Fotografije kao simbol otpora
Opsada Sarajevo/Danilo Krstanović
Danilo Krstanović je nadasve jedan od fotografa koji je obilježio i Oslobođenje, i domaću fotografsku scenu, ali definitivno i opsadu Sarajeva. Vjerujem da se time vodio i tim festivala MESS kada je odlučio upriličiti Krstanovićevu izložbu na otvaranju ovogodišnjeg izdanja Modula memorije.
Bajrović: - Tačno. Trudimo se svake godine imati barem jednog domaćeg fotografa koji je ili obilježio jedan historijski trenutak našega grada ili je trenutno dijelom Sarajeva kakvo želimo da pamtimo jednog dana. Vjerujemo da je vrijeme da Krstanović nakon rata opet dobije izložbu u Umjetničkoj galeriji.
Posthumna nagrada
Njegove fotografije su zaista obilježile period opsade Sarajeva i na neki način postale jednim od simbola. To su fotografije koje su postale prepoznatljive u čitavom svijetu i zahvaljujući kojima su mnogi ljudi prvi put čuli za Sarajevo. To je i razlog zašto ćemo ove godine Nagradu za doprinos očuvanju kulture sjećanja dodijeliti posthumno upravo Danilu Krstanoviću.
Odakle proizlazi naslov izložbe “Sarajevo – grad ljubavi i stradanja”?
Bajrović: - Kada smo odlučili da radimo ovu izložbu, a to je bilo za vrijeme prošlogodišnjeg Modula, fokus smo stavili na to kako da ustvari dođemo do fotografija i da uradimo što kvalitetniju selekciju. Nakon višemjesečnog rada na izboru fotografija, konačno smo sklopili sliku i onda je došlo vrijeme da izložbi damo i ime koje bi odgovaralo onome što te fotografije predstavljaju i onome što je bio Danilov odnos prema Sarajevu.
Čitajući njegove intervjue, kojih nije bilo mnogo, dvije stvari su se najčešće iščitavale, a to je kako on vidi svoj grad, kao grad ljubavi, bez obzira na okolnosti, i kao grad u kojem je stradanje postalo neminovno. Zbog toga smo odlučili da i ime izložbe bude ustvari finalna slika u njegovom doživljaju Sarajeva.
Koliko je teško bilo doći do originalnih fotografija Danila Krstanovića? Koliko je u svemu pomogla Krstanovićeva porodica?
Kreševljaković: - Hana je uradila najveći dio posla kada je u pitanju produkcija, a najveća zahvalnost pripada Renati (Krstanovićeva kćerka, op. a.) koja je pristala zajedno sa nama učestvovati u organizaciji ove izložbe.
Bajrović: - Mnogo smo imali sreće da stupimo u kontakt sa Danilovom kćerkom Renatom i da se to pretvori u zaista jedan prijateljski odnos, zahvaljujući kojem smo dobili pristup velikom dijelu njegove arhive. Fotografije koje nam je Renata ustupila su fotografije čije negative ona ima u svojoj kućnoj arhivi i toga ima na hiljade, bez pretjerivanja. Dala nam je sve te materijale sa punim povjerenjem i mi smo se potrudili da svoj dio posla uradimo najbolje moguće.
Samo dio velikog opusa
Nekoliko mjeseci je trajalo pregledanje tih fotografija i negativa i njihovo biranje. Kada smo napravili finalnu selekciju, koja se sastoji od sedamdesetak fotografija, onda je uslijedilo skeniranje i uređivanje. Koliko god vremena da smo proveli baveći se Danilovim fotografijama, činjenica je da je to sa čime smo radili tek dio njegovog opusa.
Ipak, vjerujem da smo posao uradili što je najbolje moguće, sa poštovanjem, trudeći se da kroz izabrane fotografije sačuvamo njegovu prepoznatljivost i ono što je bio njegov potpis kada je u pitanju dokumentovanje Sarajeva iz perioda opsade.
