Ferida Duraković: Književnost je čin vjere u proročku moć riječi
Uvijek je u meni bilo zrno radosti što sam živa i što ovaj svijet dijelim sa ljudima koje volim i s kojima se razumijem
Stvaralaštvo književnice Feride Duraković propituje ulogu pjesnikinje u savremenom bosanskohercegovačkom kontekstu, tematizira žensko iskustvo, rat i njegove posljedice i uspješno artikulira otpor prema raznim dehumanizirajućim praksama.
Šta je za Vas bilo pisanje tokom svih godina? Otpor? Čin vjere u književnost? Šta još?
- Bila sam dijete usamljeno u gomili, najmlađa od četvero djece, neplanirano rođena, pa je jedini logičan izbor za tu odvojenost bilo čitanje - jer meni je čitanje bilo važnije od pisanja sve do prije nekoliko godina kada sam počela drastično smanjivati broj knjiga koje čitam - nema više vremena za čitanje loših knjiga, a i za dobre ga ima sve manje. Meni su moje napisane riječi bile najprije način odbrane od grubosti svijeta, od surovih ljudi i tegobe svakodnevnog života. Zatim su postale način otpora, sredstvo za čeličenje, znak bunta prema svemu što me guši - a najvažnije je bilo to da mi se niko iz moje okoline ne petlja u ono što radim jer niko ne haje za poeziju, za razliku od moje svakodnevice u koju mi se svako petljao, upadao, izdavao direktive, zlonamjerno ili dobronamjerno savjetovao, hvalio i presuđivao.
Nježna riječ i debelo uho
Jer umjetnost je sloboda - ne razumiju je oni koji vam žele nametnuti svoje vrijednosne sisteme kao jedine ispravne. To osjećanje da nježnu riječ zabadate u debelo uho pružiće vam utjehu jednom kad shvatite da ustvari to debelo uho nije uopšte važno za ono što stvarate! Književnost jeste i čin vjere u književnost, u proročku moć riječi - nažalost, onu Kasandrinog tipa. Niko neće neku moju pjesmu pročitati kao predosjećanje katastrofe iako o katastrofi govori - ali će dobar čitalac ili čitateljka (barem naknadno) shvatiti da pjesme mogu naslutiti katastrofu kao što životinje mogu naslutiti zemljotres. Umjetnost ima odlike seizmološkog aparata - osjeti nadolazak nesreće, ali je ne može spriječiti.
Koje situacije ili prizori pobuđuju Vaš književni nerv?
- Sve što u sebi nosi moć nemoći pred silom meni je predmet za razmišljanje i pisanje. Sve što u sebi nosi klicu bezazlenosti i dobrote koja bi lako mogla biti uništena zbog nebrige, ravnodušnosti i zla u ljudskoj prirodi - sve me to pogađa i izaziva. Slike mrtve i ranjene djece u ratu koji sam preživjela. Slike djece po šumama na granicama između zemalja. Slike djece iz socijalnih ustanova koja dišu sklonjena od očiju svijeta, zaboravljena. Prizori bahaćenja nad nemoćnim starcima po bolnicama. Ali i ono što vidim ovog trena, zato i kažem da je to moć nemoći: jedna žuta maćuhica na mom simsu preživjela je studen, snjegove i kiše i na prvi znak proljeća digla glavu i zadrhtala - taj “zen tren” očarava me sve više kako starim. Tek sad razumijem svoju majku koja je s takvom ljubavlju uzgajala cvijeće na svom prozoru: ono joj je nudilo ljepotu bez naplate, želju da ga se čuva i pazi. Uvijek želim samo ispričati priču ili izgovoriti pjesmu nekome, nekoj imaginarnoj čitateljki prije svega, da nas ima još ovakvih, naših, njihovih - i da i u njihovo ime pričam. Kome se ne sviđa - široko mu književno polje. A nije život što i književnim poljem preći!
Vaša posljednja knjiga je zbirka “Ne lažem Tita mi” koja se sastoji od petnaest priča koje su nastajale u rasponu od dvadeset i više godina i tematski su sve vezane motivom smrti. Čemu je ona sve hommage?
