Dino Mustafić: Do posljednjeg daha ću se boriti za Pozorište

Počela je nova sezona u NPS-u, a s njom nam dolazi i prva premijera - mjuzikl “Sarajevo moje drago” Zlatana Fazlića Fazle. Kako je došlo do ove saradnje?

- Saradnja je nastala iz želje da se na sceni Narodnog pozorišta Sarajevu pokloni jedno veliko, emotivno i urbano hvala gradu koji je oduvijek znao inspirisati umjetnike. Fazla je, osim što je autor i interpret, čovjek čije stvaralaštvo nosi autentični sarajevski duh. Njegova ideja o mjuziklu koji bi spojio lične uspomene, duh grada i kolektivno sjećanje bila je poziv kojem je bilo teško odoljeti. U trenutku kada nam svima nedostaje zajedničke radosti, činilo mi se važnim da upravo teatar bude mjesto takvog susreta.

Fazla je napisao libreto i 20 novih pjesama, na projektu je radio šest godina. Kako sve to izgleda iz rediteljskog ugla?

- To je ogromna prednost, ali i odgovornost. Kada autor dolazi s tako snažnim i dugotrajnim emotivnim ulogom, režiser mora pronaći ravnotežu između autorske vizije i scenskog jezika pozorišta. Moj zadatak je bio da taj muzički materijal pretočim u dramsku cjelinu, da svaka pjesma postane dio priče, a ne samo muzički broj. Fazla je kroz svoje tekstove i melodije ispisao hroniku jednog vremena, a ja sam nastojao da je scenski prevedem u priču koja će dirnuti i nasmijati, ali i podsjetiti.

Antologijske numere

Naravno, imam veliku pomoć u izvrsnom saradničkom timu, to su vanserijski umjetnici. Muzička direktorka je Lejla Jusić, dramaturg Adnan Lugonić, koreografkinja Amila Terzimehić, kostimografkinja Vanja Ciraj, scenograf Osman Arslanagić, dizajn svjetla Amer Šaković. Sve nas je okupila Fazlina muzika koja zasigurno u ovom mjuziklu ima antologijske numere. Biće generacijski pjevane, uostalom, kao i Fazlin cjelokupni opus.

Već ste spomenuli brojne saradnike. Osim njih, tu je i skoro cijeli ansambl NPS-a - koliko je izazovno režirati mjuzikl u odnosu na dramsku predstavu?

- Mjuzikl je najkompleksniji teatarski žanr. Traži apsolutnu sinhronizaciju pokreta, glasa, ritma, scenskog prostora i emocije. U drami glumac nosi tekst, u mjuziklu mora nositi i muziku, pokret, intenzivnu energiju. Ali to je i čar ovog žanra - jer stvara snažnu zajedničku energiju ansambla. Režirati mjuzikl znači dirigovati ansamblom koji istovremeno govori, pleše, pjeva i diše u istom ritmu. Za mene je to i najveći izazov i najveće zadovoljstvo.

Kako teku probe? Da li autor učestvuje u uprizorenju?

- Probe su vrlo intenzivne, ali inspirativne. Fazla je prisutan i aktivno učestvuje u procesu - ne kao autor koji nadgleda, nego kao saradnik koji dijeli iskustvo i emociju. Njegovo poznavanje muzičkog izraza pomaže glumcima da pronađu karaktere kroz songove, dok mi iz rediteljske perspektive nastojimo da sve bude u službi priče. To je pravi primjer stvaralačkog dijaloga između autora, ansambla i režije.

Osim vas dvojice, tu je i Ranko Rihtman kao dirigent.

- Ranko Rihtman je institucija. Njegovo iskustvo, muzikalnost i osjećaj za scenski ton su neprocjenjivi. S Rankom raditi znači učiti - o suptilnosti, o disciplini, o harmoniji između orkestra i scene. On je most između klasične muzičke forme i savremenog izraza. U ovom mjuziklu njegova saradnja s Fazlom stvorila je jedan novi muzički prostor koji će ostati zapamćen kao poseban urbani ritam savremenog Sarajeva.

Ovo je prva premijera ove nove sezone, a u neslužbenom razgovoru rekli ste mi da su ostale upitne. Zašto je to tako?

