Doviđenja na slijedećem konkursu: Pukovnik ima kome da piše

Daleko sam od bilo kakvog čina, a kamoli da se petljam u posao magistru koji u ladici drži doktorski rad i samo čeka priliku da ga ostvari u praksi, ali naslov kao takav gdje nekom tamo pukovniku nema ko da piše i, onda, on... Šta god On.

Sve u svemu, subote više neće ličiti na one do jučer, jer mi je drug, nažalost još jedan, preselio sa one strane vidljivih granica i sad zna istinu. Nisam ljubomoran, ali osjećaj nije daleko od toga. Biologija je biologija. Nema dalje. Slijedeće - Liverpool gubi, a meni se prozori ne peru od muke. Istina, vani je debelo hladno, što bi pomoglo glancanju ne bih li dobio visoki sjaj stakla, onaj jedan od deset pokušaja. Neću! Telefon zazvrnda, drag lik me obavještava da sam propao k’o kauč na konkursu koji je objavljen na brzinu i, eto, još brže završen.

Prazno ima više slojeva

Ne psujem, trebao bih, neću. Umjesto toga, progovaram smisleno i na sav glas, asocijacija jedna na drugu tuče i boli kao zanoktica odrastanja ispred haustora i istoimene igre, doguram brzo do Austrijanca koji je nekad davno, tamo u vremenu, napisao u Hura, još živimo, a ljut sam i na njega što poznajem sve tehnike koje je on, silom lijepih prilika, naučio u bordelu. Sreća pa su u kući navikli na moje monologe, misle kako se svađam s televizorom, čujem:

- Opet Star Trek, a ja ne odustajem, ne odustaju ni oni, čujem:

- Da ga nije, opet, moždani i...

I sjednem, zašijem usta i gledam prazno ispred sebe. Liverpool ga prima u zadnjoj sekundi. Prazno ima više slojeva. U zadnjem imaš pravo reći šta god hoćeš, imaš pravo i na zadnju želju, čujem sebe kako kazujem:

- Odustajem i miran sam. Tu sam gdje jesam i, još, miran. Rijetko mi se to dešavalo, ali uvijek imam mjesta za to. I u praznini. Dobro mi. Pet minuta kasnije, dok se glava crveni izvana, odnekud se pojavi osmijeh, onaj pogani, onaj samo u jednu stranu da mi se to oko zatvori i velim, samo, za sebe:

- Ima Ovaj pukovnik i kome da piše, kao što ima i šta da napiše i hoće da se petlja u posao svim tim nekim koji su ušli u univerzalnu formu i redovno mijenjali činove protokom godina, jer sam ih se nagledao, naslušao i ništa vidio nisam, ništa čuo nisam, osim da su čekali pismo, neko pismo kojim će im država priznati sve šta su uradili za života. Ne traži vojničina više od onoga šta je zaslužio. Zaslužio? Ko si, pukovniče? Ko?!

Jasno, završim s psovkom i evo me; Mirko i Slavko su bili kuriri i komande su dobivali od nekih koji su na krajevima rukava imali žute debele linije i u istoj boji zvijezde petokrake koje...

Potrebno objašnjenje ovoga - zvijezde petokrake. Negdje sam već opisao moje testiranje za početak školovanja, ali ga nije zgorega ponoviti:

- Meni je zvijezda bila svaki objekt koji je imao tri i više krakova. To što se petokraka zvijezda pojavljivala svako malo ispred očiju mi spada u dugogodišnju praksu s kojom broj godina nije imao veze kako meni, tako i drugima i svi mi smo upotrebljavali samo jedan izraz - zvijezda i tu bi trebao biti kraj priče, ali učiteljica je, nakon što se uvjerila da mi ne treba logoped i kako mi je motorika razvijena za dob koju nosim na leđima, dobro de, imala je nešto protiv mog držanja, blago pogrbljen, udarila po nevješto odrađenim predmetima koje sam trebao imenovati. Znao sam razliku između kvadrata i kocke, znao šta je krug, a šta je kružnica i na red je došla petokraka za koju sam rekao zvijezda. Prihvatila je odgovor. Isturila je šestokraku, a ja ponovio -Zvijezda, ali ona nije bila zadovoljna. Na red su došla potpitanja i navigacija, došao grublji izraz očiju. Potrajalo je, dok nismo došli do toga da ipak ima razlike u tim zvijezdama. Odgovorio sam kako je jedina razlika u broju krakova, jer im je materijal bio isti, čak su i makaze koje su ih izradile bile iste i moja mati je mogla da odahne. Čulo se kako to čini. Učiteljica se našla u ni tu i ni tamo, ali kako se nisam ni crvenio, ni mucao, ni išta kakav sam trebao biti u društvu autoriteta, nego sam istjerao svoje, odlučila je da me uzme u razred koji je već formirala. Trebao sam biti počašćen. Nisam bio.

Kako god, komande su izdavali neki koji su na krajevima rukava imali žute debele linije i u istoj boji zvijezde. Jedna, dvije tri zvijezde. I linije, jedna, dvije, tri. Kombinacija linija i zvijezda. Činovi. Kad porastem, htio sam imati jednu žutu debelu i dvije zvjezdice, jer su takvi primali naređenja i kasnije ih prenosili drugima, ali ne bi ostajali na zaštićenim mjestima nego bi vodili one kojima su se obratili, koje su odabrali. Poručnik, ali kako napisati:

- Poručnik ima kome da piše, kad svi znaju da Pukovniku nema ko da piše, zato...

