Fenix migracija u Rotterdamu: Novi muzej umjetnosti, smješten na povijesnom skladištu

Fenix je novi muzej umjetnosti, smješten na obnovljenom povijesnom skladištu iz 1923, na dokovima Rotterdama, gdje su milijuni ljudi, dolazeći iz Kine, Zelenortskih Otoka ili Grčke započinjali novi život - na njihovom putu ka obećanoj zemlji. Kad se približavamo luci ne može ga se promašiti: njegov Tornado je nova magnetna tačka grada.

Tornado je i najveće umjetničko djelo u muzeju. Visok je 30m, sa dva isprepletena stubišta koja se spiralno uzdižu od atrija, probijaju stakleni krov “kako bi se sreli” na panoramskoj platformi, odakle se pruža savršen pogled u daljine i na rijeku Maas. Pokriven je sa 297 visoko poliranih panela od nerđajućeg čelika, proizvedenih u nizozemskom gradu Groningenu.

170 nacionalnosti

Tornado dominira srcem nekadašnjeg skladišta i upada u oči odakle god se gleda. A i Maas, bezmalo duga 1.000 km, dolazi iz daleka, iz Francuske, i preko Belgije, u Nizozemskoj se izlijeva u Sjeverno more. Fenix joj je došao kao tačka na i.

Tornado je istovremeno umjetničko djelo i kompleksan inženjerski poduhvat. Simbolizira kretanja i talase migranata ovog dijela svijeta od kraja XIX stoljeća. Više od tri milijuna migranata se iz ove luke i sa tog mjesta ukrcalo na putu za Sjedinjene Američke Države i Kanadu. Drugi, pristigli iz svih dijelova svijeta, ukotvili su se u gradu i učinili da danas Rotterdam broji žitelje 170 različitih nacionalnosti, među 670.000 stanovnika.

Nekadašnje skladište, koje se prostire na preko 16.000 četvornih metara, projektirao je Cornelis Nicolaas van Goor, staro je preko stotinu godina i bilo je prostor utovara-istovara za Hollande America Line, pomorsku kompaniju, osnovanu 1873. pod imenom Netherlands America Steamship Company. Kako je sjedište poduzeća bilo u Rotterdamu, preimenovano je u Holland America Line. U toku Drugog svjetskog rata ovaj je prostor bombardovan i potpuno uništen, a pedesetih godina obnovljen, sa dvije odvojene zgrade. U jednoj od njih je 16. maja otvoren ovaj muzej međunarodne umjetnosti, posvećen migracijama.

Fenix finansira Fundacija Droom en Dad, ustanovljena 2016, a vodi je generalni direktor emeritus Rijksmuseuma Wim Pijbes, koji kaže: “Rotterdam je u burnim dvadesetim godinama bio vrlo dinamičan grad. To je prvi grad u kojeg je došao jazz, zahvaljujući velikim parobrodima koji su povezivali New York sa Europom. Amsterdam je povjesni grad, a Rotterdam je bio moderan, ispunjen energijom, koja je u potpunosti nestala u bombardovanju u maju 1940. kad je središte grada uništeno u nekoliko minuta. Sada je grad ponovno našao ono po čemu je prepoznatljiv.” Pijbesova zaklada radi i na revitalizaciji poznatih, ali napuštenih zgrada – kao staro skladište, koje je postalo Fenix, i bivši paviljon za tuberkulozu u javnom parku. Njegova fundacija je donirala i poznate kipove, poput djela Thomasa J. Pricea “Moments Contained” (2023), koji je bio izložen na glavnoj željezničkoj stanici u Rotterdamu.

Marilyn Monroe Towers Mississauga, autor Ma Yasong/

Tornado, koji kao da se njiše i povija usred starih zidina, prvi je europski kulturni projekat i prvi muzej u Europi kojeg je projektirala kineska arhitektonska tvrtka. Na njenom čelu je renomirani međunarodni studio MAD sa sjedištem u Pekingu, pod rukovodstvom arhitekte Maa Yansonga (1975), prvaka kineskog dekonstruktivizma. Ma Yansong se ovjenčao slavom kao autor tornjeva Marilyn Monroe u Missisaugi, predgrađu Toronta. Beskompromisni Tornado je iz temelja promijenio i oplemenio “crvenu četvrt” Katendrechta, “vrućeg dijela” grada, u kojem je decenijama vladala prostitucija. Ma Yansong kaže da je Fenix “istovremeno svjedok povijesti europskih migracija i simbol budućnosti grada”.

