Goldoni je izumio dramski svijet koji je prirodni okoliš ljudskoj nutrini, svijet u kojem vanjske geste nisu najvažnije

“Moji su sugrađani bili odavno navikli na trivijalne farse i na groteskne spektakle. Moja versifikacija nikada nije bila uzvišena po stilu, ali upravo je to potrebno da se, malo-pomalo, privede k razumu publika koja je bila navikla na hiperbole, antiteze i na gigantsku romantičnu smiješnost.” Tako je u svojim memoarima pisao Carlo Goldoni (Venecija 1707 - Pariz 1793), autor brojnih melodrama, tragikomedija i više od 200 komedija, jedan od “najuvjerljivijih komediografa ljudske povijesti i dramatičar za sva vremena” (Boris B. Hrovat).

Novi odnosi stvarnosti i teatra

Goldoni se ne zaustavlja samo na analizi talijanskog teatra XVIII stoljeća nego ga želi unaprijediti, reformirati i unijeti u njega novine i karakteristike koje bi ga uvele u suvremeni trenutak europskog teatra toga doba. Stoga on talijansko kazalište oslobađa prazne retorike i fantastike i modernizira ga, stvara nove odnose stvarnosti i teatra. On je s talijanskih, konkretno venecijanskih scena zauvijek otjerao afektirane, čvrste maske starih komedija dell’arte, potjerao zaleđene maske glumačkih improvizatora i lutalica, pa nakon njegovih reformi Pantalone, Brighella, Arlecchino ili Dottore više neće kraljevati pozornicama. On je izumio dramski svijet koji je prirodni okoliš ljudskoj nutrini, svijet u kojem vanjske geste nisu najvažnije (Viktoria Franić Tomić).

On nije fotograf, nego radosni slikar površnog, umornog, putenog i prije svega herojskog svijeta/Marko Ecegović/

U njegovim komedijama do punog izražaja, prvi put, dolazi koralnost - brojnost interaktivnih likova među kojima ne postoje glavni - ali i satiričnost. On i Beaumarchais prvi razbijaju klišeje dotadašnjeg komičkog žanra i prave reviziju vrste sa stanovišta istinitosti. Goldoni na svjetskoj kazališnoj mizansceni ukida ponekad gotovo robotske scenarije komedije dell’arte i posvećuje se izgradnji karaktera, tipova i situacija utemeljenih na jezicima, govorima i idiomima (Mira Muhoberac).

Ili, kako to primjećuje Roman Karlović, jedan od njegovih prevodilaca, Goldoni svoju kazališnu reformu provodi vrlo postupno. Scenariji za komediju dell’arte isprva polako ustupaju mjesto tekstovima s cjelovitim dijalozima, maske uzmiču pred karakterima, stereotipni zapleti pred fabulama koje kritički odražavaju stvarni život - vrevu radničkog svijeta uz rivu, zavrzlame trgovačkih krugova u mletačkim domovima, pučke svađe u gradiću Chioggi, krize osiromašenog plemstva i ljubavne zgode aristokrata na proputovanju.

Povjesničar kazališta Silvio D’Amico pak zapaža da je Goldoni kontrapunktist, bliski rođak skladateljima toga doba. On nije fotograf nego radosni slikar površna, umorna, putena i prije svega herojskog svijeta, i u svojim slikama ne daje pobornike strašnih poroka ni uzore savršenih vrlina, nego muškarce i žene u njihovoj osrednjosti, uživajući često u tome da ih slika u njihovoj vanjskoj pojavnosti, a katkad i u njihovu intimnom životu.

Najzad, Vladan Desnica to ovako sažima: kao što je davno rečeno i utvrđeno, Goldoni nije neki dramski kolos. Njegova je snaga, u njegovim najboljim, zrelim djelima, u bistrom promatranju izbliza čovjeka i sredine koja ga okružuje, u realističnosti i sretnoj lakoći kojom taj svoj svijet i sredinu iznosi na pozornicu, u krajnjoj prirodnosti kojom se njegova lica ponašaju i izražavaju. I po tom njegovom stavu i načinu, kao i po toplini i blagoj humanosti kojom pristupa svojim licima i njihovim više-manje sitnim zgodama, on je još i danas sačuvao svoju svježinu i djeluje toplo i prisno.

