odredilo moj život. Osim toga, u najtežim situacijama - rat, koji sam dobrim dijelom proveo u Konjicu, pa amputacija noge - pisanje mi je mnogo pomoglo da, bez svjesne namjere, izbacim mnoge frustracije i strahove iz sebe i da u tim teškim okolnostima ostanem koliko-toliko svoj, to jest normalan.
Imate li književne uzore?
- Ne, uzore ne. Ali ima mnogo pisaca, i savremenih i onih kojih više nema među nama, kojima se iskreno divim i koje veoma poštujem. A kojih, to vam je kao da velikog gurmana upitate koje jelo najviše voli. Ovako ofrlje, što se kaže s pika, navešću vam imena Rabelaisa, Homera, Shakespearea... Pa Andrića, Crnjanskog, Márqueza, Llosau... U novije vrijeme rado čitam prozu Italijana Curzija Malapartea. Od naših, tu su Miljenko Jergović, Bekim Sejranović, Darko Cvijetić, Elvedin Nezirović... Dragi pjesnici su mi, među ostalim, Enver Kazaz i Almin Kaplan.
U kojim književnim formama se najbolje snalazite?
- Mada me mnogi smatraju prevashodno pjesnikom, bez lažne skromnosti smatram da sam i u prozi napisao neke, hajde da kažemo, solidne stvari. Tu prije svega mislim na dnevničku prozu: antiratnu, “Lijepo gore klasici marksizma” i bolesnički dnevnik “Tri hefte do neba”. No, ni slučajno se ne odričem ni putopisne knjige “Rahat u Dokkumu” i nedavno objavljene knjige priča “Isus na dovratku”.
Da li trenutno pišete nešto novo?
- Poslije kraćeg zastoja, opet pišem kolumne, koje uglavnom objavljujem na sajtu Prometej.ba, ili na mom sajtu: goransaric.net. To mi dođe kao neke male stilske vježbe u kojima reagujem na aktuelna zbivanja koja mi se čine važnim. Jer, smatram da pisac ne smije biti gluh ni slijep na dešavanja oko sebe, naročito kad kola krenu nizbrdo. A trebam li vas uvjeravati da se naša lijepa planeta već dugo kotrlja na pogrešnu stranu?
Kako izgleda Vaš proces pisanja?
- Najbitnije mi je da imam osnovnu ideju i kostur priče/pjesme. Ostalo dođe nekako samo od sebe.
Sasvim neočekivanim putem
Često me tekst odvede sasvim neočekivanim putem, pa se i sâm docnije iznenadim onim što sam zapisao. To su najbolji tekstovi.
Pratite li domaću književnu scenu - i šta pod njom podrazumijevate?
- Na to sam dobrim dijelom odgovorio kad sam naveo imena nekih od omiljenih pisaca. A domaću književnu scenu za mene čine svi koji pišu na istom ili, ako baš insistirate, sličnom jeziku. Uostalom, neka ga svako zove kako hoće. Važno je da se razumijemo, pišemo i čitamo.
Šta trenutno čitate?
- Trenutno čitam prevažnu, izvanrednu knjigu Slavka Goldsteina “1941, godina koja se vraća”. Usuđujem se reći da bi tu knjigu svi trebali pročitati. U njoj se opis istorijskih zbivanja i literatura sreću na najbolji mogući način. Eh, kad bi ljudi, pa i narodi, išta učili iz svojih grešaka...
Ena HASEČIĆ
