Fascinantna priča o ''legalnim prevarantima'': Špijunska istina
Ruski prebjeg: Arhivista KGB-a, pukovnik Vasili Mitrohin
Nekadašnji ministar obrane SAD-a Donald Rumsfeld je jednom izjavio: “Nekad znamo da neke stvari ne znamo, a nekad ne znamo dovoljno da bismo znali da ne znamo.” Nerijetko – priličito mirno spavamo i ni ne sanjamo da nemamo pojma.
John Le Carré, jedan od najpoznatijih oficira britanskog MI6, koji je svoje književno djelo posvetio špijunima, opisuje: “Mi špijuni smo legalni prevaranti. Svoju kriminogenu prirodu stavljamo u službu države. Špijuni su bijednici, mali ljudi, pijanice, pederi, savladani nevoljom, činovnici koji se igraju kauboja-indijanaca, da si začine život.” Drugi, jednako dobro upućeni, nisu bili daleko od sličnog zaključka: “Špijuniranje je lopovsko zanimanje kojim se bave gospoda”…
Fama i tama
Uvijek me je naročito intrigiralo zašto je neko špijun, jer to smatram posebno prljavom rabotom. “Upravo ta stalna tenzija između najplemenitijih namjera i najnižih poriva pretvara obavještajne agente u univerzalne junake”, kaže pošećerena legenda à la James Bond. “Zato u književnosti, na filmu, kao i u geopolitici, od Jamesa Bonda do Vladimira Putina, od hladnog rata do današnjih dana, špijuni zauzimaju posebno mjesto i u mašti i u stvarnosti.” Fama i tama su jedina pouzdana granica između njih.
Nezaobilazni lik i utjecajni novinar, Francuz Philippe Grumbach (1924-2003), od 1950. do 1960. glavni i odgovorni urednik tjednika L’Express, a od 1974. i njegov direktor, savjetnik i intimus desničarskih i ljevičarskih predsjednikā, od Giscarda do Mitterranda, 35 godina je bio na platnom spisku KGB-a. Moto ove novine je “Treba reći istinu onakvu kakvu je vidimo”. Grumbachova je bila – makar dupla.
Nakon opsežne i detaljne istrage koju je proveo L’Express, februara 2024. je otkriveno da je Grumbach bio agent Brok: dokumenti KGB-a su ranih devedesetih dospjeli na Zapad, u Veliku Britaniju, na sveučilište Cambridge. Na kojem su – gle koincidencije – regrutovani špijuni fascinirani marksizmom, famozna ‘petorica iz Cambridgea’, sa leaderima Guyom Burgessom i Kimom Philbyjem. Ovu petoricu su sovjetske tajne službe mobilizirale još tridesetih godina u cilju formiranja moćne špijunske mreže unutar britanske vlade. Francuski špijunski škandal, koji je početkom ove godine izazvao zaprepaštenje i razočarenje u javnosti - nije ništa novo.
Dokumente obavještajnih službi je pravovremeno tajno prenio prebjeg, pukovnik Vasili Mitrohin, koji je bio zaposlen u arhivama KGB-a. Dokumenti su brzo progovorili i pokazali da su L’Express i Francuska bili “sovjetsko špijunsko gnijezdo” svih desetljeća hladnog rata. A od početka osamdesetih, iza SAD-a i Njemačke, i treći po značaju izvor sovjetske tehnološke špijunaže.
U referentnom i sigurno jednom od najkompletnijih djela na tu temu, “Rječniku špijunaže” (2023), od 453 strane, autora Vincenta Jauverta, ime Philippea Grumbacha nije eksplicitno navedeno, ali se spominje agent Brok. Jauvert, veliki reporter Nouvel Obsa, 1. marta 2024. je objavio knjigu “Za račun Moskve”, u kojoj je predstavio ljude iz prvog reda javnog života, koji su bili na platnom spisku Kremlja. Riječ je o političarima, novinarima, uglednicima, čak i policajcima, koji su sve vrijeme hladnog rata, preko sovjetskog satelita, čehoslovačke obavještajne službe StB (Státní bezpečnost) radili za Istočni blok.
Samo jednog od njih, Jeana Clémentina, slavno pero čuvenog Okovanog patka (Canard enchaîné), časopis Nouvel Obs je otkrio 2022. Oslobođenje je o tome pravovremeno pisalo. U svojoj tek objavljenoj knjizi, “Za račun Moskve”, autor Jauvert konstatuje da špijuni djeluju u ime ideologije, radi novca ili – oboje. A vrlo rijetko, jer su kompromitovani, na ovaj ili onaj način. Kao parafraza “Zone interesa”, briljantnog filma nedavno nagrađenog oskarom, polje djelovanja ovih ljudi bi se moglo nazvati zona izdaje. Stvar se ne vidi ni ne čuje, ali se, ondje krvavo, a ovdje hinjski, i sustavno planirano, događa.
