Djed Mraz za sva vremena - Mladen Jeličić Troko: Ovdje su se pobrkale stvari, humor je neophodan

Mladen Jeličić Troko danas je vezan za bolnički krevet u svojoj radnoj sobi, primoran da zbog zdravlja pije dvadesetak tableta dnevno. Ali u razgovoru, veseo i optimističan kao i uvijek, Troko tvrdi da i ne osjeti potrebu za izlaskom iz stana. Iako je vakcinisan, rekao je kako se i dalje boji koronavirusa te se užasava antivaksera.

- To moj mozak nikako ne može da podnese, govori Troko.

Troko je kultna ličnost ne samo sarajevske, ne samo bosanskohercegovačke već balkanske kulture, uz čije su emisije odrastale brojne generacije, a čiji je portret Djeda Mraza veličao novogodišnje praznike djece. U razgovoru za Oslobođenje Troko govori kako je u ratu, pod granatama, bez struje, hrane i vode, odigrao oko 960 predstava za djecu. Govori kako su ga pogledi djece koja su ležala u bolnici pogođena gelerom ili metkom snajpera gurali da nastavlja dalje. Svjetlost njihovih očiju je bila razlog zašto se on decenijama bavio svojim poslom.

Humor je neophodan

Nažalost, novi naraštaji nemaju svog Troku, svog Djeda Mraza. Iako je prošle godine prvi put u životu igrao video Djeda Mraza zbog pandemije koronavirusa, ove godine neće. Upravo smo u razgovoru najviše vremena proveli pričajući o tim vremenima odrastanja, kada se stiče spoznaja o veličini svijeta, kada su djeca pravi mali naučnici koji sve ispituju i žele znati. O vremenima u kojima je Troko odigrao veliku ulogu oblikujući umove mladih naraštaja.

Međutim, na početku razgovora osvrnuo se na trenutno društveno i političko stanje u BiH. Istakao je kako su sve vrijednosti koje su nekada nešto značile totalno devalvirane nakon rata.

- Nažalost, imam pasoš države u kojoj živim, ali ne mogu biti njen državljanin na način da se zovem kako se zove moja zemlja. U ovoj zemlji, prije svega, postoje Bosanci. Nemam ništa protiv Bošnjaka ili Bošnjana, ali to ne može biti grupa ljudi koja je vezana za bilo koju religiju. Religija je nešto privatno. Ovdje su se pobrkale stvari. Nacija i religija su izjednačene, što nema veze s mozgom, govori Troko.

Pripovijeda i priču kada je bio na nekoj edukaciji u SAD-u tokom koje je posjetio jednu srednju školu koju pohađaju učenici 64 različite etničke pripadnosti. I svi oni su, bez obzira na etničku pripadnost, bili Amerikanci.

- Ja sebe ne smatram ostalim. Ja jesam porijeklom Hrvat, ali ja sam Bosanac. Moj sin je Bosanac, navodi Troko.

Putujući minulim vremenima čija je atmosfera neodoljivo slična današnjoj, pitali smo Troku da li današnjim ljudima fali humora, satire, ironije i sarkazma. Tokom ‘80. godina bili su Nadrealisti i Audicija koji su imali svojevrsni društveni komentar. Toga danas nema ili je prisutno tek u tragovima. Zašto je to tako?

- Nadrealisti su nešto posebno i napravili su veliki uspjeh. Promijenili su masu stvari jer su isto tako pomenuli masu stvari koje su tada bile kao naučna fantastika. Tada sam radio u Audiciji i izmišljali smo stvari za koje smo mislili da su nemoguće sa našeg stanovišta. Ali ispostavilo se ne da su moguće već i da se gore stvari događaju. Humor Nadrealista i neki dijelovi Audicije su na neki način bili prognoza. Kad gledaš te šale danas, djeluje kao da su napravljene u ovom vremenu. Danas jako nedostaje ta vrsta humora. Mislim da je to greška uređivačke politike koja je pod nečijim diktatom. Ima nekih šala koje znaju biti interesantne na internetu i pojedinim emisijama, ali toga u suštini nedostaje. Fenomen straha, beznađa i nepoznanice šta nas sutra očekuje je možda ključ za eventualno nepostojanje takve vrste humora. Smijeh je lijek, to je bez dvojbe. Humor je neophodan. To što se sada radi na TV-u su duhoviti komentari na našu crnu svakodnevnicu. To više spada u domen crnog humora koji ti uspije malo razvući usta u osmijeh, ali kada malo razmisliš o tome, budeš baš u bedu.