- Knjiga je nastajala dugo, pa bi se mogla nazvati i mojim dugim oproštajem sa jednim svijetom kojeg više nema - bila sam to dužna sebi i nekolicini ljudi kojima je do mene stalo. Život u zemlji koje više nema, s ljudima kojih više nema, život jedne djevojčice koja se više nikada neće roditi takva i intenzivno osjećanje kratkoće života - pa o čemu drugome pisati? Ja sebi i svojim čitateljkama i čitaocima ostajem dužna jednu knjigu o ratu i opsadi jednog grada (nadam se na drugačiji način od drugih!), koju pjesmu kad me potrefi, i to bi bilo to. Ako znam bolje artikulisati ono što osjećaju ljudi slični meni - valja taj dar poštovati i ispoljiti.
Koliko istine ima u onoj rečenici: “Jer smrt je besmisao kao i život”, koja stoji u romanu “Derviš i smrt”?
- Šta god se događalo u mom, sad već ne tako običnom i ne kratkom životu, koliko god smrti, bola i zla u njemu bilo - ni jednoga trena nisam pomislila da je život čist besmisao. Uvijek je u meni bilo zrno radosti što sam živa i što ovaj svijet dijelim sa ljudima koje volim i s kojima se razumijem, što imam dom i u domu kćer i partnera s kojim dijelim dobro i zlo, prijatelje kojima sam važna i draga, i neke životinje koje mi uljepšavaju dane, kao i ja njima. A smrt? Pa i to je dio života, suštinski dio, nije to neko odjeljenje u božijoj administrativnoj zgradi kojem možemo da se žalimo na kratak rok trajanja. Saznanje o smrti pomaže nam da pokušamo postići nešto za šta pomislimo da smo stigli na ovaj svijet. Istok to mnogo normalnije prihvata: život je, kao i smrt - “zen tren”. Zapad smrt skriva, kao neku bolest, čini je nevidljivom i zato strašnom.
U zbirci ironizirajući kritikujete društvo koje je ženu svelo, i još svodi, na: “Šta će reći komšiluk? Pokrij se! Uljudi se! Spusti glavu! Radi! Šuti! Slušaj!”. Kao što danas svi vole govoriti, a niko nema što reći, tako i svi žele ironizirati, a da pri tome niko ne zna što i zašto zapravo ironizira. I kao što stalna želja za govorom proizvodi nesnošljivu količinu brbljivosti, tako i želja za ironiziranjem proizvodi mnogo besmislenih nadmetanja.
- Ironija je, za razliku od cinizma, umjetničko sredstvo s kojim možemo postići mnogo. Ironiziranje u dobroj književnosti zna gdje treba da se pojavi, a u svakodnevnom životu je oznaka nemoći da se razumijemo s drugim ljudima i zato lako prelazi u cinizam. Cinizam je odlika nedobronamjernih ljudi koji misle da su se uzdigli iznad svijeta i da mogu presuđivati jer znaju više. Ovo je doba društvenih mreža i besmislenog govorenja: svako može da bude orator, pisac, analitičar, sudac - drago mi je da u ovim godinama ne moram tome biti stalno prisutna. A rečenica koju ste naveli nosi cijeli jedna svijet u koji je stao moj život u Sarajevu, u BiH, u Jugoslaviji, na Balkanu, u Evropi, u Svijetu. Ali ja, ostarjeli Steven Dedalus, “Neću više služiti onom u što ne vjerujem...”.
U knjizi “Brnjica za vještice” Dubravka Ugrešić za savremenu književnost koristi epitet multitasking i navodi: “Mnoge inteligentne mlade žene danas osvajaju intelektualno i književno tržište. Teško osvojeno žensko samopouzdanje je postalo seksi. Nije li to sve ono što smo htjele?”
- Ne znam što smo htjele, jesmo stekle više samopouzdanja po visoku cijenu, ali znam šta nismo htjele: biti po strani, nevidljive, služavke, rađati djecu za ratove (jer neće biti djece za rat, kaže sjajna Dijala Hasanbegović), treptati okicama i pretvarati se da ne vidimo i ne čujemo ono što nas se direktno tiče.
U Bosni i Hercegovini je tokom posljednje decenije došlo do povećanja broja ženskih glasova na književnoj sceni.