Krv se uplela u mirise

Želja ima tendenciju da se ostvari, treba znati šta poželjeti, ali šta zna dijete šta su činovi i rang, tako da mi se ukazala prilika da dođem i nosim i dvije debele žute trake uz jednu zvijezdu u istoj boji, ali sam odbio, jer tad nisam mogao raditi sve to sa svojim ljudima, nego bih bio sakriven dok se ne završi, a onda... Odbio ili odustao? Dva puta odustao u razmaku od deset godina. Prvi put je bio samo barut, u drugom se i krv uplela u mirise.

Onog dana kad mi je drug, koji je preselio prije koji dan u prostor gdje je sve jasno i gdje se sve zna, u onkološkoj ambulanti rekao da je dobio rješenje o visini penzije i kazao iznos, na svim svojim nalozima za društvene mreže...

Sad treba objasniti taj plural; STIGLI NALAZI! Naručili su nas da se nađemo tu i tu i tad i tad. Jesen, kiša, velim djeci - Vi ne idete. Ne zamjerite više nego je potrebno jer nećemo obići Pionirsku dolinu i kasnije se voziti liftom na vidikovac najviše zgrade u Sarajevu. U 9 sati i dva minuta sjedim u čekaonici Endokrinološkog savjetovališta i… I ništa. Jedva sam nahvatao mrežu, nema micanja, ali do 11 već dosade i najnovije vijesti. Doktorica se pojavljuje nešto malo prije 12, već imam tri računa, četvrti otvaram iza 1, budem prozvan dva minuta do 2, doktorica me dočekuje pitanjem, znamo se već najmanje tri puta godišnje puta deset - Kako smo danas, odgovaram kako mi nije kao njoj, ona prihvata lopticu, kaže da razumije, ali podvlači da ni njoj nije lako, štopam sferični oblik i kažem joj da ja za to njeno Nije ni meni lako nisam plaćen i…

Svejedno, pišem na sva ta četiri naloga jednu te istu rečenicu, malo će to ljudi vidjeti, rijetko ko razumjeti, ali moram reći, bilo bi mi nešto da ne reagujem:

- Ne pitaj se više šta si Ti uradio za državu, nego šta je ta država uradila za Tebe.

I, hajd’, ne voli Pukovnika. I, hajd’, ne reci da Pukovnik nema šta da kaže.

Ne liježem prazne glave radi Lutve, koji je od muke zaboravio poslati kakvu poruku o stanju u našim redovima, jer imam spreman odgovor koji mi se vrzma između ušiju već od najave i spiska ko započinje utakmicu. Rekao bih mu da se još igra, znam koliko je bodova u igri do kraja, a i slijedeće sezona je iza ćoška. Imšir beg neće, opet, nazvati, a znam kako ima potrebu da kaže - Izvini, jer mi je on javio rezultate konkursa, Ado sutra tačno u 10 sati neće prozvati, neću tražiti barem deset minuta da se dovedem u vinklo, neću pitati dokle je dotjerao, a on neće reći:

- Evo me ispred haustora. Sreća pa su mi potrefili, nije da nije trajalo, terapiju pa ne mogu sebi nabrajati do u beskonačno...

Zna praznina imati beskonačno. Ne nedostaje joj svjetlosti, ali praznina je praznina. Kako god, neću sebi nabrajati sve moje sa žutim trakama i istim takvim zvijezdama, neću sebi ponavljati kako sam, može biti, već na startu, u odabiru šifre za anonimni natječaj...

Više mi se sviđa Natječaj od Konkurs, koliko god konkurs podrazumijevao konkurente, neke iste kao Ja i ima veze sa natjecanjem, nadmetanjem. I jedan i drugi izraz ne bi trebali imati ništa sa Nametanjem, ali kako stvari stoje...

Sve je to višak

Čuj Schrodingerova kutija? Zašto da ne, svakako svi znaju za mačku, znaju i za gepek, zna se sve i o još par elemenata koji se nalaze u zatvorenoj kutiji, ali u bilo kakvoj priči svi preskaču kutiju, a baš je kutija ta koja se pita. Ovu sam kutiju napravio od emocija, prostro se kao ponjava i dopustio da me gazi ko hoće i koliko hoće, ispričao priča od kojih se budiš u noći, nisam slagao ni riječ, nisam se odvojio ni za trenutak i…

Prop’o k’o kauč! Neka sam. Tako to treba biti, u datom trenutku se dadne taman onoliko koliko ti treba, znati više od toga ne bi valjalo, a članovi žirija su tu da ti pomognu u tome, ne trebaju ti njihova imena, ne pitaš se kakvo je to njihovo pristajanje da potpišu papir koji su im oni što su ih izabrali poturili pod nos. Sve to je višak.

Moja pitanja - meni, moji odgovori - meni. Ne smijem odustati od pitanja, oni su moja kutija, a da li sam živ ili mrtav...

Ne, živ sam i imam kome pisati pisma. Umalo ne napisah:

- Doviđenja u slijedećem ratu i onda bih krenuo drviti, a nije da ne treba... Neću!

Doviđenja na slijedećem konkursu.