Troko dodaje kako prije rata situacija u BiH nije bila ni izbliza nalik ovoj danas.

- Ne sviđa mi se što se raspala Jugoslavija, kada me pitaju jesam li jugonostalgičan, odgovaram naravno da jesam. U Titovo vrijeme svako je mogao ići na dva fakulteta, bilo je besplatno. Kada ga završiš, dobiješ posao, a onda se relativno brzo i oženiš, pa čak dobiješ i stan. Mogli smo putovati bilo gdje. Ne žalim što određeni broj djece odlazi vani, da vide nešto, nauče nešto, ali jako sam nesretan ako se nikada ne vrate. Politike čine sve da prognaju sve što je vrijedno.

I Troko dodaje kako ne postoji vrsta gađenja prema tim ljudima koju bi mogao opisati, već samo grimasom ili gestom prikazati gađenje koje osjeća prema onima koji svoj narod tjeraju u nešto što je nemoguće.

- Oni su prototip povijesnih/historijskih laži i prekrajanja povijesti/historije. Jednom sam rekao da će se u cijeloj bivšoj Jugoslaviji stvari riješiti onog trenutka kada neko ponudi dovoljno novca da se svima uradi DNA analiza, odnosno kada ustanovimo ko su nam preci. Možeš tvrditi šta god hoćeš, da se osjećaš kako hoćeš, ali nema šanse da me možeš ubijediti u nešto bez genetske analize. Ljudi su putovali, kroz BiH su prolazile vojske sa svih strana. Kada bi ljudi puno češće razmišljali na ovaj način, puno manje bi bilo mržnje i ne bi bilo busanja u to da je neko čistokrvan. Šta znači to biti čistokrvan? Ta vrsta mržnje, na osnovu lažne povijesti/historije, ubi ovu zemlju i mlade naraštaje. Djeca danas ne uče pravu povijest/historiju, rekao je Troko.

Prije se više govorilo o kulturi

Dotakli smo se i onih tema bliskih Troki: obrazovanje i djeca. Govoreći o manjkavostima današnjeg obrazovnog sistema, Troko se osvrnuo na školske programe koji su se emitovali tokom pandemije.

- To je katastrofa. Moguće je da su to odlični nastavnici i učitelji, ali im je kamera strano tijelo, ističe on.

Troko dodaje kako školski sistem griješi pri radu sa djecom, da se u neka stara vremena više govorilo o kulturi, a ne o strahotama.

- Ljudi su veoma čudni, nemaju pojma, a tvrde kako znaju sve. Čitam knjigu Damira Ovčine “Kada sam bio hodža”. Preporučio bih da se ta knjiga uvede u lektire u oba entiteta. Da bude obavezna lektira u srednjim školama. Da pročitaju knjigu o srednjoškolcu koji se ni kriv ni dužan zatekao u ratu. Smatram da je to literatura koja se mora pročitati da bi se shvatilo šta se dešavalo na ovom području kada su dušebrižnici odlučili da naprave neku državu.

Mladen Jeličić Troko/

Troko je tokom čitavog profesionalnog vijeka radio sa djecom. Njegove emisije su imale snažan obrazovni segment, a ovom prilikom je uporedio današnji dječiji program s onim što je on radio.

- Sve što se radi za djecu, što ima predznak “dječiji”, mora sadržavati elemente obrazovanja i odgoja. Ja to dvoje razdvajam. U psihologiji jasno stoji da je odgoj do četvrte godine, a nakon toga dolaze obrazovanje i brušenje odgoja. Vodio sam petnaestak raznih serija, morao sam stalno da učim i da se obrazujem. Moram spomenuti i jako dobru uređivačku politiku. Imali smo scenarije koji su bili obrazovnog karaktera. Imali smo emisiju “Hej, vrijeme je za...”, gdje smo jednom otvorili telefone pa su me djeca mogla pitati sve što ih zanima. Za tu se emisiju trebalo posebno spremati. Možeš jednom reći “Izvini, ne znam, pročitat ću pa ću ti odgovoriti u sljedećoj emisiji”, ali ako ti se to desi tri ili četiri puta, onda gubiš povjerenje djece i nema te više na mapi. Potrebno je imati obrazovne emisije. Mario Drmać i pokojni Žan Marolt su imali takve emisije, ali obrazovnih emisija danas nema.