U Tornado se može ući sa dvije strane, što je za direktoricu Muzeja Anne Kremers savršena metafora puteva migranata, koji su oblikovali identitet grada, i čije “spajanje i uspon mogu proširiti pogled, vidike na migracije, masovne odlaske i dolaske”, rijekā, najčešće nesretnih, anonimnih ljudi.

Ali ima i onih drugih: bivši britanski premier Rishi Sunak, istureni ekstremni desni, francuski mlađahni predsjednički kandidat Jordan Bardella, istaknuta (ex istočno) njemačka političarka Sahra Wagenknecht, gospođa Oscara Lafontainea, njemačkog saveznog ministra finansija, i Melania, kojoj prezime ne treba, ako je primjer – proistekli su iz migrantskog miljea i tražili kako se afirmisati. Da ne brojimo nikome krvna zrnca, migranti su srećom svuda oko nas: majka Sahre Wagenknecht je imigrantica iz Irana, ekstremni desni nizozemski političar Geert Wilders je rođen u Nizozemskoj Istočnoj Indiji, što je danas Indonezija, a njegova gospođa je Mađarica turskog porijekla. Češki političar Tomio Okamura, kao što mu prezime kaže, ima korijene u Japanu. Marco Rubio, Trumpov ministar vanjskih poslova, svojevremeno je gradio političku karijeru na povijesti svojih roditelja, kubanskih doseljenika, i nikada ne bi postao Amerikanac da nije bilo reforme prava tla, prema kojem se državljanstvo određuje mjestom rođenja.

Willem de Kooning/

Zanimalo me je kako u Muzeju namjeravaju izložiti i ovjekovječiti zebnju, iskorijenjenost, beznadežni bijeg – fenomene i iz naše, bosanske svakodnevnice. Jer nije Sarajevo daleko od Rotterdama: dovoljno je zaći po poznatim sarajevskim kafeima, gdje su, hvala Bogu, zaposleni novi doseljenici naše metropole, i sresti migrante koji su našli svoju koricu kruha na Balkanu, u nadi da se koja para može poslati svojti u domovini. Dok i oni ne krenu, preko sedam mora i sedam gora…

Ne mogu ne pomenuti da je 20. juni svjetski dan izbjeglica, da je svaka 67. osoba na svijetu raseljena, i da je 108.000 naših građana unutar BiH – raseljeno. Uzorak tog fenomena smo vidjeli u susjedstvu, kad je ovih dana indijski premier Nerendra Modi stigao u Zagreb: na ulicama ga je pozdravilo stotine njegovih sugrađana. Prema podacima 21 policijske uprave, u Hrvatskoj je prijavljeno 14.317 Indijaca. U našoj zapadnoj susjedi je prijavljeno i duplo toliko migranata iz BiH.

Za inauguraciju Muzej Fenix je pripremio tri izložbe. Jedna od njih, i najveća, je “Svi smjerovi: umjetnost koja vas pokreće”, na kojoj su predstavljena djela Francisa Alÿsa (1959), pluridisciplinarnog belgijskog umjetnika iz Antverpena, koji živi u Meksiku; vizualne engleske umjetnice Cornelije Parker (1956), čija je majka Njemica bila medicinska sestra u Luftwafeu za vrijeme Drugog svjetskog rata, i koja je 2022. imala izložbu svojih 100 djela u Galeriji Tate Britain, i Do Ho Suha (1962), južnokorejanskog umjetnika koji živi između New Yorka i Londona, zauvijek ispiriran domovinom. Poznat je po svojoj rečenici: “Nismo ništa drugo nego zbir posljedica prethodnih djela”: od prošlosti i korijena se ne može pobjeći.

Tornado

Jedna od izložbi je “The Family of Migrants”, koju je nadahnula manifestacija istog naziva, održana 1955. u njujorškom muzeju Moderne umjetnosti MoMa: predstavila je 400 fotografija iz cijelog svijeta i predočila odlaske, putovanja, dolaske, obitelji, gubitak i ljubav. Snimci pripadaju i svjetski poznatim i potpuno aninimnim autorima. Svojevremeno je izložba u MoMai nazvana Odom čovječanstva, a njen autor je bio kustos Edward Steichen. Njegova knjiga istog naziva sadrži oko 200 bezvremenskih fotografija o ljudskom postojanju i putovanju. Nezaobilazni semiolog i književni kritičar Roland Barthes (1915-1980) joj je posvetio jedno poglavlje u knjizi “Mitologije”.

