Čudo oživljene materije: Lutka je čudesna. Lutka je lutka... je lutka

Otkako je Bog zamijesio prvog čovjeka od praha zemaljskog i udahnuo mu dušu, čovjek ga pokušava imitirati – legende, priče i fantazija pune su homunkulusa, Golema i čudovišta poput onoga Frankensteinova. A lutkari se ne stide priznati da su duboko u sebi animisti. Možda neki od njih umišljeno vjeruju da su oni ti koji svojim “božanskim” dahom oživljavaju neživo, ali drugi znaju da i u naizgled neživoj stvari već postoji barem klica života.

Kad čovjek postane stroj

Oni je znaju iskoristiti i u njihovim lutkama stvari zaista postaju žive. Čini se da animističko (lutkarsko) mišljenje postaje sve popularnije. PIF već više od pola stoljeća pokazuje čudo oživljene materije, njezinu duhovnost i transcendiranje materijalnog svijeta.

Tim riječima Livija Kroflin, urednica službenog programa 58. PIF-a, uvela nas je u događanja netom završenog Međunarodnog festivala kazališta lutaka što se u Zagrebu, uz sudjelovanje svjetski relevantnih lutkara i njihovih trupa iz 12 zemalja – Bosne i Hercegovine, Češke, Čilea, Estonije, Hrvatske, Italije, Kanade, Poljske, Slovačke, Slovenije, Srbije i Španjolske – održao od 12. do 18. ovog mjeseca.

Predstava "Antuco" Santiaga Tobara/Ivan Špoljarec/

Livija Kroflin ujedno je primila nagradu “Tibor Sekelj”, što se inače dodjeljuje predstavama s najhumanijom porukom – no njoj je ove godine pripala za njezin promišljeni i predani rad u oblikovanju raznolikog, visokokvalitetnog festivalskog sadržaja koji je ove godine uključivao inovativne i kolažne forme lutkarstva iz različitih dijelova svijeta.

Odluka je to stručnog žirija festivala u sastavu: Mario Drmać, Nina Malikova i Olga Vujović, koji je za najbolju predstavu proglasio “Klik” lutkarske družine Trukitrek iz mjesta Ciutadella de Menorca, Španjolska. Osvojila je Grand Prix “Milan Čečuk” i oduševila prikazom svijeta u kojem čovjek postaje stroj – i to vlastitom voljom.

Riječ je o predstavi temeljenoj na retro-futurističkoj distopiji u kojoj zli Mefisto pokušava ukrasti dušu Faustu – dakle, gledamo jednu transhumanističku bajku koja, po riječima protagonista, metaforički govori o tome kako algoritmi potiču određeno ponašanje, potrebe i načine razmišljanja. Redatelj je Josep Piris, a on i Lu Pulici sami su kreatori i izvođači ove intrigantne lutkarske kazališne fantazije kojom dominiraju začudna pitanja: “Hoćemo li jednog dana moći pohraniti svoje duše na tvrdom disku? Jesmo li se previše otuđili od prirode”?

Grupa Trukitrek osnovana je 1998. godine na otoku Menorca i do sada je gostovala u 35 zemalja širom lutkarskog globusa.

Nagradu za najboljeg redatelja ponio je Santiago Tobar za režiju predstave “Antuco” u izvedbi grupe Silencio Bianco iz Santiaga, Čile, i to zbog izuzetne vizualne suptilnosti, tihe snage i emocionalne dubine kojom je dočarana složena tema gubitka. Santiago potpisuje koncept, režiju, oblikovanje lutaka i scenografiju ove dramatične lutkarske pripovijesti temeljene na stvarnom tragičnom događaju što se zbio u gradu Antuco, Čile, 2005. godine – pogibiji 45 ljudi koji su, uglavnom zbog nemarnih i loših odluka, preminuli u planinama od smrzavanja.

Rad kolektiva Silencio Bianco (Bijela tišina), kako ga sami definiraju, odlikuje jedinstven umjetnički i pjesnički jezik, a njegova suptilna grubost otkriva dvojnu prirodu snova, sila koje nas nastanjuju iz društvene perspektive te uvijek prisutnu premoćnu silu prirode.

Stručni žiri dodijelio je i brojne druge nagrade:

Tamari Kučinović za najbolji tekst u predstavi “Ruke veličine oraha” Starog kazališta Karola Spiška iz Nitre, Slovačka, koje djeluje već više od sedam desetljeća.

Nagradu za vizualni identitet ponio je Mario Tomašević za predstavu “Utopija” Lutkarskog kazališta u Mostaru, gdje lutkarska scena postoji od 1939. godine.

Posebno priznanje za predstavu inspiriranu tradicijom pripalo je komadu “Kuthi” kazališta Tricktrek iz Tallinna, Estonija – riječ je o jedinstvenom teatru koje djeluje kao obiteljski projekt, vode ga, oblikuju lutke i izvode predstave Sarafima, Alexander i Luka Andreev.

Lutka je čudesna

Za najbolju glumicu proglašena je Irena Bausović Tomljanović za ulogu Majke u predstavi “Misto di raste lavandulili” u režiji Vanje Jovanović i izvedbi Kazališta lutaka iz Zadra, dok je najbolji glumac Aleksandar Milković u roli Raskoljnikova u predstavi “Zločin i kazna” u režiji Emilije Mrdaković, Pozorište mladih Novi Sad.

Predstava "Utopija" Mostarskog kazališta lutaka/Ivan Špoljarec/

Predstava izrazito lutkarskim pozorišnim jezikom ulazi u sve dvojbe, sumnje, patnje i razočaranja lica ovog kultnog romana F. M. Dostojevskog, sjajan je primjer uspjele adaptacije jednog književnog djela za lutkarsku pozornicu. Teatar je osnovan 1932. godine kao Lutkarsko kazalište pri Sokolskom društvu u Novom Sadu, od 1968. nosi sadašnje ime, a u proteklih devet desetljeća odigrali su oko 20.000 predstava, iznijeli 300 naslova, a gledalo ih je oko 3 milijuna posjetitelja.

Dječji žiri: Boris Bajutti, Dorian Kotarski i Iskra Oršić odlikovao je, kao najbolju na festivalu, predstavu “Visjeti o koncu”, autori su Remo di Filippo i Rhoda Lopez, trupa Di Filippo Marionette, Ofrida, Italija.

Naravno, uz predstave promovirano je i nekoliko izuzetno vrijednih i unikatnih knjiga iz oblasti lutkarskog kazališta, no o tomu drugi put.

Završavam riječima Livije Kroflin:

Lutka nam zna otvoriti jedan drugi par očiju, staviti nove naočale, razderati nam srce ili ga izliječiti, nasmijati nas do suza, rasplakati do smijeha, oštrooka i bez skrivanja, bez pardona, pokazati svijet onakvim kakav zapravo jest, a može ga i posve prirodno transcendirati. Lutka je čudesna. Lutka je lutka... je lutka.