- Uvijek su žene imale svoje književno polje, ali nije bilo vidljivo kao što se dešava posljednjih decenija. Rado čitam književnost žena iz regije, posebno generacije koja je rođena iza 1975. i 1992. To je jedan hrabar, osviješten, pametan i informisan svijet sjajnih žena kojima se divim. Moja generacija i generacije starije od mene, posebno pjesnikinje, bile su nešto sasvim drugo, skrajnuto i prešućeno. Ove žene, međutim, govore, pišu i njih se ne samo gleda nego i pažljivo sluša. No, nepristojno je i nepravedno književnost dijeliti na žensku i mušku jer getoiziramo književnost koju pišu žene. Ne treba stalno ponavljati da svijet jeste muški i treba temeljnu dekonstrukciju - posebno evropski kulturni krug koji počiva na kriptovrijednostima bijele kršćanske misli - ukoliko nas sve opet ne pomete i u povijest ne premjesti još jedan rat - koji jeste muška stvar. Ženama će onda ostati ruševine, sahrane i rane, da svijet ponovo dignu na noge, kao poslije svih ratova.
Prevazilazi li književnost etničke granice?
- Kao svaka umjetnost, tako i književnost - posebno književnost na našem četveroimenom jeziku - lakonogo prelazi granice, iako joj katkad svežu željeznu kuglu za nogu da bi teže vršila subverziju nacionalističkih ideologija, da ne bi kvarila “čistotu” “našeg naroda”, da se ne bi upetljala u “naš” književni kanon. Dobra književnost je kao voda ponornica: negdje će izaći na površinu, negdje će teći pod zemljom.
Kakav je položaj književnice danas u Bosni i Hercegovini?
- Nema zemlje za starice.
Spisateljska materijalna sigurnost se nerijetko pronalazi u drugim zanimanjima. Da li je moguće “živjeti od pisanja” pišući na ovom našem malom jeziku ili je to samo iluzija?
- Moguće je živjeti od pisanja ako naiđete na urednika/urednicu koji će od vas napraviti književnu zvijezdu. Urednički posao kod nas praktično i ne postoji, iako po zakonu na svakoj knjizi stoji nekakvo ime.
Ruzmarin i šaš
Urednički posao knjigu čini najboljom što je moguće. Naprimjer, urednici na Zapadu su najvažniji u lancu izdavaštva. Mi tu nazadujemo jer knjige objavljuje onaj ko ima para, a ne onaj koji će proći cijeli jedan dugi i važan proces evaluacije, od kvaliteta književnog teksta do dizajna i moguće zarade.
Nedavno je umro Igor Mandić, cijenjeni književni kritičar i polemičar. Vjerujem kako Vam nije teško primijetiti da kada tržište postaje presudnim u recepciji književnosti, kritika je često obesmišljena.
- Uvijek je bilo da se kritike umjetnosti pišu među rajom i prijateljima, da ih pišu nekompetentni i potkupljivi, ništa iznenađujuće. Ali je bilo i onih koji su svojim znanjem i književnim nervom, svojim iskrenim opredjeljenjem za misiju zvanu književnost otkrivali nove ljude i nova polja književnog djelovanja. Danas internet obesmišljava i samu književnost, a kamoli književnu kritiku. No, ne zabrinjavajmo se nad negativnim kritikama, pa makar dolazile i od Igora Mandića. Ali sviđaju mi se ti mrgudi u književnosti, mnogo više nego sladunjave uvlakačke kritikice o “našim najvećim živim...”.
Kako ste uspjeli pobjeći od velikih a ispraznih riječi, nacionalnih-izama i sačuvati ljepotu i emociju, uprkos svemu, i to u vremenu koje nastoji da sve pojeftini ?
- Nisam ni ja uvijek znala pobjeći od velikih i ispraznih riječi, ne znam ni danas, mada mi se to sada, u starosti, rjeđe događa: neinformisanost o stvarima i događajima, o politici i skrivenim namjerama politike lako vas okrenu u pogrešnom pravcu - zavodljive su riječi kojim vas hvale pa se raznih gluposti napišete i nasjednete na sirenski zov raznih -izama. Skloni smo u svom privatnom ogledalu ne vidjeti majmuna koji gleda sebe u zrcalu, nego lijepo lice genija i moralne gromade. Moje ogledalo danas je, da kažem, nekako pola-pola, nadam se! Šta ćete, takvi smo vam mi pisci, barem dok smo živi. Dok nas ne pokriju snjegovi, ruzmarin i šaš.
