Djela kipara Skočibušića: Novi Ivan Meštrović s duvanjske visoravni
Sv. Ilija
Povodom uskršnjih blagdana Umjetnička galerija Hrvatskog kulturnog središta Založbe kralja Tomislava u Čapljini predstavlja samostalnu izložbu akademskog kipara Ilije Skočibušića. Naziv izložbe je “Kipar u zagrljaju je Križa”, autorica koncepta i teksta u katalogu je poznata zagrebačka povjesničarka umjetnosti Biserka Rauter Plančić.
Postaje Križnog puta
Iznimno cijenjena kustosica i muzealka, nekadašnja dugogodišnja ravnateljica Moderne galerije (danas Nacionalni muzej moderne umjetnosti), Rauter Plančić navodi da predstavljeni kiparovi radovi na ovoj izložbi neznatno odudaraju od ustaljene prakse Umjetničke galerije Založbe kralja Tomislava u Čapljini koju uglavnom čine retrospektivni uvidi u opuse umjetnika.
“Fokusirali smo se ovaj put na najnovije Skočibušićeve radove, zapravo na one nastale u protekle dvije godine, za sada najpregnantnije i najplodnije godine kiparova stvaralaštva tijekom kojih je ostvario niz sjajnih djela kojima je zadobio ne samo golemu pozornost javnosti nego i velika priznanja umjetničke struke i publike u nas i u inozemstvu.”
Sv. Ilija
Ilija Skočibušić (Tomislav-Grad, Bosna i Hercegovina, 1981) je jedini suvremeni kipar kojeg veliki kipar Stipe Sikirica opisuje kao novog Ivana Meštrovića. Planetarno slavan, genijalni kipar Meštrović u povijest svjetske umjetnosti ušao je na velika vrata kao jedan od najznačajnijih interpretatora vjerskih tema nakon renesanse. Meštrović je također poput Skočibušića mnoga svoja djela radio po narudžbi. Skočibušić se rodio gotovo sto godina nakon Meštrovića (1883 - 1962) ali ovaj link zaista ima smisla. Pogotovo u svjetlu najnovijeg čapljinskog postava.
Svaki je čovjek individua, original... komentira pak ovaj bosanskohercegovački kipar u jako rijetkim intevjuima za medije. “Kiparstvo je medij kroz koji propovijedam svoju vjeru”, kaže. “Rijetko potpisujem svoje radove, koga zanima može zaviriti u arhivu i pogledati tko je to radio”, napominje.
Prema sažetoj službenoj biografiji, diplomira kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Širokom Brijegu, BiH. Specijalku pohađa kod profesora Stipe Sikirice, studij Ars sacra na istoj Akademiji, za koji se ističe da je u velikoj mjeri odredio daljnji smjer rada ovog umjetnika. Umjetničko školovanje finalizira s Rektorovom nagradom.
Detalj: Sv. Ilija, zaštitnik BiH, 2008.
U Hercegovini se ubrzo pročulo za darovitog mladića, nesuđenog fratra, pa su mu počeli stizati pozivi za izradu umjetnina. Uglavnom su to bile narudžbe za izradu skulptura i reljefa religioznog sadržaja za ratom devastirana crkvena zdanja koja je trebalo obnoviti i opremiti umjetničkim djelima, piše u CV-ju umjetnika. Prvi put samostalno izlaže 2009. u Tuzli, u galeriji franjevačkog samostana “Kristian Kreković”.
Skočibušić je rođeni kipar, a njegova djela pokazana su na brojnim izložbama u BiH i Hrvatskoj. Zagreb (Etnografski muzej), Opuzen (izložbeni dvor Neretvanske riznice umjetnina), Mostar (galerija Aluminij), Knin (Kninski muzej na tvrđavi), Široki Brijeg (Franjevačka galerija), Livno, Tomislav-Grad, samo su neke od lokacija na kojima predstavlja svoje radove. Uz vlastito jako dinamično stvaralaštvo, aktivno se bavi pedagoškim radom. Od 2011. predavač je na Akademiji u Širokom Brijegu. Paralelno predaje likovni odgoj u gimnaziji u Tomislav-Gradu. Stvara u svom ateljeu izgrađenom u zaseoku Brišnik kod Tomislav-Grada.
Što se sve može vidjeti na izložbi u Čapljini? “Prvenstveno to su postaje Križnog puta koje su kiparu i priređivačima izložbe, a vjerujemo i publici, najprimjerniji uvod u slavlje Uskrsa koje je pred nama”, objašnjava Rauter Plančić. Skočibušić ih je modelirao u reljefu krajem 2024. za župnu crkvu bl. Alojzija Stepinca u Novskoj. Ubrzo su saliveni u aluminij, od početka 2025. su postavljeni na ovo crkveno zdanje, a na izložbi su pokazani u gipsanim patiniranim odljevcima. “Što je posebna povlastica svakom promatraču jer mu pruža užitak izravnog pogleda u kiparovo vrhunsko umijeće modeliranja i ritmiziranja kako simbolike, tako i živosti svake postaje”, precizira povjesničarka umjetnosti.
Ambon s četverolikom evanđelista, 2008.
