Feministkinjom se ne rađa, feministkinjom se postaje

Kako postajemo feministkinje? Da li je to trenutak, proces ili cjeloživotno iskustvo? Kakvu ulogu u tom procesu ima historija – ono što pamtimo, ono što nam je preneseno, ali i ono što je iz historije izostavljeno? Odakle učimo o iskustvima žena koje su živjele prije nas? Šta nasljeđujemo, šta zaboravljamo, šta osporavamo, a šta iznova gradimo? I kako se feministička znanja prenose između generacija?

Kolektivni simboli

Centralna izložba XXI PitchWise festivala polazi upravo od tih pitanja. Više od šezdeset prijava umjetnica iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije, Crne Gore i Slovenije pristiglo je na javni poziv, iz različitih generacija, sredina i umjetničkih praksi. Odabrani radovi okupljaju različite načine promišljanja feminizma – kao ličnog iskustva, političkog stava, prostora solidarnosti, ali i kao znanja koje se neprestano uči, preispituje i prenosi. Izložba, stoga, ne nudi jednu definiciju feminizma. Umjesto toga, ona uspostavlja prostor susreta različitih iskustava, jezika i pozicija.

Prvi sloj izložbe čine radovi koji se bave starenjem i menopauzom, radom žena i njegovom društvenom vidljivošću, iskustvima žena koje žive s multipla sklerozom, rodnim stereotipima i normama koje oblikuju odnos prema ženskom tijelu. Takve teme nisu ženske teme zato što se odnose na žene. One postaju političke upravo onda kada se zapita ko ih je mogao učiniti vidljivim i zašto su određena iskustva toliko dugo ostajala izvan dominantnih oblika znanja.

U drugom sloju izložbe, nekoliko je radova koji ulaze u neposredan dijalog s Historijskim muzejom Bosne i Hercegovine, njegovim zbirkama i historijskim narativima. Muzejski prostor ovdje nije neutralna pozadina izložbe, nego aktivni kontekst u kojem se savremene umjetničke prakse susreću s već postojećim slojevima memorije i reprezentacije. Rad “Miss Sarajevo” priziva jednu od najpoznatijih slika otpora tokom opsade Sarajeva i otvara pitanje načina na koji se pojedinačni činovi i slike otpora pretvaraju u kolektivne simbole. Drugi rad, prisvajajući zanat Vilerovih goblena iz Jugoslavije, prikazuje skulpturu Žena borac u Memorijalnom parku Vraca, koja je jedna od priča iz stalne postavke “Wer ist Walter?”. Topografija antifašističkog otpora u Bosni i Hercegovini. Ovim radovima se propituje složen odnos između zanata i umjetnosti, privatnog i javnog, ženskog rada i historijskog pamćenja - ali i pitanje načina na koji se simboli prošlosti mijenjaju kada ih ponovo preuzmemo i pogledamo iz druge perspektive.

Pravo na naslijeđe

Historija je, međutim, prisutna i tamo gdje nije neposredno citirana. Ona se pojavljuje u pitanju ko ima pravo na naslijeđe, čiji se rad pamti, koji oblici rada ulaze u kulturnu historiju, a koji ostaju privatizirani i nevidljivi. Zbog toga su zanat, tijelo, bolest, rad, starenje ili svakodnevni život u ovoj izložbi više od motiva. Oni postaju mjesta iz kojih je moguće preispitati postojeće hijerarhije znanja. Važna je zato i činjenica da izložba ne okuplja samo umjetnice iz kulturnih centara. Među odabranim umjetničkim projektima je i izložba “Nekad se zakuha”, kolektivni rad koji nastaje u Prnjavoru. Njegovo prisustvo nije pitanje simbolične reprezentacije manjih sredina, nego pokušaj da se pažnja pomjeri prema mjestima iz kojih također nastaju umjetničke i feminističke prakse, ali koja često ostaju izvan dominantnih tokova njihove institucionalne vidljivosti.

U tom smislu, izložba je dio šireg procesa koji se u Historijskom muzeju BiH, a svake godine i posredstvom PitchWise festivala, odvija posljednjih godina: procesa ponovnog otvaranja pitanja o tome ko je prisutan u historijskim narativima i na koji način. Prije godinu, u okviru PitchWise festivala, u muzeju je održan panel o naslijeđu žena. Razgovori pokrenuti tada nisu ostali samo u prostoru diskusije. Iskustva i svjedočenja prikupljena tokom panela postala su važan dio istraživanja za izložbu “Naša žena”, koja dokumentira iskustva žena u Bosni i Hercegovini nakon 1945. i 1995. godine. “Naša žena” je potom putovala iz Sarajeva u Tuzlu, Kakanj i Bihać, da bi se ponovo vratila u muzej – i ispratiće još jedno izdanje PitchWise festivala. Njeno prisustvo ovdje nije slučajna programska paralela. Ono pokazuje kako jedno pitanje može nastaviti živjeti kroz različite oblike rada: od razgovora, preko istraživanja i prikupljanja svjedočenja, do muzejske izložbe, a zatim ponovo do prostora savremene umjetnosti.

Drugačije čitanje

Na taj način i pitanje naslijeđa žena postaje pitanje odgovornosti prema onome što ćemo ostaviti iza sebe. Šta ćemo sačuvati? Šta ćemo prepoznati kao znanje? Koje će se priče moći pronaći za nekoliko desetljeća, a koje će nestati? Možda upravo tu naslov ovogodišnjeg PitchWisea dobiva svoje najpreciznije značenje. Feministkinjom se ne postaje samo učenjem feminističke teorije ili prihvatanjem određene političke pozicije. Postaje se i kroz promjenu odnosa prema onome što nam je već dato: prema historiji, arhivu, radu, tijelu, jeziku i iskustvu drugih. Ova izložba okuplja umjetničke prakse koje upravo to rade. Ne nude novu, konačnu verziju ženskog iskustva, nego pokazuju gdje se postojeće verzije lome, gdje postaju nedovoljne i gdje počinje potreba za drugačijim čitanjem.

U tom smislu, feministkinjom se zaista ne rađamo. Postajemo. A kada se pogleda kroz prizmu muzeja – slika postaje kompleksnija, šira, ali i jasnija.