Istaknuta figura francuskog novinarstva prošlog stoljeća, ‘aristokrata profesije’, kako su ga uz dužnu zahvalnost 2003. ispratili na onaj svijet, bio je jedan od najvećih špijuna i manipulatora Francuske ikada. Od 1946. do 1981. bio je agent ruske obavještajne službe zadužene i za kontra špijunažu. Današnja saznanja o svom novinaru L’Express temelji na informacijama Grumbachovog kolege, agenta KGB-a, Vasilija Mitrohina (1922-2004), koji je 1992. prebjegao u Veliku Britaniju i službi MI6 predao dokumente KGB-a.
BBC je svojevremeno o njemu snimio emisiju pod nazivom “Idealista koji je prodao svoju zemlju”. Oficir Mitrohin je za prvu direkciju KGB-a radio od 1948, a u njegove arhive je premješten 1956. i tamo radio do penzije 1984. “Vjerovao sam u sve što nam je rečeno, a bili smo zaslijepljeni partijskom propagandom.” Osvješćivanje je trajalo nekoliko godina. Shvatio je da postoji provalija laži između izvješća BBC-ja, Glasa Amerike i Radio Libertyja, koje je pratio, i onoga što se serviralo građanima SSSR-a. A arhive, koje su se nalazile u ogromnim skladištima, u kojima su bili pohranjeni detaljni zapisi o svakoj operaciji KGB-a od 1917. bile su “šokantno štivo”.
Između pikanterijā, naišao je na malenkost, podatak o pripremi operacije ‘slomiti nogu baletanu Rudolfu Nurejevu’, nakon što je 1961. prebjegao na Zapad. “Tražio sam novi Jerusalim, a završili smo kod Zida plača.” Od 1972. do 1982. je nadgledao transfer arhiva prve glavne direkcije KGB-a, povijesne Lubijanke, u novo sjedište u Jasenovo, u predgrađu Moskve. Mogao je pročitati sve dokumente, ali ih nije imao vremena sve prepisati.
Razočaran političkom represijom, Mitrohin je ostao bez posljednje nade i svake iluzije: kriomice je na komadiće papira počeo bilježiti podatke iz ultra tajnih dokumenata. Bacao ih je, zgužvane u kantu za smeće, i sutradan ih, prazneći kantu, kupio i smještao u cipele: konstatovao je da ga pri izlasku niko nikada nije kontrolirao. Za dvanaest godina u cipelama je prokrijumčario 300.000 dokumenata, da bi ih prepisivao u svojoj dači na selu. Originale je u posudama za mlijeko i zapečaćenim limenkama zakopao. U strahu da ne potpiše vlastitu smrtnu kaznu i ugrozi svoju kuću, tajne o svojim aktivnostima nije podijelio ni sa svojom gospođom. Kad se SSSR raspao, odlučio je da je to momenat za prebjeg.
U američkom veleposlanstvu u glavnom gradu Letonije, koja je 1990. stekla neovisnost, nisu ga shvatili ozbiljno, pa je zakucao na vrata britanskog predstavništva. MI6 je shvatio da Rus ne bulazni, i da ima nezapamćenu količinu tajnih dokumenata. Britanskoj obavještajnoj službi je predao podatke o prokrijumčarenim arhivama. MI6 je prvo osigurao prebacivanje 25.000 strana dokumentacije, u šest ogromnih kofera, iz Mitrohinove dače, a onda njega i familiju eksfiltrirao u Veliku Britaniju.
Agent je ekspresno dobio britansko državljanstvo, ali uz želju da bilješke, koje je mukotrpno godinama kopirao, budu objavljene kao upozorenje budućim generacijama. Tako je MI6 predložio povjesničaru, profesoru Christopheru Andrewu, sa sveučilišta Cambridge, da se udubi u arhive KGB-a i skupa sa Mitrohinom za javnost pripremi kompilaciju otkrivenih dokumenata.
Rus je bio razočaran novom ruskom državom: Jeljcina je smatrao alkoholičarom, a KGB je i dalje bio sila na koju se moralo računati: “Isti ljudi, ista organizacija, isti ciljevi.” Njegov je motiv bio objelodaniti vlastito viđenje propalog komunističkog eksperimenta u domovini. Iako je započeo novi život daleko od Moskve, bojao se, vjerujući da će unajmljene ubojice, koji rade za njegove nekadašnje kolege, stići po njega. Dugo je živio promijenjenog identiteta, na tajnoj lokaciji. Idealizam, koji ga je doveo u KGB, ga nije napustio.