O stradanju djece u ratu

Pitali smo ga da li mu nedostaje rad sa djecom, te o tome kako je bilo raditi tokom rata i u kojoj mjeri se to razlikuje od današnjeg pandemijskog obrazovanja. Međutim, iako nam nije dao potvrdan odgovor, emocija i količina informacije u njegovim odgovorima potvrdili su samo jednu činjenicu -Troko je uvijek radio za dobrobit djece, a da ga bolest nije spriječila, vjerovatno bi to radio i danas.

- U ratu je TVBiH učinila ogroman posao. Često smo znali biti spriječeni jer nismo imali struje, ali istina o BiH i o stradanju djece tokom rata izašla je vani zahvaljujući emisijama koje smo tada radili, tvrdi on.

Troko je, kako voli za sebe reći storyteller (pričač priča), te je ovom prilikom ispričao priču iz perioda rata kada je sa samo svoje dvije ruke djeci podijelio 12 tona jabuka, pri čemu nijednu nije zadržao za sebe.

Decembar je. Vrijeme je praznika. Troko je u prošlosti bio jedan od najomiljenijih Djeda Mrazova koji je godinama uveseljavao djecu, što ga je navelo da se prisjeti svojih početaka u ovoj ulozi.

- Ja sam najstariji Djeda Mraz. Prvi put sam ga igrao za djecu nastavnika moje osnovne škole. U osmom razredu škole razrednik me nagovorio da budem Djeda Mraz djeci nastavnika. Kasnije sam redovno igrao Djeda Mraza u Slogi sa Taibom Šahinpašićem, koji je organizirao te priredbe. Najveća predstava na kojoj sam bio Djeda Mraz je bila 1983. godine u Zetri kada smo je mi i nezvanično otvorili prije zimskih Olimpijskih igara koje su održane sljedeće godine. Bili smo svojevrsna generalna proba, prisjetio se Troko.

- Djeda Mraz je s mog stanovišta ortopedsko pomagalo roditeljima. On uči djecu kako da kišu u pregib ruke u području lakta, da ne kišu u dlan jer prilikom pozdravljanja sa nekim mogu zaraziti tu osobu. Učim ih da ne budu zločesti. Nakon toga, roditelji imaju pravo da koriste lekcije Djeda Mraza sa svojom djecom i da im kažu “Sjećaš li se šta je Djeda Mraz rekao...”.

A da li današnjim generacijama nedostaje taj aspekt života, da li današnjoj djeci nedostaje mašte i iznad svega da li generacijama koje su odrasle uz njegove emisije, barem jedan dio njih, i koji sada imaju svoju djecu, nedostaje mašte, ističe: “Pogodio si u centar, pravo pitanje na pravo mjesto. Danas se gotovo uopšte na kvalitetan način ne vodi računa o djeci. Ljudi su preopterećeni političkom situacijom i donošenjem cekera kući, a kad to kažem, mislim na donošenje hrane. Živimo ispod minimuma. Odrasli odgajaju djecu i da su ih propisno odgojili, do rata nikada ne bi došlo. Rat su vodili zaluđeni idioti i neobrazovano stanovništvo i mladi. Ne smijem ni izgovoriti koliko je mladih poginulo. Često sam bio u bolnici tokom rata, držao predstave i pričao im priče. Nekada su i oni meni pričali priče te tako zaboravljali na svoje traume, amputacije i teške rane, rekao je Troko, a zatim nastavio: Smatram da bez obzira na religiju djeca imaju pravo na Djeda Mraza jer je to dobar čiča.”

A zašto je on najbolji Djeda Mraz? Odgovor je bio upravo onakav kakav se od Troke i mogao očekivati.

- Jer mi nikada nije bilo teško učiti i jer mi je Bog dao da sam debeo. Ja nisam intelektualac, ja sam samo strašno znatiželjan čovjek koji pokušava zadovoljiti svoje interese, svoju znatiželju. Cijeli život učim nešto novo, kazao je na kraju razgovora.