U ovom kontekstu podsjeća da je podizanje postaja Križnog puta (Via crucis) običaj označavanja i prikazivanja posve određenih mjesta u spomen na pojedine dijelove Isusove muke. Taj običaj, s pratećim pobožnostima vjernika koji uoči Uskrsa ophode postaje, u Europu je prenesen iz Izraela krajem 15. stoljeća posredovanjem hodočasnika u Svetu zemlju. Među europskim kršćanskim pukom, pojašnjava dalje, taj se običaj ubrzo raširio, a tijekom 17. stoljeća i oficijelno je zaživio zahvaljujući nastojanjima franjevaca. Broj postaja u to je vrijeme varirao između sedam i trideset. Sve su bile postavljene na otvorenom, na prilazima, crkvama, na šumovitim brežuljcima ili na hodočasničkim putevima.
U likovnim umjetnostima pogotovo u slikarstvu i kiparstvu, prikazi Isusovog Križnog puta u crkve su ušli početkom 18. stoljeća. Rauter Plančić ističe da Skočibušić uvijek pomno promišlja u kojem će materijalu izvesti Križni put ili neko svoje drugo djelo, svaki put u pravoj mjeri propituje želje naručitelja i sagledava prostorne mogućnosti interijera gdje će reljefi ili skulpture biti postavljeni.
Dalje analizira: “Usuglasiti želje svih, pravo je reći, nije lako. Rijetke su prilike da kipar ima posve slobodne ruke u izvedbi nekog naručenog djela, još su rjeđe narudžbe za kreiranje tematski određenog skulpturalnog ansambla za neko novoizgrađeno bogoslužno zdanje samo prema autorovom nadahnuću i oblikovnoj koncepciji.”
Sv. Ilija i golubice Božjeg mira, Karmel sv. Ilije na obali Buškog jezera 2020.
Skočibušić je prvi takav, kako opisuje, sretan angažman dobio na početku svoje karijere profesionalnog kipara dok je 2004. radio vratnice, tri godine kasnije i glavni oltar, ambon i tabernakl za novu crkvu sv. Ilije Proroka u Masnoj Lici na Blidinju. U čapljinskom postavu pokazana su fotografska uvećanja 5 crkvenih vratnica iz razdoblja od 2004. do 2024. izvedenih u raznim materijalima od bronce i aluminija do javorovog drva, izrađenih za sakralne objekte od spomenutih na Blidinju, do Kreševa, Širokog Brijega, Humca i Zagreba.
Na izložbi u Čapljini pokazane su i skulpture, među ostalim i skulptura posvećena starozavjetnom proroku sv. Iliji Gromovniku, kiparov hommage, kako se navodi, svecu priraslom njegovom srcu i kiparskom dlijetu, datirana je 2008. također je riječ o patiniranom gipsanom odljevku. Sv. Ilija je, doznajemo, zaštitnik Bosne i Hercegovine.
Ekskluziva izložbe je 3D maketa dimenzija 110x100x30 cm skulpturalnog ansambla Kapele hrvatskih svetaca i blaženika u Betlehemu. Maketa prikazuje kiparovo skulpturalno rješenje interijera Kapele, izgrađene na Pastirskim poljima u Betlehemu. Javnosti i mnogobrojnim hodočasnicima u Svetu zemlju predstavljena je 12. ožujka 2025. Grandiozna u doslovnom i prenesenom smislu, ističe Rauter Plančić. Riječ je o 50-metarskom skulpturalnom ansamblu, monumentalnom polukružnom reljefu dužine 50 m i visine 3,5 m, obavija prezbiterij kapele u središtu kojeg su minimalistički modelirani oltar i figuralni ambon koji asocira na jasle, a na izložbi u Čapljini predstavljen je u znatno umanjenoj, ali maksimalno preciznoj maketi koju je autor načinio u 3D printu. Reljef i skulpture izvedeni su u bosanskom javoru, po izboru Skočibušića.
Studija za spomenik
Suvremena kiparska bajka
U povodu izložbe, hrpa komplimenata za autora. “Odmah je našao svoj put na polju javne plastike religiozne tematike, išao je smjerom figuracije”, stručne su ocjene. Poentiraju se autentičnost, nota transcendentalne aure, ovog umjetnika podjednako privlače barokna bujnost i postmoderna klasika itd.
Čapljinski postav je samo mali dio rada ostvarenog u proteklih dvadesetak godina. “Stvaralaštvo Ilije Skočibušića je suvremena kiparska bajka u kojoj biblijske figure i poruke izranjaju iz njegovog srca i srži tvoriva pa stremeći nebu gube smrtna svojstva da bi ostale živjeti u srcima našeg i budućih naraštaja. Izloženim radovima nastojali smo ukazati na umjetnikovu posebnost i izvrsnost kojom nadograđuje modernu kiparsku baštinu, na njegov kreativni senzibilitet i na njegovu sljubljenost sa svekolikom tradicijom naroda kojem pripada”, konstatira Rauter Plančić.
Zaključno, citiraju se riječi samozatajnog kipara Skočibušića iz jednog od rijetkih novinskih intervjua: “(...) Ja volim ovu zemlju, volim ovaj narod i volim ovaj prostor. Moj duvanjski kraj je jako inspirativan – nigdje nema toliko oblaka kao na našoj visoravni, nigdje nema toliko zvijezda u noći kao na našoj visoravni. Jednostavno volim taj kraj i nikad nisam pomišljao otići iz njega (...) Utječe li ovaj prostor pozitivno ili negativno na mene kao kipara? Ja mislim da utječe pozitivno. Ma siguran sam da utječe pozitivno, jer u biti naš prostor je meditativan, produhovljen, mi ne živimo u nekoj velikoj užurbanoj gužvi i vrevi... jednostavno ovdje mogu živjeti jedan miran, tih i meditativan život što jako utječe na moju umjetnost...”
