Erosova manufaktura: Komički pristup erotskoj ljubavi u južnoslavenskoj lirici

Smijeh i seksualnost višestruko su i usko povezani, a ta veza dokazuje se u različitim poljima i disciplinama, kaže se već u prvoj rečenici nove knjige Adise Bašić “Erosova manufaktura: Komički pristup erotskoj ljubavi u južnoslavenskoj lirici”, koja je objavljena prošle godine u izdanju Filozofskog fakulteta Sarajevo. Tako, na primjer, istraživanja iz evolucijske psihologije pokazuju da je dobar smisao za humor seksualno privlačan, te da se nasmijavanje partnera može smatrati jednom vrstom seksualnog ponašanja.

Usmena i autorska lirika

Ova studija bavi se južnoslavenskom lirskom poezijom koja tematizira ljubav, ali je ne predstavlja kao uzvišenu i nedostižnu, nego kao ostvarivu, tjelesnu i radosnu. Istraživani korpus čine pjesme koje o erotskoj ljubavi govore afirmativno i posredstvom različitih vidova komike – od raskalašenog i ritualnog smijeha do sofisticiranog intelektualnog humora. Izabrane pjesme su nastajale od kraja petnaestog stoljeća do danas, a jednako su zastupljene usmena i autorska lirika. U izbor ulazi usmena lirika sačuvana u kapitalnim sakupljačkim projektima, a uvršteni autori i autorice su Nikola Nalješković, Stijepo Đurđević, Ignjat Đurđević, Antun Sasin, Fran Krsto Frankopan, Jovan Avakumović, Fejzo Softa, Branko Radičević, Jovan Jovanović Zmaj, Ivan Slamnig, Aleksandar Ristović, Zvonimir Balog, Bisera Alikadić, Milena Marković i Tanja Stupar Trifunović.

Inspirisana feminističkom kritičkom misli, teza ove knjige je da takve pjesme čine važan dio lirske tradicije, a da u književnom kanonu ne zauzimaju adekvatno mjesto iako se odlikuju značajnom književnoistorijskom i estetskom vrijednošću. Ovu tezu potvrđuje veliki broj izabranih i analiziranih primjera.

Metodološko polazište je komparativno, a slični ili isti motivi se prepoznaju u različitim nacionalnim književnostima koje povezuje zajednički jezik. Teorijsku osnovu čine teorije komike, odnosno smijeha (posebno radovi Bahtina, Propa, Schopenhauera, Bergsona i Freuda) i teorije ljubavi (radovi De Rougemonta, Luhmanna i Badioua).

Ovo istraživanje pokazuje da komika u izabranom lirskom korpusu služi kao strategija prevazilaženja opscenosti, opresije i tabua koji su inače vezani za sferu seksualnosti. Kroz rad se takođe dokazuje da postoji književnost koja miri transcendentalni aspekt ljubavi s tijelom u kojem se ta ljubav dešava i da takva književnost erotsku ljubav afirmiše kao egzistencijalno važnu.

Profesorica Renate Hansen Kokoruš, koja je Adisi Bašić bila mentorica pri pisanju ove studije, u svojoj recenziji kaže da ova tema iz barem dva razloga zaslužuje posebnu pažnju: sa jedne strane količina književnih tekstova nastalih tijekom više stoljeća dijametralna je naučnim istraživanjima i vredovanju, te da se ovdje radi o dugo iščekivanom istraživanju oblasti koja je dosad samo djelimično obrađena. Sa druge strane, autorica se ne povinuje zahtjevima postjugoslovenskih nacionalnih, odnosno nacionalnofiloloških znanstvenih kultura koje se isključivo bave svojom filologijom, a ne interkulturalnim međudejstvima kojima se odlikuje ne samo književnost dvadesetog vijeka (prve i druge Jugoslavije) nego i ranija književnost u devetnaestom vijeku.

Transnacionalni pristup

”Ovaj transnacionalni pristup u vremenu kada nacionalni kriterij obično preovladava čak i u naučnim djelatnostima, zaslužuje svaku pohvalu jer uzima u obzir književne fenomene jednog šireg prostora koji nikada nisu postojali izolirano jedni od drugih, kao što se danas nerijetko predstavlja. Otuda je autoričin komparatistički pristup velika vrijednost ovog djela”, kaže ona.

Profesorica Anisa Avdagić sa Filozofskog fakulteta u Tuzli ističe da je u kontekstu bosanskohercegovačke i južnoslavenske interliterarne zajednice ova studija Adise Bašić izuzetan korak ka podrivanju ideje monolitnog, ekskluzivnog književnoga kanona u kojem nema mjesta za “trivijalnu” svakodnevicu. “Štaviše, upravo toj poetici svakodnevnog života - izraženoj kroz ljubav, seksualnost i smijeh - Adisa Bašić upisuje, ili prije, u njoj otkriva suštinski značaj individualnog doživljaja svijeta, otpor ideologiji i kulturi svakovrsnog nasilja, pa čak i onim kapilarnim gestama nasilja uobličenih u tehnike građanskog ‘’uljuđivanja”’ ili u još manje primjetnu praksu autocenzure (bilo dobrovoljne ili prisilne)”, zaključuje ona u svojoj recenziji.