Predstava u režiji Krešimira Dolenčića/Marko Ecegović/

Upravo ta svježina, toplina i prirodnost njegovih likova odlika je i komada “Ribarske svađe”, koji je koncem prošle godine, u adaptaciji i prijevodu Morane Čale, a u režiji Krešimira Dolenčića, gostovao u Zagrebu kao koprodukcija lanjskih Dubrovačkih ljetnih igara, dubrovačkog Kazališta Marina Držića i Hrvatskog narodnog kazališta Zagreb. Komedija, izvornog naslova “Le baruffe chiozzotte”, praizvedena je u Veneciji, u Goldonijevu matičnom teatru San Luca početkom 1762. godine, a igrana je širom kazališnog globusa. Legendarna je bila predstava u milanskom Piccolo teatru iz 1964/65. u režiji Giorgia Strehlera. U Hrvatskoj je zapamćena režija Joška Juvančića u zagrebačkoj Gavelli, kao njezina najdugovječnija predstava koja je igrala od 1996. do 2007. s ukupno 159 izvedbi, a pamti se i verzija Goldoni/Predrag Lucić “Barufe” u režiji Vite Taufera.

Najnovije “Ribarske svađe” premijerno su izvedene na 76. Dubrovačkim ljetnim igrama lani, kao prva predstava u dramskom programu, i to u parku Umjetničke škole Luke Sorkočevića. Njihova otvorenost svakom prostoru pozornice dopušta da se, osim ambijentalno, igraju i na zatvorenoj sceni. Dolenčić će u programskoj knjižici zapisati da je predstavu zamislio kao ribarski brudet u koji ide mediteranski temperament i grandezza, potreban i nepotreban ponos i čestitost, ljubav topla i ljubomora vruća, slon koji se učini od buhe, mali puk, plemenite misli i bujica laprdanja, talijanska glazba riječi sa gestom od Frančeza i plaštom od dubrovačkog govora, pa onda naši, Dubrovčani i njima slični, sve do Splita. Povrh svega, za sve, vas i nas, hoće se veselja, ljudi dobre volje, mira i blagoslova, smijeha i ljubavi.

Južnjački temperament

U središtu zbivanja su žitelji malog ribarskog mjesta, žene koje očekuju povratak muževa s ribarenja, jer kada se uhvati puno ribe, onda smo svi kontenti. Postupno među ženama počinju djelovati zli jezici, ljubav i ljubomora se smjenjuju, svađe i tučnjava postaju način ponašanja. Prepoznajemo fjaku, ali i vatreni južnjački temperament. Tu je i tribunal da bi se sve razjasnilo i pronašli krivci, kako bi u konačnici sav taj dišpet utihnuo, sve sjelo na svoje mjesto, svatko našao svog izabranika ili izabranicu i komedija završila svadbama protagonista, budući da jedno nestaje, a ljubav ostaje.

U središtu zbivanja su žitelji malog ribarskog mjesta/Marko Ecegović/

Dolenčiću je blizak taj mediteranski duh kojim odiše komad, tako ga i postavlja. Nisu rijetka obraćanja glumaca publici kako bi se nešto bitno naglasilo. Često se poseže za igrom riječi kao vezivnim tkivom koje struji predstavom, no sve ostaje u granicama vrckave komedije i dopadljive zabave, budući da će se sve akomodati na kraju.

Brojan glumački ansambl predvodi ženska ekipa: Ksenija Prohaska je gospođa Pavle, Angela Bulum gospođa Made, Nika Lasić, Nika Matušić i Nikolina Prkačin mlade djevojke Luce, Ore i Franica. Joško Ševo igra Patruna Tonka, role mladića Balda i Điva pripale su Nikoli Radošu i Bojanu Beribaki. Barkariol Duje je Stipe Radoja, Marjan Nejašmić Banić u ulozi je Šiška, zamjenika kancelara Kaznenog suda, dok je Borko Perić izvanredan kao Patrun Nikša.

Aldous Huxley, kultni engleski romanopisac i esejist, na jednom mjestu kaže da je vidjeti sebe onako kako nas drugi vide najblagotvorniji dar. Sposobnost da vidimo druge onako kako oni vide sami sebe nije nimalo manje značajna. Ali što ako ti drugi pripadaju nekoj drugoj vrsti i nastanjuju korjenito tuđinski svijet? Tako daleko ne odlaze ni Goldoni ni Dolenčić, a možda bi, upravo zbog drukčijeg pristupa i promišljanja teatra, to bilo itekako uzbudljivo.