Ferida Duraković: Moja prva i posljednja želja u životu jeste da budem dobar čitalac

Kao višestruko nagrađivana pjesnikinja, Ferida Duraković se osvrnula na svoju poetiku koju je gradila i izgradila u vrijeme ratnih razaranja devedesetih godina prošlog vijeka. Duraković je nedavno dobila priznanje za doprinos očuvanju kulture sjećanja što je važno u kontekstu priče sa  naših prostora gdje se kultura sjećanja često spominje u različitim prilikama i povodima. U njenoj se poeziji ova država prikazuje kroz male, intimne ispovijesti, svakodnevnicu ljudi skrajnutih na različite margine, ističući sve vrijeme ono što je zvanična istorija željela i uspjela zanemariti. Sklonost domovini kao melanholiji, kako stoji u podnaslovu njene zbirke poezije Locus minoris (2008), iznimno važne knjige o fragmentima ratne stvarnosti, opisuje pjesnički senzibilan doživljaj naše države. Duraković se osvrnula i na to je njena poezija uvijek bila glas protiv onoga što je nacionalistički obojeno, glas za one koji ga nisu nikada dobili, stihovi ispisani da pobude otpor i pozovu na pobunu u lošim vremenima.

- Moja je karijera započela sa prvom knjigom kad mi je bilo dvadeset godina, to je bilo 1977. godine. Toliko davno da i ja to sada pretvaram u neku vrstu mita. Sljedeće godine sam dobila dvije vrlo važne književne nagrade – Književna omladina Bosne i Hercegovine i Književna omladina izdavača Svjetlosti. Tada to nisam shvatala kao nekakvo društveno priznanje niti kao mogućnost da se literarno probijem. Ja književnost shvatam kao moju privatnu stvar, kao privatni odnos prema svijetu i lirski izraz za rat sa svijetom, kazala je Duraković.

U svom tekstu „Je li u ratu bilo bolje“, Duraković za Nomad piše: „Bili smo umjetnici kojima treba pomoć i koji samo svojom umjetnošću mogu da se pokriju kad padaju granate i da se njome zaštite od nestanka. U ratu smo stvarali i pokazivali svijetu svoje književne, muzičke, likovne, filmske, pozorišne, multimedijalne radove kako ne bismo, anonimni i neprepoznati, razneseni granatom ili pogođeni snajperom s brda, skončali ovaj jedan i jedini život na ulicama opkoljenog, čudnog grada koji leži na raskršću četiriju velikih religija svijeta – kakvo blago i kakvo prokletstvo sudbine!“ - a na jednom mjestu u posljednjoj knjizi "Ne lažem, Tita mi", stoji: „Važne su nepoznate daljine i književnost, ostalo su tričarije“, i u tim se pasusima sažima suština njene književnosti, što je autorica istakla prilikom razgovora o tome kako je rat obilježio cijelu jednu generaciju umjetnika koji su stvarali sa kontinuiranom sviješću da mogu umrijeti svaki čas.

- Imala sam mogućnost da 1993. godine sakupim svoje tri stare zbirke i komade nove zbirke i da ih u novoj knjizi objavim, kao novu kuću od starih cigli, kako je to volio reći Marko Vešović. Ja sam napravila novu kuću od starih cigli na što su se moje starije kolege zaprepastie jer me niko nije čitao. Zašto da čitate Feridu Duraković, prijeratnu pjesnikinju koja je možda pisala jako dobro jer prvo, kolege su se na drugi način odnosili prema pisanju pjesnikinja, zatim sam se ja odnosila prema vlastitom pisanju na drugačiji način, i konačno, sa početkom rata sam shvatila da ne treba čekati da živimo i da je taj postapokaliptični užas moj život koji moram uzeti u svoje ruke. To znači da sam počela da pišem u kontekstu u kojem živim i da sam počela da razlikujem ljude po dobru ili zlu koje su nam priredili, rekla je pjesnikinja. 

Duraković: Važne su nepoznate daljine i književnost, ostalo su tričarije/Halid Kuburović/

Govoreći o životu u bivšoj zajedničkoj državi, Ferida Duraković se osvrnula na svoju posljednje objavljenu knjigu "Ne lažem, Tita mi", u kojoj je petnaest kratkih priča koje su nastajale u veoma dugom, dvadesetogodišnjem vremenskom rasponu, naglašavajući da je za nju ta knjiga ustvari poetska proza u kojoj je željela opisati odrastanje i život u državi koje više nema. Važno je spomenuti kako nije riječ o knjizi u kojoj postoji trenutak žalovanja ili nostalgije već autorica jasno mapira važne implikacije života socijalističkih porodica koji nisu bili utopija, ali i daleko od pakla.

- Nemam tu vrstu nostalgije osim činjenice da sam ja više od pola svog života provela u državi koja me nije zabrinjavala. Mene moja domovina ne zabrinjava jer ona uvijek ima najljepše rijeke, najljepše planine i divne ljude s kojima živimo. Mene zabrinjava država koja me kao penzionerku i kao umjetnicu jedva čeka da sahrani, da uzme ono malo što sam zaslužila u četredeset godina svoga radnog staža i koja hoće namjerno da me sahrani, da se ne bi sjećala vremena u kojem jeste bilo bolje.“, dodala je ova književnica.

Sakupljajući na jedno mjesto i svoju i tuđu književnost, promišljajući tjeskobu savremenog svijetu, Duraković je zaključila da savremeni svijet nestaje u manjku solidarnosti i nježnosti i da su to stvari koje će označiti njegov konačni kraj.

- Imam prekrasnu kćerku koja se jedne prilike pitala zašto je nestala nježnost među ljudima. I mene je to pogodilo jer nikada nisam razmišljala o tome da nisam nježna prema njoj ako kažem Idi doktoru ili uradi ovo i ono. Mi se bojimo vlastite nježnosti jednih prema drugima. Meni je to tada otkrila mlada osoba koja je shvatila šta je suština svijeta koja nestaje. Nestaje nježnosti, solidarnosti i svijet nažalost i konačno postaje samo jedno prekarno mjesto, naglasila je Duraković