Dario Bevanda, selektor festivala bh. drame: Festivalska selekcija od surovog realizma do bajkovitosti

Jezikom brojki – za XXIV festival bosanskohercegovačke drame što se u Zenici odigrava od 14. do 23. maja, prijavljeno je 14 predstava iz Srbije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine, Vi ste odabrali sedam. Što Vas je vodilo u odabiru, zbog čega mislite da su upravo te predstave ono što karakterizira suvremeno bh. dramsko pismo?

- Prvenstveno sam htio odabrati najbolje predstave. Zbog koncepcije Festivala eventualno bih selektovao i manje uspjelu predstavu rađenu po bitnom i kvalitetnom domaćem dramskom tekstu, ali nije bilo slučaja da moram praviti takav izbor. Od sveukupno osam predstava koje će publika moći pogledati na Festivalu, pola je rađeno po dramskim tekstovima, a pola po dramatizacijama romana bosanskohercegovačkih autora i autorica.

Stilski i tematski šaroliko

Jako sam zadovoljan generalnim kvalitetom predstava i mislim da je selekcija dovoljno stilski i tematski šarolika da u njoj svako može naći nešto za sebe.

Program koji ste odabrali donosi inscenaciju suvremenih, novijih dramskih tekstova autora iz Bosne i Hercegovine, ali i adaptacije, odnosno dramatizacije romaneskne proze, što se sve češće javlja na domaćim pozornicama. Kako, kao dramaturg, gledate na taj, sve prisutniji, upad romana, kao ipak ne izvorno scenske, kazališne forme, u teatar?

- S jedne strane, to nije ništa novo – i za vrijeme Jugoslavije često su postavljane na scenu dramatizacije romana od Tolstoja, Dostojevskog ili Andrića, a slična praksa se održala u cijeloj Evropi od prošlog stoljeća do danas, kad na pozorišnim daskama možemo gledati inscenacije djela Elene Ferrante ili Édouarda Louisa. S druge strane, danas je taj trend definitivno izrazitiji, pogotovo na našim prostorima. Tome u prilog ide i podatak da su od 14 predstava prijavljenih na ovogodišnji festival čak 6 inscenacije romana. Treba uzeti u obzir činjenicu da su takve predstave uglavnom komercijalno isplativije – u slučaju da je roman čitan, pozorišta ulažu u nešto već provjereno. Dio publike će doći samo da vidi kako je knjiga koju je čitao ispala na sceni, a još više njih će doći zato što im je mrsko čitati i radije će pogledati predstavu od sat-dva. Lično ne smatram da se naša pozorišta trebaju voditi isključivo komercijalnom logikom i ići putem manjeg otpora, pogotovo ako time dodatno marginaliziraju ionako slabo vidljive bosanskohercegovačke dramske autore i autorice.

Tri su predstave iz Sarajeva, po jedna iz Mostara, Zenice, Bijeljine, Splita/Rijeke i Novog Pazara – Tuzla i Banjaluka ne sudjeluju?

- Iz Banjaluke nije prijavljena nijedna predstava, a iz Tuzle samo jedna koprodukcija u kojoj je učestvovalo nekoliko bosanskohercegovačkih pozorišta. Drago mi je da će publika moći pogledati i predstavu iz Rijeke i Splita i predstavu iz Novog Pazara, što čini ovaj festival zaista međunarodnim.

Znakovito je da među odabranim, ne znam da li i među prijavljenim predstavama, ne nailazimo niti na jedno ime koje obično navodimo kao nezaobilazno kada govorimo o bh. drami – gdje Vi vidite razlog tomu?

- Mislim da ima barem jedno – “Kad bi ovo bila predstava” rađena je po antologijskom tekstu sigurno najznačajnijeg savremenog bosanskohercegovačkog dramskog autora Almira Imširevića, ovaj put u režiji Tanje Miletić Oručević i nadahnutoj interpretaciji sjajnog ansambla Regionalnog pozorišta Novi Pazar.

Domaći dramski tekst, u bilo kojoj kazališnoj sredini, visoko je rangiran kada je riječ o vrijednostima teatra jednog podneblja. Mnogobrojne su mogućnosti – festivali poput zeničkog, natječaji za nove drame, stimulacija domaćeg dramskog pisca/spisateljice – da se to postigne. Kakva su Vaša iskustva i uvidi u situaciju sa domaćim dramskim pismom danas u Bosni i Hercegovini?

- Situacija za dramatičarke i dramatičare u Bosni i Hercegovini daleko je od idealne. S druge strane, postoje određeni pomaci nabolje koje ste spomenuli, a samo dramsko stvaralaštvo možda je šarolikije i kvalitetnije nego ikad, što možemo vidjeti u onim rijetkim komadima mladih autora (i pogotovo autorica) koji unatoč svemu dožive svoje scensko uprizorenje.

Odabrali ste za slogan Festivala “Pripovijedanje na pozornici”, što samo po sebi govori o onome što ćemo moći vidjeti u programu XXIV festivala – što nam odabrane predstave uz pripovijedanje još nude?

- Iako je taj scenski postupak prisutan u većoj ili manjoj mjeri u svim od odabranih predstava, one su međusobno dosta različite. Neke su scenografski i kostimografski raskošne, neke potpuno minimalističke, neke surovo realistične, a neke bajkovite ili komične.

Jezgrovito i poetično

U pojedinim predstavama naći ćemo elemente folklorne melodrame, mjuzikla, koncerta ili cirkusa, a neke od njih na subverzivne načine tematiziraju važne društvene probleme. U svakoj od predstava osjeti se zalaganje svih pozorišnih radnika i radnica, od rekvizitera i šminkera do glumaca i muzičara na sceni.

Da ste bili u mogućnosti, da li biste doveli i neke druge predstave koje su otpale iz bilo kojeg razloga? Koliko, po Vama, ova selekcija zrcali ono trenutno najvažnije za suvremeni domaći dramski iskaz?

- Možda predstavu Sarajevskog ratnog teatra “Još uvijek smo živi”, rađenu po tekstu mlade dramatičarke Nejre Babić Halvadžije. Ta predstava nije prijavljena na Festival, koliko mi je poznato, iz tehničkih razloga, zbog nemogućnosti transporta scenografije. Naravno, selekcija ovisi o prijavljenim predstavama i sumnjam da se ove godine mogla napraviti neka koja u potpunosti odražava savremeni bosanskohercegovački dramski izraz, koji sve više definiraju ovakvi tekstovi mladih spisateljica – jezgrovite i poetične drame. U svakom slučaju, vjerujem da će u selekciji sljedeće godine biti više predstava rađenih po originalnim dramskim tekstovima bosanskohercegovačkih autora i autorica.