Objava arhiva KGB-a 1999. imala je učinak bombe. Podaci su se ticali mnoštva zemalja. U Americi je razotkriven špijun NSA Robert Lipka, kasnije osuđen na 30 godina, a u Engleskoj Melita Norwood, koja je za ruske službe špijunirala 40 godina. U Italiji je ustanovljena parlamentarna istražna komisija. Drugdje su pljuštale ostavke visokih dužnosnika koji su naprasno napuštali državne institucije. Prema izvješću britanskog Donjeg doma iz juna 2000. CIA je Mitrohinovu eksfiltraciju okarakterisirala kao najveću operaciju kontrašpijunaže nakon Drugog svjetskog rata.
Jula 2014, deset godina nakon smrti Vasilija Mitrohina, arhive su otvorene i mogu se konsultirati u Centru Churchill Archives u Cambridgeu.
Mitrohinovi dokumenti su otkrili da glavni agent KGB-a u Francuskoj, pariška krtica broj jedan, nije bio slavni političar, ni veliki istraživač, ni poznati diplomata, nego skromni službenik Ministarstva vanjskih poslova, kodnog imena Jour. Regrutovan je 1945. kad mu je bilo 23 godine. U to je vrijeme Francuska bila, iza SAD-a i Velike Britanije, KGB-ova treća meta po značaju.
Zahvaljujući njemu, Kremlj je imao uvid u cjelokupnu diplomatsku prepisku od 1945. do 1982, političko-vojne dokumente koje su saveznici iz NATO-a dostavljali Ministarstvu vanjskih poslova i veleposlaničke depeše Parisu... Francuska na dlanu. Skromnog agenta Joura Kremlj je dva puta odlikovao, 1957. Crvenom zvijezdom i 1982. rijetkim Ordenom prijateljstva među narodima. Identitet Joura do danas nije otkriven.
Od trojice novinara, kodnih imena Andre, Brok i Argus, bliskih desnom političkom spektru, KGB je naročito puno očekivao i zato ih i ‘pripazio’. Broka je KGB plaćao 3.000 franaka godišnje, a smatrao ga je tako upotrebljivim da su se šef KGB za Francusku i Brok tajno sastali pet puta. KGB-ovi agenti u Francuskoj su bili infiltrirani u blizinu Georgesa Pompidoua, predsjednika od 1969. do 1974, sa zadatkom da ga navedu da se Francuska suprotstavi ulasku Velike Britanije u Europsku ekonomsku zajednicu, prethodnicu EU.
A kad više nije bilo Pompidoua, Brok je nastavio djelovati i savjetovati narednog francuskog predsjednika, Giscarda D’Estainga. ‘Ruski’ kandidat je naravno bio Mitterrand, koji je bio lider Ujedinjene ljevice. U vrijeme između dva kruga glasanja na predsjedničkim izborima 1974. deset oficira KGB-a je vodilo 56 operacija dezinformacija protiv Giscarda, kodnog imena Krot, što izgovoreno na francuskom zvuči kao ‘brabonjak, kaka’.
Grumbach, alias Brok, zabilježen je u istraženim arhivama KGB-a kao “Francuz, židov, regrutovan 1946”, potvrdio je Etienne Girard, aktualni glavni i odgovorni urednik L’Expressa. Brok je bio na dispoziciji i platnom spisku sve do 1981. “Iz Arhiva Mitrohin smo saznali da su ga smatrali bliskim Giscardu, Mitterrandu i Pierreu Mendèsu Franceu, ministru vanjskih poslova Mauriceu Schumannu, socijalističkom ministru Nacionalnog fronta i predsjedničkom kandidatu: sovjetska služba se zanimala za kontakte u kontekstu najviših državnih sfera.” Informativne i obavještajne misije Philippe Grumbach je obavljao zahvaljujući svom položaju u ciljanom miljeu. Prijateljicu Françoise Sagan, francusku ljubimicu je poslao na Kubu, intervjuirati Fidela Castra...
Sovjeti su na svaki način željeli utjecati na predsjedničku kampanju 1974. “Nekim su kandidatima dostavili lažne dokumente sa ciljem spriječiti ujedinjenje desnice u drugom krugu glasanja. Grumbach je dobio zadatak da poduzme sve da desnica izgubi i pobijedi François Mitterrand, koji je u to vrijeme bio saveznik komunista”, prenio je Etienne Girard. “Grumbach je lažne dokumente dostavio Jacquesu-Chabanu Delmasu, kandidatu gaulleističke desnice, sa lažnim uputama, koje je CIA proslijedila Giscardu. Zamisao je bila da Giscard bude predstavljen kao favorit Sjedinjenih Američkih Država. Odlično obaviješteni Canard Enchaîné je Grumbacha smatrao savjetnikom kojeg je aristokrata Giscard najviše slušao i uvažavao.