U Fenixu je kustosica Hanneke Mantel prikupila 200 elokventnih fotografija na temu migracija. Tu je portret - kultna fotografija - Florence Owens Thompson, migrantske majke hrabrost, autorice Dorothee Lange iz Kalifornije, iz vremena Velike depresije. Snimljena je 1936, a prikazuje ovu Cheroke Indijanku kao siromašnu beračicu graška, sa sedmero djece u Nipomu u Kaliforniji. Fotka je postala simbol muka s kojima se suočavala u vrijeme Velike krize. U Fenixu je izložena i jedna fotka koju i mi poznajemo, tamnopute avganistanske djevojčice, nezaboravnih zabrinutih zelenih očiju, koja je osvojila svijet sa naslovnice National Geographica 1984. Autor fotke je fotograf Steve Mc Curry, a snimio ju je u izbjegličkom centru u Pakistanu.

Kustosica Hanneke Mantel je o izložbi izjavila: “Kad se govori o migracijama, pozornost se prebrzo usmjerava ka brojkama ili politici, prije nego ka pojedincima.” Kao i njena prethodnica, izložba u MoMai, inauguracijska izložba u Fenixu je “dala riječ intimnim pričama migranata, koje su tokom decenija razdvajale i spajale ljude, i tako oblikovale svijet”.

U muzeju su predstavljena umjetnička djela stotina umjetnika sa svih kontinenata, koja pokazuju da su migracije vanvremenske i univerzalne. Pored umjetničke zbirke muzej je predstavio i instalaciju “Labirint sa koferima”, koje je doniralo 2.000 pojedinaca. Pojedinačni radovi uključuju djelo slavnog američkog umjetnika Reda Groomsa (1937) “The Bus”, izrađeno od tkanina koje predstavljaju vožnju u svijetu mašte, i metalna vrata indijske umjetnice Shilpe Gupta (1976): vrata udaraju u zid u kojem ostavljaju otisak i trag.

Rad Shilpe Gupta/

U prizemlju se nalazi natkriveni trg od 2.000m², namijenjen realiziciji svih maštovitih predlagača ideja. Tu su otvoreni prostori za različite kuhinje, koje predstavljaju migracijske storije i putešestvije, uz muzejski café, pekaru i sladoledarnicu.

Jedna od nevjerojatnih migrantskih priča je svakako u prvom planu: 18. jula 1926. dvadesetdvogodišnji Nizozemac Willem de Kooning (1904-1997) je u brzini i bez oproštaja napustio Rotterdam i otišao u New York. De Kooning je rođen u Zaagmolenstraatu u Rotterdamu i dugo je, poput mnogih avanturista, sanjao o odlasku u Sjedinjene Američke Države. Njegov ujak, koji je radio za Holland America Line, propovijedao mu je priče o Americi i još kao dječaku darovao mu loptu za američki nogomet. Kao mladić de Kooning je otkrio jazz i Charleston u dinamičnom roterdamskom noćnom životu i sa prijateljima planirao put preko oceana, “da bi se obogatio”, kako je kasnije rado govorio u intervjuima.

Poput milijuna sličnih, Rotterdam je napustio sa dokova gdje je danas podignut Fenix. Prve godine u Americi su bile vrlo teške, ali nakon Drugog svjetskog rata, kad je New York postao centar svjetske umjetnosti, Amerika je bila spremna prihvatiti ga kao umjetnika. 1948. je prvi put izlagao sam u MoMai, otkrio je Greenwich Village, velikog slikara Haima Sutina i neke utjecajne trgovce umjetninama. Već 1950. njegova djela su izabrana za 25. Venecijanski bijenale. Na izložbi “Dokumenta” 1959. u Casselu učestvovao je sa pet svojih djela. Američko državljanstvo je dobio 1962. Slikar i kipar de Kooning, preteča apstraktnog ekspresionizma, danas se smatra američkim majstorom i jednim od najpoznatijih u svijetu. Iskoristio je svoju prvu europsku turneju da ode u rodnu Nizozemsku, prvi put nakon 1926, u vrijeme retrospektive u Muzeju Stedelijk u Amsterdamu.