Krstanović je radio i za Reuters, da li je ova agencija pomogla realizaciju izložbe?
Kreševljaković: - Nije. Nismo ih čak ni kontaktirali. Krstanović je bio jedan od onih fotoreportera koji unutar agencija ne postanu poznati onoliko koliko po svom radu i važnosti zaslužuju. Oni na scenu uglavnom stupe u situacijama kada stvari postanu opasne. Vidimo kako to izgleda i danas dok pratimo šta se događa u Gazi.
Danilo kao i njegove kolege poput Rikarda Larme bili su upravo ti heroji sa fotoaparatom iz Sarajeva. Uglavnom, u našem radu nastojimo prije svega kroz naše programe sačuvati sjećanje na neke od važnih ljudi koji su na različite načine obilježili taj period.
Krstanović je dugo vremena bio i fotoreporter Oslobođenja. Da li ćemo na izložbi imati priliku pogledati neke od fotografija iz tog perioda?
Kreševljaković: - Broj fotografija koje je Krstanović snimio je ogroman. Sigurno da su neke od tih fotografija i dijelom ove izložbe. Jednostavno u toj priči o Sarajevu iz tog perioda nemoguće je raditi bilo kakvu rekonstrukciju bez fotografa poput Krstanovića i njegovih fotografija.
Umjetnička galerija je dom fotografija koje su bile dijelom ratne Krstanovićeve izložbe o Sarajevu – s obzirom na to da se izložba i održava u ovoj kulturnoj instituciji, da li su u nju uključene neke od pomenutih fotografija?
Kreševljaković: - Nisu, ali poznato nam je da se ta izložba nakon što je obišla veliki dio Evrope vratila u Sarajevo i završila u kolekciji Umjetničke galerije. Vjerujemo da ćemo jednom imati priliku vidjeti tu izložbu u originalnom obliku, kao i druge koje se u njoj čuvaju. Neke od ovih fotki, koliko se sjećam, nalazile su se i na toj izložbi, ali naša želja je bila uraditi zasebnu priču baziranu na našim reakcijama na njegove fotografije tri decenije poslije.
Modul memorije već godinama odaje počast zaslužnim fotografima, bez kojih istina o opsadi Sarajeva ne bi otišla u svijet. Ponekad, sjete ih se i institucije. Po vašem mišljenju, da li je to dovoljno i da li ti umjetnici zaslužuju više? Mnogi od njih nikada nisu ni otišli iz Sarajeva, te još žive i rade tu.
Kreševljaković: - Jeste. Čak i jedna od ideja Modula je upravo čuvati imena ljudi koji su značajno doprinosili umjetničkom životu grada u periodu opsade. Ima tu zaista puno ljudi. Nisu svi ni tako poznati poput Danila Krstanovića. Mi od svog nastanka prepoznajemo njihovu važnost i nastojimo to podijeliti s publikom.
Bolja slika svijeta
Ne bih ulazio u to da li zaslužuju više jer svi ljudi koji su radili u tom periodu radili su instinktivno. Upravo zbog toga taj fenomen umjetnosti u ratu jeste zanimljiv. On proizlazi iz ljudske prirode. Baš kao što su borci branili grad od agresora čuvajući linije odbrane, tako su i umjetnici čuvali linije odbrane jednog civiliziranog društva koje ni u najtežim trenucima nije odustajalo od ideje o gradu gdje žive ozbiljni ljudi. Ostati u Sarajevu i boriti se za ideju u kojoj su različitosti bogatstvo oblik je borbe za jednu bolju sliku svijeta.
Uloga ljudi poput Danila Krstanovića u tome je ogromna i mi koji se bavimo ovim stvarima znamo da je njihov značaj daleko važniji, kao i da, u nekoj budućoj slici svijeta, ljudi Sarajeva i umjetnici Sarajeva zaslužuju posebno mjesto zbog toga što su vjerovali u drugačiji, bolji svijet.