Zanimljivo je da današnji glavni i odgovorni urednik L’Expressa tvrdi da Grumbach nikada nije pokušao utjecati na sadržaj u novini: “U arhivama KGB-a nema ništa o tome. Razgovarao sam sa čelnicima francuske kontrašpijunaže. Za njih je njegovo pokriće za agenta u vidu novine bilo savršena odstupnica, da L’Express nije koristio u cilju dezinformiranja javnosti.” Ne znam kako se urednik Girard danas osjeća u svojoj koži, ni ima li uopće izbor kazati bilo šta drugo.
U vezi sa njegovim tvrdnjama o nekorištenju L’Expressa kao medija sam naivno skeptična. Instrumentalizacija medija je jedan od prioriteta KGB-a. Grumbach je bio tako spretan da ga cijeli kolektiv lista, ni profesionalne službe u vrhu države, nisu otkrile na djelu 35 godina, a ni poslije. Danas L’Express ima tiraž od preko 350.000 primjeraka, i od svih sličnih tjednika, poput L’Nouvel Obsa i Le Pointa, daleko je na prvom mjestu.
Mondeno vjenčanje
L’Express je stupio u kontakt sa Nicole Grumbach, koja je potvrdila sudjelovanje svog muža sa KGB-om. Grumbach je 1980. oženio 27 godina mlađu Nicole, a na vjenčanju su između ostalih Alain Delon i Isabelle Adjani. Kuma je Françoise Sagan, a kum mecena Pierre Bergé, životni partner Yves Saint-Laurenta. Vjenčanje je mondeni događaj sezone, sa kojeg je nekoliko fotki objavljeno i u Playboyu.
Nicole je tada bila zaposlena u arhivama nasljedstva Pabla Picasa, a naknadno je lansirala i uređivala časopis L’Egoiste, u kojima je objavljivala intervjue poznatih umjetnika. Bila je bliska sa pripadnicima francuskog i međunarodnog visokog društva iz svijeta mode i umjetnosti, među kojima je bio i Patrick Besson, koji je za roman “Dara” 1985. dobio nagradu Francuske akademije i javno podržao Miloševićevu politiku. Lepršala je između Bernarda-Henrija Lévyja, filozofa Glucksmanna i budućeg Nobelovca Le Clézio-a.
U podacima iz njene biografije je objavljena čudnovata pojedinost: išla je kod istog frizera kao gospođa Helmuta Newtona, čuvenog fotografa. A njen urednički moto, da je vrijeme najbolji glavni i odgovorni urednik, ovih je dana dobio svoj puni smisao. Etienne Girard je objasnio da u arhivama KGB-a stoji da je Philippe Grumbach bio regrutovan jer je bio blizak francuskoj Komunističkoj partiji: “Gospođa Grumbach mi je dostavila poruku u kojoj objašnjava da je njen muž na početku prihvatio raditi za KGB jer je bio revoltiran rasizmom u američkoj vojsci, kad je služio vojni rok u Texasu”: familija Grumbach je židovskog porijekla i lijevo orijentirana.
Pod prijetnjom antisemitskog pokreta, 1940. je emigrirala u Ameriku. Grumbach je na Columbiji studirao novinarstvo. 1943. se pridružio vojsci pokreta otpora u Alžiru i zauvijek sačuvao svoje “američke veze”. 1973. je u svojstvu velikog reportera angažirao Pierrea Salingera, nekadašnjeg demokratskog senatora iz Kalifornije i bivšeg glasnogovornika Bijele Kuće u vrijeme Kennedyja. Družio se sa Rogerom Vadimom i Costom Gavrasom, a Marlon Brando, kad god je boravio u Parisu, a to je često, svoje je vrijeme provodio sa “Francuzom”.
Drugi element je novac. Na tri izvoda koji su dostupna jasno je da je sedamdesetih, dok je bio glavni i odgovorni urednik L’Expressa i poslije direktor, Grumbach primio 400.000 franaka, što bi danas iznosilo 250.000 eura. Mitrohin je zabilježio da je Brok pristao surađivati iz ideoloških razloga, a nastavio iz materijalnih. Popravio je svoja novinarska primanja do te mjere da je kupio prvi stan u Parisu. Dalje je sve išlo svojim tokom.
Udovica Grumbach navodi da se muž osjećao ugrožen, da je htio prestati, ali se nije usudio, u strahu za vlastiti život i za familiju. Nicole i Philippe Grumbach su rodili četvero djece. Dolaskom Mitterranda operacije sovjetskih špijuna su privremeno jenjale, a Grumbach je 1984. postao zamjenik direktora lista le Figaro.
U onom filmu BBC-ja o arhivama Mitrohin, nekadašnji je špijun rekao: “Ako je čovjek čestit i normalan, može vidjeti da je sve izgrađeno na lažima. A Solženjicin (1918-2008, žestoki kritičar SSSR-a, Nobelovac i disident) je rekao da se na lažima ne može živjeti.” Ali se može konstruisati, dekonstruisati, i neslućeno upravljati sudbinama.
