Da li se čovjek mijenja ili samo alati za ubijanje: Slovo o "istom čovjeku"
Ne mogu a da se sada, u svojoj prostranoj kancelariji u Ambasadi Savezne Republike Njemačke, u četvrtak 30. juna 2005. godine u Beogradu, ne sjetim jednoga predavanja sa Humboldt-Universitäta o temi “Pozni čovjek”. Predavanje je održano 9. maja 1995, na Dan pobjede nad fašizmom i nacizmom, na samu “pedesetogodišnjicu konačnog sloma ta dva izma”, kako su pisale gotovo sve tadašnje berlinske novine.
Svi su oni bili lovci
Sjećam se kao da je bilo danas: Profesor emeritus Hans Jaus Plate, ugledni veteran studija političke filozofije, podsjetio je dupke pun univerzitetski amfiteatar da je samo pozni čovjek mogao učiniti zla takvoga intenziteta kakva su počinjena od 1939. do 1945. godine. Navodno, a prema uvidima uglednog profesora emeritusa, pozni čovjek je umnogome post-čovjek, iza njega su ostale epohe mitova i kosmogonija, epohe religija i teologija, epohe mračnog srednjeg vijeka. Pozni čovjek se itekako obučio da u sebi i unaokolo sebe uništi, zatre i eksterminira svaku vrstu utvara. Pozni čovjek u sebi je uništio mitskog čovjeka, izbrisao je arhajskog čovjeka, u sebi je zatro i religijskog čovjeka. Ne, ne, ovim ja ne tvrdim da su mitski ljudi, arhajski ljudi, religijski ljudi, živjeli bez rata i izvan krvoprolića – rekao je profesor emeritus Plate.
Naravno, i mitski čovjek, i arhajski čovjek i religijski čovjek, svi oni su bili lovci, palikuće, pljačkaši, rekao je profesor emeritus. Ali, ima jedna razlika, samo jedna, rekao je ugledni profesor emeritus. Mitski čovjek, arhajski čovjek i religijski čovjek ubijali su iz duše, iz srca, iz strasti; u njihovom ubijanju je bilo neko osjećanje, bio je neki obred, bilo je neko spoznanje koje je ubice podsjećalo da ubijaju zahtjevom koji dolazi iz nekog “višeg reda stvari”.
Profesor emeritus Plate je potom gotovo povikao: Sa poznim čovjekom nije tako, sa poznim čovjekom dolazi do pojave koja se može nazvati masivnim i masovnim ubijanjem iz rezona tehnike, masivnim i masovnim ubijanjem iz rezona mašine. Ubija se, a nema tu mržnje, nema tu srca, ni duše. Tu su samo elektronski brojači smrti, strojevi kvantitativnog lociranja broja umorstava.
Sve to i tako govorio je ugledni profesor emeritus Hans Jaus Plate, na Dan pedesete godišnjice pobjede nad fašizmom i nacizmom, 9. maja 1995. godine. Na kraju svoga slavnog predavanja profesor je dodao: “Drago slušateljstvo! Ja ne negiram da se moglo događati da mitski čovjek, arhajski čovjek, i religijski čovjek, da svi oni posegnu za toljagom, kamenom, lukom i strijelom, i ubiju pet ili deset neprijatelja. Niti ja negiram da u čovjekovoj ruci, na neki način, sve postaje tehnika i mašina, pa i toljaga, kamen, luk i strijela. Ali, molim vas lijepo, ubiti u doba mitskog, arhajskog i religijskog čovjeka značilo je, na neki način, ubiti izbliza i ubiti tako da tebe kao ubicu vrebaju utvare zvane savjest i kajanje, poput lovčeva kajanja kad ubije srnu i ugleda kako je iza ulovljene i preklane srne-majke ostalo lane-dijete koje luta unaokolo pustopoljinama.”
Na kraju svoga slavnoga predavanja na Humboldt-Universitätu, 9. maja 1995. godine, profesor emeritus Hans Jaus Plate rekao je da on smatra da ratovi koje odavno vodi pozni čovjek sa sobom nose jedan apsurd. U nauci, štampi, medijima, javnome mnijenju, glavni ratovi koje je vodio pozni čovjek, na primjer Prvi i Drugi svjetski rat, još uvijek se nazivaju zlom! Dakle zlo, ali u odnosu na šta postoji to zlo, moliću lijepo. U odnosu na Boga?! Ne, ne! Zašto ne?! Ne bih rekao da je Bog rješenje, jer svi fundamentalisti, jevrejski, kršćanski i islamski, svi do jednoga, što se više pozivaju na Boga, imaju razlog više za ubijanje! Imaju, rekao bih javno, najvišu izliku ili Boga da ubiju, prognaju, eksterminiraju! Fundamentalisti su, također, jedna vidljiva vrsta poznog čovjeka.
Tada se, u dupke punom amfiteatru, za riječ javila jedna studentica, rekli su joj da je predavanje profesora Hansa Jausa Platea svečane naravi i da nakon njega nema pitanja, na što je studentica rekla:
“Ja se nisam javila da ikoga išta pitam!”
“Ali, dodatne diskusije nisu predviđene programom!” – rekli su joj.
“Evo, odmah ih predvidite u programu, a neka moja diskusija bude prva!”
Napokon, organizatori ovog skupa vidjeli su da i publika, oko sedam stotina duša, želi da čuje dotičnu studenticu. Dozvolili su joj da se obrati.