- Nažalost, naše pozorište je u menadžerskoj tranziciji i skoro je nemoguće do kraja godine realizirati još jednu premijeru. Planirali smo reprizni i premijerni repertoar do kraja godine koji bi mogao obilježiti prelaznu sezonu, ali u okolnostima finansijske nesigurnosti ne možemo garantirati izvedbu svakog najavljenog naslova i kontinuitet premijerne produkcije.

Zlatan Fazlić Fazla/FOTO: Velija Hasanbegović

Spore birokratske procedure

Kulturne institucije poput pozorišta su sistemi koji ne trpe dugačke pravne i ekonomske interregnume. Potrebne su ozbiljna strategija i stabilna podrška.

Znači li to da je podrška izostala? Da li imate povratne informacije od vlasti, kako se misli to riješiti?

- Imam komunikaciju sa nadležnim ministrom koji je zajedno sa pozorištem i ovom vladom izložen izazovu da se očuva visoki produkcioni nivo i bogat reprizni program. Nije lako, fiskalna nestabilnost KS-a stvara poteškoće za uobičajeni ritam rada na koji smo navikli i koji je u protekle četiri godine ostvario vidljivi rezultat. Teatar ne može čekati beskrajne i spore birokratske procedure. Mi moramo planirati, ugovarati umjetnike, stvarati. Naša obaveza je prvenstveno prema publici i kulturi, a ne apstraktnoj i otuđenoj administraciji. Zato uporno insistiramo da se stvari konačno počnu rješavati sistemski, a ne ad hoc.

Možda se to i najbolje odražava na primjeru obećane rekonstrukcije fasade, koja još nije ni počela, a inflacija jede obezbijeđena sredstva.

- To je tipična priča o odgađanju. Projekat postoji, sredstva su bila planirana, ali zbog inflacije i neefikasnosti u procedurama sada više nisu dovoljna. Vrijeme prolazi, a objekat propada. To nije samo pitanje estetike nego i sigurnosti i odnosa prema nacionalnoj instituciji koja bi trebala biti ponos države, a ne njen problem.

Ministar kulture i sporta u KS-u Kenan Magoda čini sve da pronađe rješenje i završi restauraciju fasade u kojoj je i obligacioni partner Grad Sarajevo. Vlada Kantona Sarajevo mora iznaći hitno sredstva za ovaj problem koji ne samo da narušava estetski izgled građevine već doslovno ugrožava sigurnost uposlenika Narodnog pozorišta Sarajevo, posebno sa službene strane ulaza u zgradu sa Obale Kulina bana.

Vama kao direktoru je istekao četverogodišnji mandat i sve pohvale na proteklom periodu - digli ste krovnu nacionalnu teatarsku kuću na nivo na kojem zaslužuje biti. Da li ćete prihvatiti i novi mandat ukoliko bude prilike za to?

- Meni je najvažnije da sam se zajedno sa svojim umjetničkim i producentskim timom protekle četiri godine posvetio tome da Narodno pozorište Sarajevo ponovo postane centar kulturnog života grada i zemlje. Da se vrati povjerenje publike, da se povežu generacije, da se afirmišu mladi umjetnici. Ispunjene sale, veliki red ispred pozorišta pred baletnu ili opernu predstavu, niz nagrada, gostovanja i festivala idu u prilog tome da smo uspjeli u svojoj nakani.

Neizmjerna sreća

Ponosno se osvrćem iza sebe na fascinantan broj premijera, raspisanih audicija za mlade kolege, zatim multimedijalne programske sadržaje poput “Kultura na ulice” ili niz pozorišnih akcija poput “Pozorišta na kućnoj adresi”, kao i specijalističkih muzičkih programa poput “Pozorišne notte”. Dakle, mene ne zanima direktorska pozicija kao funkcija, mene zanima vizija - da li ćemo imati uslove da razvijamo teatar koji pripada 21. vijeku.

Sigurno je da ću do posljednjeg daha sve činiti da svojim iskustvom, znanjem, profesionalnim vezama sa regionom i svijetom naše pozorište pozicioniram umjetnički i društveno relevantnim. Sa kojeg ću mjesta u pozorišnom lancu odlučivanja unutar sistema to raditi, ne ovisi jedino i uvijek samo od mene.

Svaka nova predstava i boravak u pozorišnoj sali na probama za mene je neizmjerljiva sreća koju ne može zamijeniti nijedna direktorska pozicija.