Man in Wainscott, Willem de Kooning/

Nacionalna galerija Australije 1974. kupila je njegov kip “Women 5” za 800.000 dolara – najvišu cijenu koju je ikada postigao živi američki umjetnik. Devet godina poslije dosegnuo je novi rekord: njegovo djelo “Two Women” je kod Christie’sa prodato za 1,21 milijun dolara, što je najviša suma za umjetnički rad nastao nakon Drugog svjetskog rata. Njegov “Interchange”, iz 1955, kojeg je Sotheby’s stavio na aukciju, prodat je za rekordnih 20,8 milijuna dolara. Sliku je Fundacija Geffen 2015. prodala upravitelju penzionog fonda Kennethu C.Griffinu za 300 milijuna dolara, što je u tom trenutku bila najskuplja slika na svijetu.

Uprkos njegovoj međunarodnoj slavi, de Kooning se nikada nije odrekao Rotterdama. U jednom od njegovih pisama ocu, koji je držao bar u luci, zabilježio je: “Kad pođem na spavanje mislim na Zaagmolenstraat.” Jedna umjetnička škola u njegovom Rotterdamu nosi njegovo ime: Willem de Kooning Academie.

Imovina migranata u boljoj varijanti/

Anne Kremers, direktorica Fenixa o tome kaže: “De Kooningova storija je živopisna kao i njegove slike. Život je započeo u siromaštvu na sjeveru Rotterdama. Ukrcao se na brod prije skoro stotinu godina kao slijepi putnik i završio kao proslavljeni umjetnik u New Yorku. Izuzetna je simbolika u činjenici da će njegovo platno, remek-djelo iz zlatnih godina, biti dio stalne postavke u nekadašnjoj luci u gradu kojeg je nekada davno napustio.”

Umjetnost u zajednici

De Kooning je o umjetnosti izjavio: “Nikada me ne čini mirnim, ni čistim. Uvijek imam osjećaj da sam obavijen melodramom vulgarnosti.” Možda je de Kooning osjećao da nije dovoljno daleko pobjegao od siromaštva, što mu je navodno bio cilj, ali od banalnosti je otišao dovoljno daleko i zauvijek slavno završio tamo odakle je krenuo.

“Umjetnost u zajednici važan je segment oživljavanja Rotterdama”, iznosi Marjolin van der Meijden, viša voditeljica projekta umjetnosti u javnom prostoru u Centru za vizualne umjetnosti Rotterdama. Der Meijden vjeruje da je nizozemska tradicija dodjeljivanja budžetskih sredstava svim vladinim projektima za izgradnju, u kombinaciji sa potrebom za obnovom Rotterdama, otvorila put za mnoštvo inicijativa u zajednici. “Poravnali su središte grada i obnovili ga, tako je pružena prilika za suradnju umjetnika i arhitekata.”

Florence Thompson, migrantska majka/

Prema riječima Saida Kasmija, zamjenika gradonačelnika Rotterdama za kulturu, to je istovremeno i istina o tome kako je ovaj trgovački grad nastao. “To daje storijama o migracijama mjesto koje zaslužuju i stavlja u odgovarajući plan moć Rotterdama kao grada migracija. To je više od muzeja: počast pričama koje Rotterdam čine onim što jeste.”

U vrijeme kada Nizozemska ima desničarsku vladu i neki izraziti nacionalni glasovi o imigraciji kod jednog dijela Nizozemaca izazivaju nelagodu, ovakvo mjesto kulture funkcionira kao soft power: “Otvoreni smo za različite nove doživljaje. Ovo nije politička izjava”, kaže direktorica Anne Kremers. “Naš cilj je obogatiti pogled na migracije.”

Zanimljivo je šta Anne Kremers misli o konkretnom iskustvu roterdamske umjetnice Efrat Zehavi, “koja je obilazila gradske ulice i razgovarajući sa građanima pravila portrete od plastelina. Uočila je kad nekoga pitate ‘Kuda ideš?’ odmah vam kaže odakle dolazi. A dječija glina nije tvrda: uvijek ostane mekana. I uvijek je možete promijeniti, čak i nakon deset godina, poput svog identiteta”.

Arhitekta Ma Yansong, autor Tornada/