Studentica, koja se predstavila kao Stephanie Müller, istupi za govornicu:
“Odmah želim reći da ja zbilja neću ništa pitati, već želim osporiti glavne argumente iz predavanja uglednog profesora u vezi njegove tvrdnje o poznom čovjeku. Izjavljujem: Profesor Hans Jaus Plate posve je u krivu kad tvrdi da je, kao, tamo nekada čovjek bio kosmogonijski, mitski, arhajski, religijski, davni, srednjovjekovni, a da je, navodno, sada pozni, mašinski, sistemski, ideološki, serijski. To nije istina. I to nije tako kako tvrdi ugledni profesor Plate!”
“Ja tvrdim da se povijest čovjeka ne sastoji u tome da on korača od nesavršenih ka sve savršenijim skalinama. Čovjek je uvijek isti. Čovjeka uvijek određuje to što čovjek uvijek jeste onaj isti, ne određuje ga ono što on na sebe navlači kao maske arhajskog, mitskog, religijskog, ideološkog. Niti je čovjek to što o njemu proričemo u prošlost da on jeste tamo, i nekada davno, bio. Pogrešno je tim našim proricanjima o tom navodno davnom neideološkom čovjeku u samom tom čovjeku vidjeti milostivo janje sa zubima mliječnjacima! Molim vas lijepo: Svi arheološki nalazi velikih stratišta čovječanstva, velikih grobnica, kostiju i lobanja pokazuju da je čovjek, svaki čovjek na bojnim poprištima, ubio i ubijao koliko god je više mogao ubiti, i uvijek je ubijao i srcem, i dušom, i razumom, i strašću i mržnjom. Uvijek. Otkad se Bog javio čovjeku, ili otkad je čovjek umislio da mu se sa neba javlja Božiji glas pa u njega povjerovao, čak sve od tada čovjek je htio da i sam Bog bude uz čovjeka i onda kad čovjek ubija, pali, ratuje, pljačka i siluje. Čovjeku Bog nije samo za to da mu Bog objasni šta to jeste u ovim nesagledivim nebeskim plavetima, već je čovjek htio da Bog bude čovjeku i zato da čovjek trijumfuje, da čovjek bude pobjednik u najokrutnijim ratovima! Da bude pobjednik nad kim? Pa nad drugim ljudima, gospodo moja!”
“Ne slažem se sa poštovanim profesorom Plateom da je pozni čovjek, navodno u dvadesetom stoljeću, krvoločniji od mitskog ili religijskog čovjeka pet hiljada godina prije Isusa Krista, ne slažem se da pozni čovjek ubija iz tehnike i kibernetike, i da, kao, pozni čovjek ne zna za ubijanje iz srca i iz duše.”
“Gospodo moja: Ne postoji pozni čovjek, postoji samo isti čovjek! Sve otkad čovjek jeste čovjek, on ubija; a sve otkad čovjek ubija, sve to što jeste pri čovjeku samo je puka popudbina tog ubijanja. I Bog, i Sotona, pa to su samo popudbine, rekla bih izlike, čovjekova ubijanja, jer to tako hoće onaj čovjek, onaj isti čovjek.”
“Razlika između ubijanja toljagom i ubijanja atomskom bombom samo je kvantitativna, ostalo sve ostaje isto: Prolij krv i prolij je što više! To je rukovođa istog čovjeka! Pri čovjeku svih vremena i epoha prebiva ono - ubiti! Ostaje ono - ubiti odmah! Ostaje ono - ubiti što više! I sve to, gospodo moja, prebiva i kod poraženih i kod pobjednika.”
Amerika i Engleska
“Ko to u ovoj sali Humboldt-Universitäta može ustvrditi da su Amerika i Engleska uzele Boga za saveznika u zatiranju Sotone nacizma i fašizma?! Ko?! Ne, niko. Jer i Amerika i Engleska uzele su Sotonu za saveznika da bi tako zatrle Sotonu nacizma i fašizma. Jer, na jedne sotonske bombe moralo se ići drugim sotonskim bombama, jačim. Isti moćni čovjek ovamo, isti moćni čovjek onamo! Tako je bilo i tako jeste, i to je povijest čovječanstva, jer mi imamo posla sa istim čovjekom. Ni za jotu čovjek se ne mijenja.”
“Možda je danas, na ovu pedesetu godišnjicu od kraja Drugog svjetskog rata, ugledni profesor Plate trebao držati predavanje o onim čestitim i rijetkim ljudima kroz ljudsku povijest ratovanja koji su pružili ruku neprijatelju, vratili mač u korice, koji su zarobljeniku darovali život, koji su mitraljeski rafal ispucali u nebo, ili u zemlju, ili u golo brdo, a ne u grudi zarobljenika, koji su u Boga kao saveznika u ratu povjerovali kao u Onoga ko im izlistava članke ugovora o miru.” “Bilo je tih ljudi, ali bilo ih je malo. Pobjednička i trijumfalna povijest o tim ljudima ganutih srca gotovo da i ne govori!”
U prostorijama Višeg suda u Berlinu, gdje sam tokom 2000. godine radio kao prevoditelj na saslušanju žrtava iz agresije i rata 1992.-1995, ja Mihad M, sjećao sam se ovog predavanja Hansa Jausa Platea, uglednoga profesora emeritusa.
I sjećao sam se gromkog aplauza kojim su studenti pozdravili izlaganje svoje koleginice Stephanie Müller. Ovaj skup sa Humboldt-Universitäta razišao se, prisutni iz amfiteatra nestali su u ogromnoj masi hiljada nepoznatih berlinskih prolaznika.
